Mogu li talijanske “srdele” smanjiti podršku populistima

Autor:

22.11.2019.

Interior Minister Matteo Salvini gestures as he arrives at the Italian Business Association Confcommercio meeting in Rome, Italy, June 7, 2018. REUTERS/Tony Gentile - RC1837F3EC30
Tony Gentile / REUTERS

Matteo Salvini, lider populističke stranke Lega

Eksplozija “srdela” pokazatelj je koliko je generacija netom izišla iz evazije diskača i okrutno utopljena u prekarijatu potrebita ironične akcije kao makar iluzorne krhotine humanog identiteta.

Dostajalo je četvero tridesetogodišnjaka i malo društvenog tam-tama (više od usta do usta nego preko Fakebooka, kažu) da se u Bologni u dan-dva organizira “flash mob” “srdelâ” koji je prije tjedan dana vizualno satro miting Mattea Salvinija i njegovih pristaša. U dvorani Salvini nije uspio popuniti 6500 mjesta, a na trgu pred dvoranom skupilo se oko 15.000 ljudi, pretežno vršnjaka, koji su samom svojom nazočnošću, striktno bez ikakvih stranačkih zastava ili obilježja, praktički bez transparenata, uz parolu “Bolognu se ne vezuje” (“Bologna non si lega” - jasna aluzija na Legu, talijanski naziv Lige kojoj je na čelu Salvini) frontalno odbili glasan mrzilački diskurs, karakterističan za suverenističku desnicu u ofenzivi.


“Sardine”, kako su se prozvali na talijanskome, i u nas su ovih dana tako nazivane, ali naziv je trebalo prevesti: hrvatski su one “srdele”.


Postoji naime stanovita, takoreći sitna, razlika između srdela i sardina, barem u hrvatskom leksiku (onome koji koriste stanovnici iz Hrvatske, ne onome koji imigranti nanose u Hrvatsku). Srdele žive i kreću se u jatima, kompaktno i solidarno, kadre zbuniti pa i preplašiti grabljivicu, jer se jato doima kao jedno, golemo tijelo, povezano još neproučenim mehanizmom koordinacije, poprimajući kad zatreba obris velike ribe.


Sardine su nekoć bile srdele. Novi naziv dobiju tek pošto su obezglavljene, marinirane, potrpane uglavnom u konzerve, spremne za konzumaciju, stoga pogodne strankama, po naravi grabljivicama, za razliku od samoupravnih srdela, kadrih razići se i ponovo sastati. A upravo u toj karakteristici živih srdela valja tražiti i uzrok, i svrhu, i neslućeno brz razvitak pokreta.


Prvi test je bio par dana kasnije u Modeni. Pljuštalo je, nesmiljeno, a “srdele” su se okupile, u kabanicama, pod kišobranima, čak i gologlave. A onda je krenulo. Jučer u Sorrentu, danas u Palermu, sutra se okupljaju u Reggiu u Emiliji, pa do kraja mjeseca slijede Perugia, Rimini, Parma, Firenze, Napulj, te Ferrara. Prvog dana prosinca: Milano, Avellino i Torino…


Jučer su Mattia Santori, Roberto Morotti, Giulia Trappoloni i Andrea Garreffa, promotori prvih bolognskih “srdela”, objavili manifest svoje inicijative, nastale, kažu, da bi “probudila naše savjesti” te se “suprotstavila onima koji nas godinama zasipaju lažima i mržnjom spram nas samih i naših sugrađana”.


Ulaziti u raspravu sa svakom pojedinom laži, svakom pojedinom poluistinom, uistinu je titanski pothvat sa sizifovskim šansama za uspjeh. Onome tko slaže ne trebaju ni dokazi ni argumenti, onome tko opovrgava katkad nisu dovoljni ni dokazi ni argumenti koje skuplja danima, tjednima, možda i dulje. Dovoljan je jedan pokret da se izmet baci u ventilator, potrebno je tisuću i više pokreta da se svaka trunka zalepršanog izmeta skine sa revera, naočala, brka, košulje - a i onda ostaje smrad.


Je li dovoljno samo stati mirno, u jatu, manifestirajući nijemo neslaganje, tek eventualno, tu i tamo, zapjevavši partizansku pjesmu “Bella, ciao”? Naravno da nije. Ali, kažu u Kini, i put od deset milja počinje prvim korakom.


Poglavito ako stranke koje u naslovu imaju neki humani atribut - socijalni, liberalni, da ne idemo dalje - taj korak nikako da poduzmu premda ga najavljuju kao Trokrilni ustreptaloj Štefici Cvek (imao je pravo Rajko Grlić naglasivši da u depresivna vremena treba satire; “salva smijeha će vas pokopati” glasila je parola talijanske ljevice dok je u Italiji bilo ljevice).


Eksplozija “srdela” pokazatelj je koliko je generacija netom izišla iz evazije diskača i okrutno utopljena u prekarijatu, dezorijentiranom unuku proletarijata, potrebita ironične akcije kao makar iluzorne krhotine humanog identiteta.


Eto zašto je, usred kišne i tmurne jeseni, kad mu vrijeme nije, poput jaglaca, niknuo nov, nipošto prvi, oblik samoorganiziranoga demokratskog protagonizma civilnog društva. Koje u Italiji pretežno čine oni koji Ustav Republike još shvaćaju ozbiljno, kao okvir uzajamnog humanizma a ne kao danak jednom davno plaćen poraću i sada posve nevažan.


Nijedna od dosadašnjih pojava tog tipa u Italiji nije bila dugotrajna. Prije 17 godina pojavilo se “dječje kolo” (girotondo): lanac manifestanata koji bi opkolio, krećući se, neku ustanovu, neki objekt, ili neku prazninu. U rujnu 2002 u takvo se kolo u Lateranu uhvatilo oko milijun ljudi, obuhvativši svu tu četvrt, s katedralom cjelokupnog kršćanstva i s poprištem tradicionalnih komunističkih mitinga, zamijenjenih kasnije rockerskim koncertima. Onda je na red došao “ljubičasti puk”, koji je tu boju odabrao zato da ga se ne poistovjeti ni s kojom političkom stranačkom opcijom (jer su one uredno već pozauzimale ostale boje duginog spektra). Nastao je i nestao ženski pokret “Ako ne sada onda kada?”. Doduše, oko pokliča “Vaffanculo!”, upućenoga svim strankama od reda, okupio se Pokret 5 zvjezdica, čak je došao na vlast, ali je samim time počeo gubiti privlačnu snagu i tri četvrtine podrške koju je imao samo godinu dana ranije, na ožujskim izborima 2018.


Koliko će izdržati “srdele”? S kojim učinkom? Koliko trajnim? Italija je zemlja u kojoj nisu pouzdane ni izlazne ankete s izborâ, kamoli ikakve dugoročnije prognoze. Država u kojoj zastupnici i senatori jedne stranke jednoglasno istaknu kandidata za predsjednika Republike, pa onda u tajnom glasanju 101 od njih ne glasaju za svog kandidata (taj je ponižavajući pasjaluk opremio 2013 podli Matteo Renzi ipak naivnome Romanu Prodiju). Gdje nijedna zakonska odredba nije izvjesna dok nije izglasana (u sadašnjoj raspravi o državnom proračunu za 2020 najviše amandmana na Vladin prijedlog dala je vladina Demokratska stranka, u ubrzanoj verziji uobičajenog valcera ludoga i zbunjenoga). Gdje je čak i posljednji službeni diktator rekao da “Talijanima vladati nije teško, nego uzaludno” (pa je u finalu izvisio, za noge).


Prognozirati kob “sardina” malo je teže od prebrojavanja anđelâ na vrhu igle. Ipak, sama njihova pojava, na ovakav način, očigledan je znak vremena.


“Potvrđeno je: demokratsku mobilizaciju (eto, ‘ljevičarsku’) treba pokrenuti mimo stranaka”, kaustično je napisao filozof Paolo Flores d’Arcais, glavni urednik časopisa MicroMega. Naime, tvrdi on - ne bez osnove - da čeljad, osobito mlada, vidi aparat Demokratske stranke kao dio establishmenta, čak ‘Kaste’ (protiv koje glasa likvidna masa prosvjednih glasača). Ako se saziva skup sa stranačkim zastavama, s transparentima, dobar dio ljudi od njega zazire, ne mogavši se, makar podsvjesno, pomiriti ne toliko s kompromisima, koliko s niskošću kojom se kompromisi traže.


Znače li “srdele” preokret, najavu novog trenda koji će smanjiti podršku suverenizmu i populizmu, s njihovim sepetom parola i akcija protiv mukom izborenih ljudskih prava, manjinskih prava, čak i bazne ljudskosti spram najponiženijih?


Veoma vjerojatno: ne. Glasat će kao i dosad. Ili neće glasati, kao ni dosad. Ili neće više glasati, zgađeni nad ponuđenim. Ili naprosto nad time da glasaju kao budale za obećanja stranaka s lijeve strane spektra, koja se uredno ponavljaju, pa uredno bivaju zanemarena kada vrag dođe po svoje, kada se pažnja s brumavanja srdela seli na podjelu naslonjača i stolova za konzumaciju, čak ne sardina, nego oborite ribe.