BRUXELLES
NATO za 2030: manje vojna, više politička organizacija
“Moja vizija NATO 2030. nije otkrivanje novog Saveza. Njezin je cilj učiniti naš Savez još snažnijim”. Tako je u ponedjeljak Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO-a, u lapidarno objasnio što želi napraviti s najjačim vojnim savezom u svjetskoj povijesti. Sukus razloga za nastanak Sjevernoatlantskog saveza dao je njegov prvi glavni tajnik, barun Ismay: “Zadržati SAD unutra, SSSR izvan, a Njemačku dolje”. Bilo je to negdje početkom 1950-ih. Kad su takve bile okolnosti. Mnogi su vjerovali da će NATO nakon pada Berlinskog zida i rasformiranja Varšavskog pakta otići u povijest. No, tada je na čelu SAD-a bio predsjednik s globalnom vizijom, George H. W. Bush, koji je već 1992. govorio o novom svjetskom poretku. A NATO će ubrzo ponuditi program Partnerstvo za mir. Neku vrst predsoblja za članstvo. No, pitanje opstanka NATO-a i troškova za njegovo održavanje trajno se javljalo.
Zašto je to važno?
Američki predsjednik Donald Trump je odmah po dolasku na vlast rekao da je “NATO zastario”. Kasnije ja malo reterirao, ali on transatlantske veze ne vidi kao dobitak za SAD. No, on baš ništa ne razumije. Ali, treba biti svjestan da je trajna politička linija SAD-a još od sukoba unutar NATO-a 2002/3. godine - kad su “stare” europske članice odbile sudjelovati u vojnoj avanturi u Iraku - bila smanjenje angažmana u Savezu. U tom je smjeru Hillary Clinton u ožujku 2009. godine s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovim pokušala “resetirati” odnose. Smanjenje ruske prijetnje značilo bi da NATO gubi raison d'être. Riječ je o dvije uzastopne američke administracije, republikanskoj i demokratskoj, koje su obje smatrale da SAD mora smanjiti svoju financijsku i inu izloženost u NATO-u. Trump je samo nastavak - daleko od sofisticiranosti ranijih predsjednika - takve politike.
Što je šira slika?
SAD dakle, bi htio van, Rusija je na granicama s tenkovima, a hibridno je duboko prodrla u članice NATO, a Njemačka je jedna od okosnica Saveza (ne dovoljno snažna). Dakle, premisa baruna Ismaya je potpuno razorena i Stoltenberg je poduzeo jedini mogući potez: pronaći model opstanka Saveza koji je za Europu jednako važan kao i EU. Govor je osmišljen izuzetno mudro. Aksiomatska je postavka: “Izazovi s kojima smo suočeni u narednom desetljeću toliko su veliki da se nitko od nas sam s njima ne može suočiti. Ni Europa sama. Ni Amerika sama. Moramo se oduprijeti iskušenju nacionalnih rješenja”. Stoltenberg, bivši norveški premijer koji izuzetno dobro razumije globalne odnose (osobno se uvjerio tijekom intervjua), donosi tri ključne točke jačanja Saveza. Telegrafski, vojnički: Ostati vojno jak; Biti politički ujedinjeniji; Imati širi globalni pristup. Kad je riječ o prvoj točci dovoljna je njegova izjava: “Sigurnost je temelj našeg prosperiteta. Sada i u budućnosti”. Stoltenberg posebnu pozornost posvećuje političkoj dimenziji koja podrazumijeva širenje alata koji su Savezu na raspolaganju na nevojne: ekonomske i diplomatske. Što podrazumijeva “jačanje otpornosti naših društava i ekonomije”. Globalni pristup ima svoje ime: Kina. Koja nam se približava o Arktika do kibernetičkog prostora. Slično kao njegovi susjedi u Bruxellesu (EU), Stoltenberg smatra da Kina nije novi neprijatelj ili protivnik, ali “Savez mora reagirati na sigurnosne posljedice rasta Kine”. I sada dolazi touché: Stoltenberg poziva na blisku suradnju sa zemljama koje “misle na isti način” (demokracije): Australija, Japan, Novi Zeland, Južna Koreja. Sve s Pacifika, pitanja svih pitanja američke nacionalne sigurnosti.
Globalni je NATO nužnost, ali ne nužno kao vojna sila već kao politički akter koji iza sebe ima vojnu silu i ekonomsku moć. I kojoj nitko ne može nametati svoja pravila igre. Pa ni Kina. Anthony Blinken, savjetnik Joea Bidena za vanjsku politiku, prošlog je mjeseca naglasio važnost suradnje s demokracijama u Aziji i Europi (redoslijed je važan). Mnogi ne vole NATO, ali ako se razvije u ovom smjeru tada uz EU postaje branič prosperitetnog poretka koji se bazira na slobodni, demokraciji i vladavini prava. Riječi koje se u Pekingu ne izgovaraju javno.
PYONGYANG
Kim Yo-jong, sestra sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una
Sestra se munjevito uspinje
Ovo je mjesto u pravilu rezervirano za žene. A Kim Yo-jong je jedna, kako se čini, sve moćnija žena. U Sjevernoj Koreji. Za koju je UN u Ženevi u utorak upozorio na “raširene nestašice hrane i pothranjenost“ pogoršane pet mjeseci dugim zatvaranjem granice s Kinom i restriktivnim mjerama protiv koronavirusa. Nimalo ugodna situacija za vlast bilo koje zemlje. Osim ove beskrupulozne diktature u kojoj dinastija Kima od 1950-ih ugnjetava svoj narod.
Zašto je to važno?
U utorak je Južna Koreja potvrdila da nitko sa Sjevera nija odgovorio na njihove dotad redovite pozive na uspostavljene telefonske linije koje za cilj imaju izbjegavanje moguće pogrešne procjene postupaka druge strane. Preciznije, da ne dođe do rata. Kim Yo-jong je ljuta jer s Juga i dalje stižu letci u kojima se priča istina o režimu. Ona koja se bratu i njoj ne sviđa.
Što je šira slika?
U Pyongyangu se nešto događalo u travnju kad je brat Kim Jong-un nestao iz javnosti. Neposredno prije toga je sestra vraćena u Politbiro. A zatim je ona potpisivala odgovore Donaldu Trumpu, pa prvo prijetila Seulu prekidom veza, a zatim je državna agencija KCNA objavila odluku iza koje stoje ona i Kim Yong-chol, nuklearni pregovarač. Nedvojbeno je da zli mladac, jedini debeli čovjek u toj zemlji, sužava krug ljudi kojima vjeruje. I da je očito u travnju odlučio dati sestri istaknutu poziciju u vlasti što je izgledno naišlo na reakciju starih kadrova. Brat i sestra su, čini se, pobijedili. A svijet dobio još jednu moćnu ženu. Nisam siguran je li nam baš takva trebala.
VARŠAVA
Vodeni put od Baltika do Crnog Mora
Uspravnica sjever jug, ali prema Ukrajini
Plinovod “Baltička cijev” počet će s punim radom za dvije godine, izvijestio je Financial Times. Mrežna stranica “Baltic Pipe” navodi da je riječ o “strateškom plinskom infrastrukturnom projektu s ciljem stvaranja novog koridora opskrbe plinom na europskom tržištu”. Cijev ide iz Norveške preko Danske do Poljske kao i do “konačnih korisnika u susjednim zemljama”. Ovo je posebno interesantan navod: susjedne zemlje. Ne Danske, već Poljske. A to svakako nije Njemačka koja gradi Sjeverni tok 2 s Rusijom. U igri su dakle Češka, Slovačka i - Ukrajina.
Zašto je to važno?
Diverzifikacija energetske opskrbe zapisana je u svim dokumentima EU. A Poljska u svojoj novoj Strategiji nacionalne sigurnosti navodi kako joj je cilj “zaustaviti izgradnju transportne infrastrukture koja povećava ovisnost Srednje Europe o plinu iz Rusije” dodajući da treba ojačati “otpornost regije na korištenje zaliha plina kao sredstva političkog pritiska”. Poljska je bila protiv Sjevernog toka 1 i sada je protiv 2. Jer je svjesna da taj projekt slabi Ukrajinu. Koju Varšava svim silama nastoji izvući iz čeličnog stiska Rusije. Sadašnja konzervativno-radikalna vlada u Varšavi odbija primati migrante iz Afrike, ali je zato širom otvorila vrata radnicima iz Ukrajine: ondje ih je nešto manje od dva milijuna. Ukrajina je već u ožujku definirala da će iz Poljske dobivati 6 do 8 milijardi kubičnih metara američkog ukapljenog plina godišnje.
Što je šira slika?
Ove je godine nastavljena izgradnja E40. Riječ je o vodenom putu koji će spojiti Baltik i Crno more. Od Poljske, preko Bjelorusije do Ukrajine. Stari vikinški put. Spor, ali jeftiniji od ceste i pruge. Kojim bi, kad zaživi, prolazilo oko 6 milijuna tona robe godišnje. Što bi omogućilo snažnije otvaranje Ukrajine prema Baltiku, dok bi Bjelorusija dobila snažan poticaj za jačanje veza sa Zapadom. Napomenimo samo da je u četvrtak prva bjeloruska rafinerija dobila američku naftu. Poljska je riješila svoju ovisnost o ruskom plinu, a postaje čvorište za diverzifikaciju plinske opskrbe zemalja Srednje i Istočne Europe. Druga je linije uspravnice veza Poljska - Hrvatska, s LNG terminalom na Krku. Sjetite se samo kako je ruski ambasador Anvar Azimov svih ovih godina vikao da je ruski plin jeftiniji i što će nam LNG.
ATENA
Talijanski ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio i grčki domaćin Nikos Dendias (desno) potpisuju sporazum
Grčka i Italija riješile pitanja na moru
Rim i Atena su u utorak sklopili dogovor o razgraničenju isključivih gospodarskih zona u Jonskom moru. Novim se sporazumom redefinira onaj iz 1977. godine o razgraničenju epikontinentalnog pojasa. Grčki ministar vanjskih poslova Nikos Dendias, rekao je da je sporazum potvrdio pravo grčkih otoka u tome području na morske zone i da rješava probleme ribarskih prava.
Zašto je to važno?
"Ovo je povijesni dan", rekao je Dendias, dodavši da Grčka želi uspostaviti ekskluzivne ekonomske zone sa svim svojim susjedima. Atena je već najavila sličan sporazum s Egiptom kamo Dedias putuje 18. lipnja. Grčko-talijanski sporazum dolazi sedam mjeseci nakon sporazuma o morskim granicama između Turske i libijske vlade koju priznaje međunarodna zajednica, na čelu s Fayezom al-Sarrajom (GNA). Koji je bio preduvjet za tursku intervenciju na strani GNA u Libiji. Egipat podržava navodnog maršala Kalifu Haftara, koji je sada u regresiji na bojišnici, pa nije isključeno da prihvati grčku ponudu.
Što je šira slika?
Italija i Grčka već su partneri u projektu plinovoda EastMeda, kojim bi se trebalo transportirati 10 milijuna kubičnih metara plina godišnje s priobalnih rezervi iz istočnog Mediterana u Grčku, Italiju i druge južnoistočne zemlje. Grčka tako dobiva još jednog saveznika u zaustavljanju turskih ambicija na Istočnom Mediteranu.
Više nego jasna poruka Sloveniji i Hrvatskoj: riješite granicu na moru. Ali i otkrivenje: naša granica nema ali baš nikakvu geostratešku važnost. Inače bi već davno bila riješena.
PEKING
Politika jednog djeteta narušila je prirodni odnos muškaraca i žena
Svi su protiv poligamije, a poliandrija?
Kineska komunistička partija, kao sve komunističke partije, nije u stanju donositi dugoročno kvalitetne odluke. Deng Xiaoping ih se nagledao i zato je odlučio uvesti kapitalizam, barem neku njegovu formu. Pa to danas više nisu komunisti, nego autokrati koji imaju jako puno novaca zbog čega su još brutalniji u strahu da ne izgube vlast (čitaj novac).
Zašto je to važno?
Partija je 1979. godine donijela politiku “jednog djeteta” po obitelji. Tada su neki pričali, a ja slušao, kako je to mudar korak jer će se smanjiti siromaštvo. Da, ti koji su pričali bili su isto iz redova komunista. Već sredinom ovog desetljeća je Partija shvatila da gubi demografsku ekonomsku bazu i ublažila pa ukinula tu politiku. No, više od 30 godina je ostavilo traga: trenutno u Kini na 100 žena dolazi 117 muškaraca, dakle nekih 34 milijuna muškaraca više. Jer, kad su ljudi morali imati jedno dijete onda su čekali da bude muško jer mu ne moraju plaćati svadbu. Ekonomski kriterij.
Što je šira slika?
Jedan se mudri profesor, Yew-Kwang Ng, Malezijac koji predaje u Šangaju dosjetio jadu: i predložio da se dopusti poliandrija. Citat: "Ako su dva muškarca voljna stupiti u brak s istom ženom, žena također, zbog čega bi ih društvo u tome zaustavljalo?” Kao argument navodi poligamiju u islamu. Njegovo zaključak govori sam za sebe: "Uobičajeno je da prostitutke opslužuju više od 10 klijenata dnevno. Izrada obroka za tri muža neće trebati puno više vremena nego za dva muža”.