Ranije otvaranje te sekcije najavio je papa Frane lani u listopadu, ali zaslugu za to snosi Benedikt XVI, koji je 2006, netom je otvorena arhivska dionica iz pontifikata Pija XI (1922-1939), zapovjedio da se prione sređivanju dokumenata iz pontifikata Pija XII. Već se sređuju i dokumenti iz pontifikata sv. Ivana XXIII (1958-1963).
Svih ovih desetljeća nije bilo godine kada povjesničari - više od svih izraelski i ini židovski, te dakako anglikanski i američki protestantski - nisu insistirali da se ti arhivi, osobito iz razdoblja drugoga svjetskog rata (od rujna 1939 do kolovoza 1945), otvore istraživačima kako bi utvrdili točnu prirodu odnosa između Katoličke crkve i njezina tadašnjeg poglavara Pija XII s nacistima i fašistima te spram holokausta (genocida nad Židovima).
Badava je još sv. Pavao VI (u Piovu pontifikatu zamjenik državnog tajnika kada državni tajnik nije bio ni imenovan, pa nadbiskup u Milanu) naredio da se dokumenti Svete Stolice koji se tiču drugoga svjetskog rata sakupe i objave u 11 knjiga (od kojih jedna u dva sveska), što je učinjeno do početka osamdesetih godina. Tu zbirku dokumenata (Actes et documents du Saint Siège relatifs a la seconde guerre mondiale) probrali su i opremili bilješkama isusovci povjesničari sa četiri jezična područja: Robert Graham (USA), Burkhart Schneider (tadašnja Zapadna Njemačka), Angelo Martini (Italija) i Pierre Blet (Francuska).
Što se nova može očekivati iz toga ratnog razdoblja? Vjerojatno malo ili ništa. Osobito ništa senzacionalno. U svakom slučaju ništa što bi promijenilo sliku o Piju XII ni u onih koji ga hvale, ni u onih koji ga kude.
Tu je sliku ovih dana precizno sažela Lisa Palmieri-Billig, Amerikanka sa 45-godišnjim novinarskim stažem u Rimu i predstavnica Američkoga židovskog odbora pri Svetoj Stolici, dopisnica Jerusalem Posta.
“S jedne strane su oni koji smatraju da je papa Pacelli učinio sve što je bilo moguće za spašavanje životâ Židovâ, spašavajući istodobno, uz obavezan oprez, katoličko stanovništvo Evrope, i koji zahtijevaju da ga se proglasi svetim. S druge oni koji smatraju da je propao kao moralni vođa i da je morao dići glas da ga se čuje javno i da zaustavi proganjanja, bez straha za posljedice po Katoličku crkvu, koju je Njemačka još smatrala silom koju treba poštovati. Postoji i treći skup kojega je sve više [...] i po kojima je Pio XII morao voditi dvostruki rat, protiv nacista i komunista, koje je smatrao smrtnim neprijateljima Katoličke crkve”, piše Palmieri-Billig.
Ona podsjeća da je u to doba Civiltà cattolica još objavljivala gnusne klevete protiv Židovâ, da je sv. Maksymilian Kolbe bio osvjedočeni antisemit, ali milosrdan spram pojedinačnih Židova, a svetost je zaradio u logoru otišavši u smrt umjesto jednog oca obitelji. Da je u Italiji postojala mreža u samostanima koja je skrivala Židove, ali Vatikan nije nikada dezavuirao don Jozefa Tisa, predsjednika kolaboracionističke Slovačke i ratnog zločinca. Da je Pio XII šutio javno i kad su nacisti iz rimskog Geta odveli 1943 u Auschwitz 1023 osobe, sve Židove koje su ondje zatekli od dječje do staračke dobi, prethodno ih smjestivši na otvoreno pod Papinim prozorima. Njemački veleposlanik pri Svetoj Stolici Ernst von Weizsäcker prenio je u Berlin da je Papa izrazio svoju bol što te ljude progone samo zbog porijekla, ali da mu je tadašnji kardinal državni tajnik najavio da Pio XII neće javno prosvjedovati.
Ciničan zaključak bi glasio: što znači nekoliko (ili nekoliko milijuna) židovskih glava ako to spašava katolike, što znači fašizam ako će satrti komuniste? Pa i Pierre Blet, koga je osobito cijenio sv. Ivan Pavao II, jasno je u Rimu 1999 rekao da je “Vatikanu bilo stalo pobijediti u ratu ali i pobijediti komuniste”.
iŠto bi uopće bilo moguće naći u arhivima što bi osporilo povijesne činjenice?
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?