KOMENTAR Kako izgleda svijet 18 godina nakon najvećeg terorističkog napada u povijesti SAD-a

Teroristički napad na Sjedinjene Američke Države jedan je od rijetkih takvih događaja, a 11. rujna 2001. godine bit će zabilježen kao prekretnica moderne povijesti.

U ranim jutarnjim satima, točnije, u 8:45 ujutro po lokalnom vremenu, sjevernu zgradu 'Blizanca' pogodio je putnički avion Boeing 747 koji je iz Bostona letio za Los Angeles. Svi televizijski kanali svijeta uživo su prenosili plamen koji je suktao iz samog srca njujorškog financijskog centra, a novinari su pokušavali razaznati što se uopće dogodilo. Samo petnaest minuta kasnije, drugi putnički avion, koji je iz zračne luke Dulles letio za Los Angeles, zabio se u južni toranj Svjetskog trgovačkog centra. Treći oteti avion u 09:37 po lokalnom vremenu zabio se u zgradu Pentagona, sjedišta američkog ministarstva obrane. Četvrti oteti avion, onaj leta 93, uspješno se suprotstavio terorističkim otmičarima i spriječio napad za kojeg se može pretpostaviti da je bio namijenjen američkom Capitolu u glavnom gradu Washingtonu.

Odmazda

Događaji koji su se 11. rujna 2001. godine dogodili u manje od dva sata, nepovratno su preokrenuli tijek povijesti. Ime Osame bin Ladena i terorističke organizacije Al-Qaeda dobilo je novi značaj, život je izgubilo više od 2,996 osoba, a više od 6,000 ozlijeđenih i danas trpi posljedice tog kobnog dana: najčešće u obliku bolesti dišnog sustava te različitih oblika karcinoma. Dva mandata 43. američkog predsjednika Georgea W. Busha obilježio je rat protiv terorizma koji je 'lider slobodnog svijeta' proglasio nedugo nakon napada 11. rujna. Kao rezultat borbe protiv terorističkih ćelija na Bliskom istoku američki je predsjednik inicirao dva skupa, krvava te iscrpljujuća rata; Irak i Afganistan.

Osama bin Laden, čelnik jedne od najzlokobnijih terorističkih organizacija Al-Qaede, nedugo prije napada na Sjedinjene Američke Države dobio je utočište u Kabulu, zahvaljujući talibanskoj vladi s kojom je odlično surađivao. Busheva administracija je samo nekoliko dana nakon terorističkog napada odlučila intervenirati u Afganistanu kako bi presrela rastuću terorističku mrežu na Bliskom istoku. Naime, napad 11. rujna dogodio se nakon dva krvoprolića u afričkim veleposlanstvima SAD-a za koja su odgovornost također preuzeli članovi Al-Qaede.

Operacijom Trajna sloboda, Bush je već početkom listopada napao Afganistan, čime je formalno počela najdulja vojna operacija u koju je SAD ikada bio uključen. Nakon gotovo dva desetljeća, tijekom kojih su se promijenila čak tri predsjednika, Donald Trump je obećao povlačenje američkih vojnih postrojbi iz Afganistana. Nakon što se s vladom u Kabulu sklopu mirovni sporazum temeljem kojeg će se broj postrojbi smanjiti s 14.000 na 8.000, talibanske će se vlasti morati obvezati na prekid vatre i udaljavanje od Al-Qaede. Bijela kuća je željela povući svoje vojne trupe u rujnu, uoči izbora koji će se održati u Afganistanu za koje još uvijek nije sigurno kada će se održati zbog brojnih izazova na terenu. Naime, osim geografskih izazova posebnost afganistanskog rata su i brojne etničke skupine koje otežavaju pronalazak izvršne vlasti koja bi bila prihvatljiva većini građana.

Svakako najveći izazov mirovnog sporazuma je pitanje njegova sadržaja i uređenja stanja u državi nakon odlaska vojnih postrojbi Zapada. Washington opravdano strahuje da bi se preuranjenim napuštanjem Afganistana država vratila u status u kojem je bila prije invazije 2001. godine, kada žene nisu imale prava te kada djevojčice nisu smjele ići u školu. S obzirom na to da talibani nisu jedinstvena, već su podijeljeni na nekoliko suprotstavljenih frakcija, pregovori s njihovim vlastima bit će uistinu teške i nepredvidljive. Očekivano, postoji značajan broj angažiranih vojnika na terenu koji se protive mirovnim pregovorima s Kabulom, upozoravajući da su talibani još uvijek dovoljno jaki da nakon odlaska NATO-ovih postrojbi preuzmu vlast i osnaže Al-Qaedu, koja je i dalje vrlo aktivna u Afganistanu.

Da bi prije nekoliko dana američki predsjednik Donald Trump prekinuo pregovore jer su talibani preuzeli odgovornost za napad u Kabulu u kojem je poginuo i američki vojnik. Da bi nakon toga smijenio svog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona. Ukratko, Afganistan i dalje nema ni sporazuma o primirju.

Oružje za masovno uništenje

Rat u Iraku u potpunosti je druga priča. Iako ga je započela administracija američkog predsjednika Georgea W. Busha nedugo nakon terorističkog napada na Sjedinjene Američke Države, vrlo brzo je postalo jasno da su američki vojnici u Bagdad bili poslani isključivo zbog geostrateškog interesa 'sive eminencije' Dicka Cheneyja. U potrazi za oružjem za masovno uništenje, koje su američkoj javnosti naveli kao casus belli, Bijela kuća je 2003. godine započela operaciju u Iraku, strateški najvažnijoj zemlji Bliskoga istoka. S jedne strane Iran, s druge cijeli Perzijski poluotok, a s treće Sredozemlje, Irak je optimalno pozicionirana država čija bi okupacija omogućila kontrolu nad naftom bogatom području. Brojni visokopozicionirani izvori, koji su početkom 2000-tih bili na vrhuncu političke moći u SAD-u, navode da je invazija Iraka bio glavni plan potpredsjednika Dicka Cheneyja i prije terorističkih napada 11. rujna. Brojni teoretičari zavjere tu su informaciju spremno dočekali kao objašnjenje da je SAD napao sam sebe, kako bi opravdao invaziju u Irak. Vojna operacija u Iraku trajala je gotovo 9 godina, a formalno ju je okončao Bushov nasljednik Barack Obama 2011. godine.

Malo kome je, u međuvremenu, promaklo da je jedina država koja je u potpunosti izbjegla američku intervenciju na Bliskom istoku bila Saudijska Arabija, rodno mjesto većine terorista koji su 11. rujna izvršili najbrutalniji teroristički napad u povijesti Zapada, a koja je ujedno i glavni dobavljač nafte SAD-u.

George W. Bush umirovljeni je predsjednik te se kao takav udaljio od političkog života. Mirovinu provodi mirno, na svom ranču u saveznoj državi Texas, slikajući portrete američkih vojnika koji su se borili u Iraku. Dick Cheney, tzv. 'siva eminencija' Busheve administracije, danas je jedan od najutjecajnijih Republikanaca, koji se aktivno uključio u predsjedničku kampanju Donalda Trumpa, nadajući se da će tako omogućiti svojoj kćerki Liz Cheney da se vine što više: trenutno je na položaju u Kongresu s kojeg je Mike Pence došao na mjesto potpredsjednika. Donald Rumsfeld, tadašnji ministar obrane, jedan je od najkontroverznijih političara moderne američke povijesti. Nakon pritiska koji su ugledna vojna lica izvršila na Rumsfelda zbog njegovih tehnika mučenja ratnih zarobljenika, bio je primoran podnijeti ostavku 2006. godine i odstupiti s dužnosti. Brojne organizacije za zaštitu ljudskih prava, poput Human Rights Watcha, njegove su metode nazvale 'mučenjem', a Rumsfelda su optužili za kršenje ljudskih prava. Zanimljivo, gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani, zbog izvrsnog snalaženja u kriznoj situaciji terorističkog napada, godinama je bio jedan od najpopularnijih republikanskih političara na američkoj sceni. Njegov je status bio ozbiljno poljuljan nakon što je u javnost iscurila informacija da je svoju ženu (inače, sestričnu u prvom koljenu; što je također bilo kontroverzno), ostavio putem televizijskog prijenosa. Danas, Giuliani je glavni odvjetnik američkog predsjednika Donalda Trumpa, a imao je jednu od vodećih uloga tijekom istrage Roberta Muellera.

Posljedice

Putnički avion Boeing 747 koji se u 8:45 ujutro zabio u sjeverni toranj Svjetskog trgovačkog centra zaslužan je za tzv. 'rat protiv terorizma' zbog kojeg je došlo do napada na Afghanistan i Irak. Iscrpljujuće vojne operacije američko su gospodarstvo dovele do samog ruba recesije, što je u kombinaciji s drugim faktorima dovelo do velike gospodarske krize 2008. godine. Vojna intervencija SAD-a na Bliskom istoku zaslužna je i za početak Arapskog proljeća, zbog kojeg je u konačnici došlo do jačanja terorista i formiranja još pogubnije terorističke ćelije zvane Islamska država. Teroristički napadi koji su uslijedili nakon toga, rat u Siriji i migrantska kriza, izravna su posljedica događaja koji su uslijedili tog kobnog 11. rujna 2001. godine.

Kako bi samo izgledao svijet da su putnički avioni letova 11 i 175 sretno sletjeli na svoje odredište.