O tome je u utorak u podne dao objaviti reskript s papinske audijencije (“Rescriptum ex audientia Ss.mi”) kojim stupa na snagu nova uputa “O tajnosti postupaka”. Njime je Papa oduzeo pravo i mogućnost da pojedini prelati ili kurijalna tijela zaštite podatke o pedofilskim prijestupima instrumentom papinske tajne, čije kršenje može rezultirati i izopćenjem iz Katoličke crkve.
To ne znači da će odsad svaki takav podatak biti razglašen na sve strane. Ostaju obaveze službene tajne, na primjer u domeni zaštite privatnosti i dostojanstva žrtve, pa i krivca, s obzirom na presumpciju nevinosti, dok krivica nije pravomoćno utvrđena. Otpada, međutim, mogućnost da se prizivanjem papinske tajne spriječi ili odugovlači prijava eventualnog zločina svjetovnim vlastima, bez obzira na paralelan crkveni proces. Moralnu obavezu prijave svjetovnim vlastima uveo je Benedikt XVI, a papa Frane ju je pretvorio u kanonsku obavezu. Novi dokument precizira da “službena tajna ne smije biti prepreka ispunjenju obaveza utvrđenih bilo gdje državnim zakonima, uključujući i eventualnu obavezu prijavljivanja, kao i ispunjenja izvršnih zahtjeva građanskih sudbenih vlasti” (čl. 4). “Podnositelju prijave, osobi koja tvrdi da je napastovana, kao ni svjedocima, ne smije biti nametnuta nikakva obaveza šutnje o činjenicama u pitanju” (čl. 5).
Rasprava
“Papinska tajna” je osobita norma kanonskog prava koja nije sadržana u Zakoniku kanonskog prava, nego je regulirana posebnim aktom (“Secreta continere” odnosno “Instructio de secreto pontificio”) koji je sv. Pavao VI donio 1968. i revidirao 1974., ali je postojala i ranije. Ona štiti sve što se odnosi na izradu nekih papinskih dokumenata, na aktivnost Kongregacije za nauk vjere (uključujući prijave i postupke), na određene aktivnosti Državnog tajništva i Vijeća za javne poslove Crkve, na proizvođenja kardinalâ i imenovanja biskupâ, te na sve ono što pape, kardinali, odnosno papinski izaslanici (dakle i nunciji) smatraju nužnim zaštititi instrumentom papinske tajne. Papa je istodobno, još jednim reskriptom, ponovno izmijenio sporne Norme o težim zločinima (“Normae de gravioribus delictis”, kojima je obuhvaćena i pedofilija u kleričkim i redovničkim redovima): podigao je sa 14 na 18 godina dob ispod koje se slike obnaženih osoba mogu smatrati dječjom pornografijom “bilo u kojoj tehnologiji”. Rasprava o spornosti - naime zakašnjelosti i nepotpunosti - tih normi traje desetljećima, jer se stekao dojam da Katolička crkva nije znala spriječiti tu rak-ranu nego je gledala kako ublažiti simptome. Katolička crkva je izbjegla donijeti specifične norme samo protiv pedofilije u svojim redovima, možda i bojeći se da bi time dala još veće značenje problemu koji je dugo gurala pod tepih, dok nije eksplodirao gore nego se itko u njoj bojao.
U toj je Crkvi dugo bio na snazi dokument “Crimen sollicitationis” (grijeh nagovaranja), koji je 1962 donio Sveti uficij (pod prefekturom kardinala Alfreda Ottavianija), a odobrio sv. Ivan XXIII. To je zaista bio sraman dokument - iako sva ta djela neporecivo svrstava u zločine sa stanovišta crkvenog prava, iako pedofiliju tretira strože nego ijedan ini spolni prijestup, on je ipak više štitio počinitelja od sramote nego što je štitio žrtvu.
Ucjena
“Crimen sollicitationis” nije imao utjecaja na civilno pravo, pa je svaka žrtva - i do 1962, i poslije te godine - imala puno pravo tužiti zlostavljača civilnom sudu. Pogana je u tome dokumentu bila odredba kojom je tok crkvenog postupka bio zaštićen baš papinskom tajnom. To je značilo da vjernik ne smije javno govoriti (pa dakle ni pred sudom svjedočiti) o onome što je svjedočio pred crkvenim vlastima, pod prijetnjom izopćenja. U doba dok se još kao parola isticalo: “extra Ecclesia nulla salus” (nema spasenja izvan Crkve), to je za pobožnog katolika značilo da mu, ako je izopćen, nema spasa na drugom svijetu, da ga sljeduje pakao, neopoziv i vječan. To je bila strašna i podla ucjena, za koju su odgovornost svojim potpisima preuzeli kardinal Ottaviani i sveti papa Ivan XXIII. Taj je dokument mijenjan već potkraj šezdesetih za pontifikata sv. Pavla VI. Njegovi su najmračniji dijelovi faktički stavljeni izvan snage 1983, kada je pod papom sv. Ivanom Pavlom II kompletno revidiran Zakonik kanonskog prava (“Crimen sollicitationis” definitivno je opozvan 2001).
Sv. Ivan Pavao II je (30-IV-2001) potpisao Motu Proprio “Datae Quibus Normae De Gravioribus Delictis”, kojim je popraćen njegov motu proprio “Zaštita svetosti sakramenata” , a uslijedilo je (18-V-2001) pismo “De Delictis Gravioribus”, koje je u ime Kongregacije za nauk vjere potpisao njezin tadašnji prefekt kardinal Joseph Ratzinger. Umjesto posebnih normi, Kongregacija za nauk vjere (nekadašnji Sveti Uficij) višekratno je ažurirala kanonske norme iz 2001. Svećenička pedofilija, u tom sklopu, ni dalje nije definirana prvenstveno kao zločin prema žrtvi, nego kao zločin svećenika prema sakramentu svećeničkog ređenja. Izvana se stjecao dojam da je Crkvi važnije je li svećenik ukaljao svoje duhovno ruho, nego je li unesrećio i upropastio ino ljudsko biće, dakle sliku i priliku Božju po biblijskom nauku, u najosjetljivijem razdoblju njegova tjelesnog i duševnog razvitka.
Nečasni otpust
Ono što je Joseph Ratzinger uzalud predlagao dok je bio kardinal prefekt Kongregacije za nauk vjere, uspio je ipak ozakoniti kad je postao papa. Od 2010 se kao pedofilija proganjaju “nečedna djela” svećenika “s mlađima od 18 godina” (a ta je dobna granica i dalje stroža nego u mnogim kaznenim zakonima po svijetu). Ukratko, Katolička crkva je u kaznenoj praksi odustala od razdvajanja pedofilije od efebofilije, u tom pogledu je sve maloljetne izjednačila s djecom, a to nije bila mala promjena. Kao nedjelo je uvedeno i korištenje ili širenje pedopornografije (ako su “modeli” bili mlađi od 14 godina, a od jučer je i ta granica povišena na 18 godina, kao i u većini država na svijetu). I osobe smanjenih mentalnih sposobnosti od 2010 su u pogledu kaznene odgovornosti svećenika izjednačene s djecom i maloljetnima. Ne treba zaboraviti da je takvih zlodjela bilo i u Hrvatskoj i da ih je pravdala, kao nešto neizbježno, i najpopularnija katolička udomiteljica Jelena Brajša - a u Nadbiskupiji zagrebačkoj su joj davali za pravo. Kritike su tada upućivane i činjenici da su kazne - svjetovno gledano - blage: i ona najteža, izopćenje, slična je “nečasnom otpustu”. Avvenire, dnevnik u vlasništvu Talijanske biskupske konferencije, odvraćao je da kanonski zakon “nikada neće biti šerijat”. Crkva bi, pisali su, preodgajala.Kažnjavanje zatočenjem i na druge načine ostaje svjetovnoj državi.
Vatikan je ipak pokazao da to nije bilo licemjerna varka za zaštitu prijestupnika.I na svom teritoriju je kazneni progon prepustio sudbenoj vlasti Države Vatikanskoga Grada, po njezinome Kaznenom zakoniku, koji je sastavljen zapravo kao preslika Kaznenog zakonika Talijanske Republike. U momentu kada su ti delikti dospijevali pred redovni sud, bilo u Vatikanu, bilo u drugoj državi, papinska tajna nad njima već je u praksi bila dezavuirana. Jučerašnji reskript zapravo samo formalno sankcionira ono što je u praksi već bilo postignuto.