Merkel govori o neoprostivoj pogrešci, a Sueddeutsche Zeitung je vrlo jasan: građanski je koncept pao u Dreck

Iako sva osim radikalno desne i neonacističke Njemačke bjesni, treba priznati da nije bilo pitanje hoće li se ovako nešto dogoditi nego kad će se dogoditi. I to u istočnim saveznim državama koje su se, tvrdeći da su ih CDU i SPD zanemarili, pretvorile u bojno polje radikalne ljevice (Die Linke) i desnice (AfD). U Tirinškoj se očekivalo da na vlasti ostane Bodo Ramelow iz Die Linke. No, to nisu željeli u lokalnom CDU-u. Pa su podržali Kemmericha jer su, to je nedvojbeno, znali da će za njega glasati i AfD.

FDP je također doživio težak udarac od kojeg će se teško oporaviti jer je bio smatran jednom od stranka srednje struje koje su se složile da ne ulaze u koaliciju s AfD-om. Stranački predsjednik Christian Lindner otišao je u Erfurt, glavni grad Tirinške. Iako je Kemmerich poručivao da nema potrebe za novim izborima i poziva da ga podrži i SPD, tijekom dana je morao promijeniti odluku: dao je ostavku na mjesto premijera.

John MACDOUGALL / AFP

Prosvjedi pred berlinskim sjedištem liberalne stranke s više nego jasnom porukom

Kad je riječ o političkom dosegu ovog skandala, budućnost vlasti u Tirinškoj je sekundarna. Primaran je utjecaj na saveznu razinu vlasti. AfD bi mogao, kad mu se onemogući sudjelovanje u vlasti, dobiti dodatnu podršku kod birača na istoku zemlje. A nije isključeno da dio birača CDU-a desnijeg pogleda na svijet okrene stranci leđa i ojača AfD. Koji do sada nije mogao na saveznoj razini prijeći crvenu liniju od 13%. Za godinu dana možda i ta barijera padne. Što bi dalo vjetar u jedra svim europskim desničarima.

Ova je situacija izravna posljedice pogrešne procjene Angele Merkel nakon izbora 2017. godine.

Phill Magakoe / AFP

Angela Merkel s južnoafričkim predsjednikom Cyrilom Ramaphosom

Kada nisu uspjeli pregovori sa Zelenima i FDP-om, ona je, zagovarajući politiku stabilnosti, protiv volje dobrog dijela stranke krenula u novu koaliciju sa SPD-om. Zbog čega su je u jesen 2018. godine pripadnici desne struje kanili smijeniti. Bila je dobro informirana pa ih je preduhitrila - dala je ostavku na položaj predsjednice stranke, ali je ostala kancelarkom.

Taj je potez polučio upravo ono što je htjela izbjeći - nestabilnost. CDU je snažno podijeljen, a ona u njemu više nema glavnu riječ: ključna fraza stranačke desnice je “demerkelizirati stranku”. I ta se njezina slabost prelijeva i na položaj kancelarke pa je više ni u EU ne doživljavaju snažnom lidericom kao što je bila do 2017. godine.

Zbog svega toga je SPD skrenuo dodatno ulijevo izabravši gotovo nepoznate lidere pa su Zeleni postali vodeća stranka srednje klase. Što je dobro, ali ih slabljenje SPD-a i slabost Die Linke na saveznoj razini ostavlja bez koalicijskog potencijala. Jer, postmerkelovski CDU će s njima ući u koaliciju samo pod uvjetom da, CDU, postavljaju uvjete. Zeleni na to neće pristati, a CDU će podršku tada tražiti - u krilu AfD-a.

Negdje 2018. godine smo odahnuli uvjereni da je radikalna desnica izgubila zamah. Ali smo upozoravali da je to trenutno. Matteo Salvini će na vlast u Italiji sigurno, vjerojatno čak i samostalno, Viktor Orban je Mađarska, Emmanuelu Macronu u Francuskoj je Marine Le Pen sve veća prijetnja, poljski PiS će vladati još četiri godine.

Radikalno desni pritisak (a vidimo to i u HDZ-u) nije više akutno, nego kronično pitanje. Ako će se desni centar ponašati kao CDU u Tirinškoj, koalicija poput nedavne austrijske, pučana i radikalno desnih slobodaraca, više neće biti izuzetak nego pravilo.

A tada zbog snažna EU. I dobrodošli Putin i Trump sa svojim idejama podjele Starog kontineta.