Piše INOSLAV BEŠKER Hoćeli nam za Milanovićevo "normalno" trebati normabeli

Autor:

06.11.2019.

Split, 021119. Predsjednicki kandidat ljevice Zoran Milanovic u sklopu svoje kampanje posjetio Split.
Foto: Sasa Buric / CROPIX
Sasa Buric / CROPIX

Zoran Milanović, predsjednički kandidat SDP-a, tijekom boravka u Splitu

Čujem da je Zoran Milanović, liberal kojemu je bilo normalno navući socijaldemokratski dres da lakše sjedne na vlast, za geslo svoje kampanje odabrao prilog “normalno”.

“Normalno” je statistička kategorija: ono što provodi odnosno podržava većina sviju, ili većina onih koji vladaju. Nekad i negdje ni ljudožderstvo nije bilo nenormalno. Rodna ideologija (ona uvriježena, “normalna”) zasniva se na tome da “se zna” što je normalno/prirodno za curicu odnosno ženu, a što je normalno/prirodno za dečka odnosno muškarca (budući svetac Stepinac je smatrao đavlovim okotom žene u hlačama, zamisli da vidi Predsjednicu na utakmici, njegovi suvremenici s druge strane ideološke barijere su smatrali nenormalnima muškarce u haljinama, poput Stepinca).

Njemačka se u periodu svoje masovne frustracije izgubljenim ratom usudila eliminirati osobe koje je proglasila nenormalnima: duševne bolesnike, djecu s Downovim sindromom, pa homoseksualne, pa Židove i Rome, normalno joj je bilo porobiti Slavene.

Za gospodina Milanovića bilo je normalno osvojiti vlast Planom od 21 točke pa na jedvite jade, i ne baš voljko, ostvariti jedva četiri. Bilo mu je normalno faktički udvostručiti hrvatski javni dug u svome mandatu. Bilo mu je normalno sapunati dasku normalnom predsjedniku prof. Josipoviću, iz iste stranke.

Za aktualnu Predsjednicu, gospođu Kitarović, normalno je svako malo provaliti neku “alternativnu istinu”, ahistorijski pobrkati babe i žabe, u zatvorenim prostorima svakome reći ono što mu se sviđa, redovnicama redovito jedno, kardinalima kardinalno drukčije. Gospodinu Škori je, čitam, normalno poslati vojsku na imigrante na granici, dok je i ročniku jasno da ne možeš Afganca vijati tenkom oko stabla.

Zebnju pred tolikom normalom ne primiri ni normabel.

Sudbinski je važno, rekosmo već, da se pojmovi kao što su “normalno” (odnosno “prirodno”) ne koriste, pa ni podrazumijevaju, kao antinomi pojma “slobodno”, u čijem korijenu je “sloboda”, praslavenska i staroslavenska “svoboda”, svojstvo onoga tko je svoj.