PIŠE INOSLAV BEŠKER Kako je fenomen 'acque alte' u Veneciji uzburkao i političke vode u Rimu

Autor:

14.11.2019.

A woman walks at the flooded St. Mark's Square during a period of seasonal high water in Venice, Italy, November 14, 2019. REUTERS/Flavio Lo Scalzo
Flavio Lo Scalzo / REUTERS

Od katastrofe 1966. (kada je teško postradala i Venezia, a ne samo Firenze) pa do danas uzalud su prošle 53 godine. Tada je „acqua alta“ dosegla rekordnih 194 centimetra, jučer samo sedam centimetara manje

Mletački potop koji traje ustrajno već dva dana uzbibao je političke vode i u Rimu.

„Visoka plima“ („acqua alta“) nanijela je u srijedu uvečer strahovite štete: podlokala stupove na kojima počiva Bazilika sv. Marka, potopila ili razbila barem pet brodova za gradski javni prijevoz („vaporetta“), oštetila i zatvorila muzeje. Gradonačelnik Luigi Brugnaro štetu je od oka procijenio na nekoliko stotina milijuna eura, ali je vjerojatno da će se približiti milijardi. Tom procjenom barata i talijanska vlada koja je u četvrtak ujutro, na zahtjev venetskog guvernera Luce Zaie, proglasila izvanredno stanje u veneziji, pošto je dan ranije poharanu Kraljicu Jadran pohodio i premijer Giuseppe Conte.

Od katastrofe 1966. (kada je teško postradala i Venezia, a ne samo Firenze) pa do danas uzalud su prošle 53 godine. Tada je „acqua alta“ dosegla rekordnih 194 centimetra, jučer samo sedam centimetara manje.

Koliko takvih udara može Venezia preživjeti? Tada, 1966., pisalo se: „Nema vremena za gubljenje“. Pola stoljeća je izgubljeno, u tutanj.

U međuvremenu prizvan je u pomoć Mojsije, onaj koji je razdvojio vode Crvenog mora. On se talijanski zove Mosè, a MOSE je akronimski naziv skupoga i naizgled veličanstvenog, ali i veoma diskutabilnog projekta automatskih ustava koje su imale biti izgrađene na svim morskim ulazima u Mletačku lagunu. Prema projektu, kada bi se razina mora (uslijed kombinacije plime i juga, ili zbog ikakva drugog razloga) podigla iznad određene razine – ustave bi se počele puniti vodom, uspravljati i sprečavati ulaz u Lagunu kako moru, tako i plovilima.

Po mišljenju međunarodne ekipe stručnjaka prije tridesetak godina, to je bio jedini način da se obuzda fenomen “visoke vode”, koji sve češće napada Veneziju i prijeti da ubrza njezino potonuće u Jadran iz kojega je iznikla kao, po mnogima, najljepši grad na svijetu, jedinstvena metropola gdje umjesto ulica služe morski kanali.

“Visoka voda” za mnoge je čak turistička atrakcija. Na Internetu još potkraj prošlog stoljeća nisu bili rijetki mletački hoteli (San Mose’, Cassiano, Marconi itd.) koji taj fenomen koriste kao turistički mamac, pod zajedničkom parolom “Have a Fun with ACQUA ALTA”. Sa stanovišta same Venezije to je otprilike isto kao kad bi netko pozivao goste da uživaju u smaknuću (što se nekada zaista činilo). Naime, ta “visoka voda” zaista ubija Mletke, polako ali pouzdano.

Fenomen nije osobito čest, zasad. More se popne visoko (kadikad toliko da gondola može ploviti posred Trga Sv. Marka!) uglavnom samo s jeseni i zimi, kada se spoje iznimno visoka plima (osobito kad je Mjesec u perigeju) i dugotrajnije snažno jugo, koje s jugoistoka sabije i navalja more u sjeverozapadni „kut“ Jadranskog mora. Mletačka općinska uprava za te prigode ima spremne montažne mostove tako da turisti i građani mogu hodati ne smočivši noge. Istodobno sirene upozoravaju na opasnost.

Opasnost, doduše, zaista ne prijeti turistima – ali je više nego očigledna. “Visoka voda” je sve učestalija i – sve viša. Dario Camuffo i Silvia Enzi ispitali su sve te abnormalne plime od 782. do 1996., kada objavili rezultate u kojima je vidljivo da je “visoka voda” postojala i u prethodnim stoljećima (osim X.), da je dostizala 40 centimetara iznad tla, u XVI. i XVIII. stoljeću ponekad i preko pola metra – ali da su njezine učestalost i visina počele dramatično rasti od 1914. Dotad je “visoka voda” bilježena u prosjeku jednom u četiri godine, a sada bude i pet-šest puta godišnje, dosižući katkad i blizu 2 metra: u studenome 1966. i opet u studenome 2019.

Njezini udari potkapaju Veneziju, uništavaju donje katove i spomenike u njima, te pridonose prijetnji da Kraljica Jadrana nestane s lica Zemlje.

U prethodnim stoljećima “visoka voda” je najčešće bila uvjetovana baš kombinacijom spomenutog perigeja (najveće blizine Mjeseca Zemlji) i perihela (najveće blizine Zemlje Suncu) – a sada je glavni krivac čovjek, i to ponajprije stanovnik Venezije, ustrajan u piljenju grane na kojoj živi.

Tri su osnovna razloga dramatičnog akcentiranja tog fenomena:

Dobar dio Lagune, koja je svojom prostranošću primala i ublažavala plimu, u pretprošlom i prošlom stoljeću (otkako je mletačka vlast zamijenjena francuskom, pa austrijskom, pa talijanskom) uzurpirali su pojedinci, ogradili ribnjake, izgradili prelijevne pragove, čak isušili pojedine parcele, smanjivši ukupan volumen bazena za više od trećine.

Barene, nasipe temeljene na zabijenim šipovima i nasutima, koji su udare mora upijali kao spužve, zamijenile su glatke nepropusne obale uz koje more u Lagunu klizi kao podmazano.

Izgradnja plovnog kanala do luke u Margheri, koju je 1917. počeo graditi kapitalist i potonji visoki fašistički dužnosnik Giuseppe Volpi (osnivač, među inim, Mletačkog biennalea), otvorila je “autocestu” za plimu, koja i ostalih dana nahrupljuje i podlokava krhku podlogu Mletaka.

Četvrti uzrok je zaustavljen (ali ne i izliječen): crpljenje vode iz podzemlja u razdoblju od sredine pretprošloga do druge polovice prošlog stoljeća spustilo je Veneziju za 34 centimetra.

Ti razlozi propadanja Venezije obilno su istraženi i dokumentirani u posljednjih tridesetak godina. U tom sklopu je Stručno povjerenstvo Ministarstva okoliša zaključilo je da bi MOSE liječio dio posljedica ali da bi pogoršao uzroke, zatvorivši Lagunu još i više, te dodatno otežavši već narušenu izmjenu slatke i morske vode.

Štoviše, još 1999. su tadašnji ministri okoliša odnosno kulturnih dobara, Edo Ronchi i Giovanna Melandri, odlučili da se spas Venezije – kako od “visoke vode”, tako i od inih prijetnji – potraži prvo u spašavanju Lagune, bez koje Mletaka ne bi bilo i bez koje im nema opstanka. Tek kada se istraže i provedu sve konzervativne mjere: otvaranje zagrađenih dijelova Lagune, ponovna izgradnja barena i (najvažnije) zatvaranje naftne luke u Margheri i morskog puta do nje – može se ponovo uzeti u razmatranje MOSE, kao dodatna, ali nipošto glavna, a još manje jedina mjera. Tako je glasio – u prijevodu s uvijenoga političkoga na normalan govor – pravorijek dvoje ministara, zelenog Ronchija i crvene Melandri.

Od toga dakako nije bilo ništa. U međuvremenu se, kao sablažnjiv problem, navodi prolazak velikih kruzera kroz bazen Svetog Marka, iako je to samo spektakularan dio problema, pa je gradonačelnik Brugnaro kao genijalno rješenje našao da kruzeri zaobiđu grad i uplove baš u luku u Margheri, čiji plovni kanal ustrajno uništava Lagunu.

Ali tu je i osnovni problem: otkako je Venezia prestala “orati more” po Sredozemlju i otkako je njezin opstanak i opstanak Lagune počela planirati neka druga vlast, koja nije imala ni sluha ni njuha za taj jedinstven fenomen Lagune – ekonomija Kraljice Jadrana postavljena je na osnove za koje će tek naši potomci doznati jesu li Mletke ubili ili su ih samo teško ranili. Sam grad se depopulirao i propada: gdje je nekada obitavalo i do 300.000 ljudi, a još sredinom prošlog stoljeća više od 100.000, danas više nema ni 50.000. Grad nema tko održavati. Luka i petrokemijska postrojenja u Margheri preuzeli su ulogu kičme, ne samo rasporivši, nego i otrovavši Lagunu. Više od pet milijuna prostornih metara otpadaka bačeno je u nju, a dobar dio te planine ostat će otrovan još stoljećima, poglavito ono što je odbacio petrokemijski div Montecatini-Edison. Istraga koju je Ronchi proveo 1996. upozorila je na 18 ilegalnih stovarišta kemijskog i sličnog otpada. I podsjetila na sudbinu Gabrielea Bortolazza, koji je pokrenuo lavinu i prikupio golemu dokumentaciju o svojim kolegama, petrokemijskim radnicima, stradalima i umrlima od raka i drugih boleština izazvanih zagađenjem – sve dok ga jedne večeri nije u Mestreu zgazio kamion.

Osim toga, sada u Lagunu stižu otpadne vode (a i ponešto kruta smeća) čak 100 općina, što treba skrenuti u Jadran drugim putem.

“Visoka voda” je, unatoč svojoj ubitačnosti, dakle ipak više simptom još gore bolesti Mletaka. I vidljivo upozorenje kako im prijeti definitivna poplava, daleko gora od one u VI. stoljeću, kada su Brenta i Pad izmijenile tok, a vojnička kolonija Rivum Altum (današnji Rialto) na venetskom kopnu našla se okružena Lagunom na čijim će otočićima potomci legionara razviti Mletke, tada zaista u množini, kao federaciju otočnih naselja, gdje meandar Velikog kanala (Canal grande) pokazuje kuda je nekada tekla Brenta. Zaborav tih korijena doveo je Mletke na samrtnu postelju – a turisti, veseleći se “visokoj vodi”, zapravo se raduju predsmrtnim trzajima prelijepe terminalne bolesnice Venezije.

U svemu tome MOSE se opet nametnuo kao jedino polurješenje, skupo, palijativno, ali – možda – donekle djelotvorno. Nakon trogodišnje stanke, ponovo ga je 2001. pokrenula tadašnja Berlusconijeva vlada, protivno mišljenjima ne samo „crvenih“ i Zelenih, nego i uz nos Svjetskom fondu za zaštitu prirode (WWF) – ali je ostao nedovršen.

Skandal izbio 2014. pokazao je da je korupcija (nešto kao mito, nešto kao ujam) čalabrcnula iz MOSE-a u međuvremenu oko milijarde eura, nanijevši tako veću štetu nego i najgora polustoljetna „acqua alta“. Taj skandal je zakočio konzorcij Venezia Nuova, njime upravljaju povjerenici, pa se MOSE ne miče već pet godina (doduše, ustave se još izrađuju, pa i u Splitu).