PIŠE INOSLAV BEŠKER: Salvini i Renzi kao plutajuće mine

„Ja sam za Salvinija“, rekao mi je prije nekoliko dana dugogodišnji splitski poznanik. Od deset ljudi koji bi ljetos sa mnom u Splitu otvorili tu temu, devet ih je za Salvinija, neki radi njegova suverenizma, svi radi maltretiranja imigranata, koje domaći Hrvati vide kao užasnu ugrozu Hrvatske i žele da kao Salvini postupa i Božinović (prilično nepravedno spram rezultata Božinovićevih policajaca).

Suverenizam, među svojim varijantama, ima i neonacizam, a suverenizam je, zajedno s rasizmom, ključna komponenta neofašizma (u Italiji su neofašistička Braća Italije čvrst saveznik Lige). Hrvatska fascinacija Salvinijem je zastrašujuća, ali i logična.

Hrvatski obožavatelji Salvinija zanemaruju tradicionalno višedecenijsko savezništvo Lige s Miloševićem i Dačićem, odnosno Šešeljevim nasljednicima Nikolićem i Vučićem, kao da je posrijedi folklor. Još manje ih dira Salvinijeva bliskost s Putinom, uključujući i podatke da su Rusi bili spremni golemim svotama platiti Salviniju samo da evropeističke stranke prođu što lošije na proljetošnjim izborima za Evropski parlament.

Vole političara kadroga „udariti šakom o stol“, premda je lupanje obično simptom neraspolaganja uvjerljivim verbalnim argumentima.

Salvini je akter najneuobičajenijeg preokreta u talijanskoj politici otkako je Kralj dao zatočiti dotadašnjeg premijera Mussolinija 1943. Kao potpredsjednik Conteove prve vlade podnio je uoči Ferragosta zahtjev za izglasavanje nepovjerenja vlastitoj vladi, pa je Conte podnio ostavku 20 kolovoza. Salvini je bio uvjeren da će predsjednik Sergio Mattarella biti prisiljen raspustiti Parlament i raspisati izbore, utoliko prije što je preostali partner u vadi, PoKret 5 zvjezdica, već šest godina s Demokratskom strankom, drugom po brojnosti u Parlamentu, komunicirao striktno peko nišana. Bivši demokratski premijer Matteo Renzi je javno optuživao tajnika svoje stranke Nicolu Zingarettija da je sklon šurovanju sa Zvjezdicama, prijeteći, između redaka, da će u slučaju njihova pakta istupiti iz Demokratske stranke i odvesti svoje pristaše. Međutim, pošto je Salvini iznudio pad vlade, zahtijevajući za sebe, bez stida i srama, „pune ovlasti“ (što je atribut diktature), i kad je Zingaretti bio za izbore, Renzi je obrnuo kabanicu i zauzeo se za koaliciju Demokratske stranke i Zvjezdica, koja je i sklopljena. Nova vlada, ponovo s Conteom na čelu, prisegnula je samo dva tjedna nakon pada prethodne, ostavivši Salvinija nasukanoga. Nakon tog viraža, kojim je opet nenadano izbio u centar političke scene, Renzi je zaista stupio iz Demokratske stranke i osnovao vlastitu centrističku stranku Živu Italiju, koja sada po anketama računa na podršku 5,5 posto birača – i drži većinu druge Conteove vlade za grkljan, jer ako nema sukno, Renzi ima škare.

U Italiji se tako, u kolovozu koji je tradicionalno mrtva sezona parlamentarnih i sudskih ferija u tri tjedna situacija dvaput stubokom promijenila. Pa ti prognoziraj!

Objašnjenje postoji: Italija je, baš zbog svojih nedostataka djelomice nabrojenih u početku članka, veoma rano povučena u onaj tok koji danas smatramo strukturalnom maticom zapadnih predstavničkih demokracija: opadanje političke participacije, jačanje apolitike i antipolitike, kolaps tradicionalnih političkih stranaka, ponajprije iz trijade konzervativci-liberali-socijaldemokrati, iščeznuće tradicionalne ljevice i uskrs krajnje desnice, jačanje tehnokracije s jedne, a populizma s druge strane, sve izrazitija personalizacija političkog života, dominantno vođenoga kroz medije masovnih komunikacija, pri čemu su društvene mreže otele primat televiziji.

Italija je tu krčila pute: Silvio Berlusconi se vinuo kroz svoje televizije, a Beppe Grillo kroz svoj (a zapravo Casaleggiov) blog. Berlusconi je pao s vlasti zbog medijski razglašenih osobnih skandala i gubitka povjerenja međunarodnog kapitala, a na vlast je pozvan tehnokrat Mario Monti. U Italiji je prvoj poslije drugoga svjetskog rata populistička stranka došla na vlast kao prva parlamentarna snaga, a zatim se dala prejahati i dopola proždrijeti sa strane suverenista. Ono čemu su se Nicholas Sarközy i Angela Merkel nadmoćno smijali postalo je gotovo opća praksa, dok su to dvoje zašli ili zalaze. Ostvarilo se nezamislivo: jedan patološki lažljiv nasilnik uselio se u Bijelu kuću (Donald J. Trump), drugi (Boris Johnson) u Downing Street odakle izlazi zavaravati Kraljicu a Parlament, povijesnu englesku diku, naziva zombijima, kopirajući tako Grilla koji je talijanskim političkim strankama poručivao „svi ste mrtvi“ (možda ni ne znajući da kopira bivšega njemačkog kancelara Adolfa Hitlera). „Berlusconi je izvorni Trump“, izjavio je nedavno Michael Moore.

Takva Italija, nepredvidiva u svome pionirskom glavinjanju, i takva Evropa, nemoćna odlučiti se kamo bi i zašto, izrazito su povoljan habitat za vrstu koju upečatljivo predstavlja Salvini. Skloniju pretjerati i na vlastitu štetu, negoli makar za časak usporiti egotrip svoga narcističkog mačizma.

Ima još takvih, koje ni moždani udar ne može zaustavit (ali ne zato što im apopleksija, navodno, ne napada nijedan vitalni organ; naprotiv, u takvih su moždani jaki i opasni).

Salvini, dakle, nipošto nije otpisan. On i njegov proceduralni guru, amoralni šaljivac Roberto Calderoli (svojedobno je „šaljivom“ majicom pokazanom na televiziji izazvao nerede s poginulima u Bengaziju), obećavaju i već pomalo provode „pakao“ u Parlamentu. „Nisu shvatili što znači imati Ligu u oporbi, neće imati primirja“, zaprijetio je Salvini, a to nije prazna puška.

I dok je bio na vlasti ponašao se kao gnjevna oporba, vodeći predizbornu kampanju iz dana u dan. Sada mu je to i lakše – više mu ne mogu nabiti na nos lanjsko predizborno obećanje da će u prvih mjesec dana vlasti repatrirati 600.000 ilegalnih useljenika (u praksi im se broj i povećao dok je Salvini bio ministar unutrašnjih poslova).

U virovitim plićacima talijanske unutrašnje politike Salvini se doima otkačenom plutajućom minom. Ali nije sam.

Plutajuća mina je i njegov imenjak Matteo Renzi, drugi protagonist kolovosko-rujanske lebićade koja je, kako joj i priliči, poprilično razbucala otpad i mulj s političkog dna.

Berlusconiju je išlo na ruku kada se oporba koncentrirala na njega, njegove mane, njegove cure i ostale elemente tv-sapunice, umjesto da se usredotoči na svoju igru, na ono što sama može ponuditi bolje (ako ima i može, naravno). I Salviniju odgovara antisalvinizam, zna iz njega crpsti snagu kao Antej, reagirati efektnim tweetom, tim više što ga ne opterećuje nikakva skrupula spram istine. Personalizacija politike je najdjelotvornija u negativnom ključu, protiv koga ili čega. Parolu protiv oponenata može zajmiti od Berlusconija („mrze me neo- i postkomunisti“, rođena sestra hrvatske mantre „komunjare i udbaši, mrzitelji svega hrvatskoga“), a može i od Trumpa („fake news, lov na vještice“) ili Erdoğana odnosno Vučića (otprilike: „urota protiv mene je urota protiv naroda koji me bira“). Uz svojatanje križa i „bezgrešnog srca Marijina“, za što su Savinija uzalud prozvali talijanski biskupi (ni njihova privlačnost nije ni sluga nekadašnjoj). Ali biskupi nisu pohrlili blagosloviti ni bogobojaznog Renzija. Demokrati im se i dalje doimaju kao sigurniji tip.

Likvidna su vremena, takvi su im znaci, pa kako od protagonista zahtijevati čvrstinu, osim u ambicijama?