StoryEditor ExternalStoryEditor Internal

Preminuo posljednji sovjetski maršal Dimitri Jazov

Nakon duge i teške bolesti, u 96 godini života, u Moskvi, umro je zadnji ministar obrane SSSR-a, maršal Dmitrij Jazov, prema svjedocima vremena najbljeđi ministar vojske tada već atrofirane komunističke imperije, ali sudbina je htjeli da on, na neki način, bude čovjek koji će boljševičkom mastodontu zabiti zadnji čavao u lijes.
Piše:
Vlado Vurušić
Objavljeno: 25. veljača 2020. 10:39
Ruski predsjednik Vladimir Putin i bivši sovjetski ministar obrane general Dimitri Jazov
Ruski predsjednik Vladimir Putin i bivši sovjetski ministar obrane general Dimitri Jazov
 ALEXEI DRUZHININ / AFP

Bezbojni oficir, pravi, reći će ruski povjesničari foteljaš i birokrat, čija je karijera bila posve nezamjetna još od 1953. godine kada je, izašao iz Akademije. U ključnim i turbulentnim vremenima s kraja 1980-ih i početka 1990-ih postao je 1987. Gorbačovljev ministar obrane. Njegovo ime tek se spominje kao fusnota u Kubanskoj raketnoj krizi 1962. godine, kao zapovjednika motoriziranog puka. Služio je u Čehoslovačkoj i na ruskom Dalekom istoku.

Glasniku prestrojke Mihailu Gorbačovu trebao je upravo jedan takav nezamjetni činovnik, oficirski trut, koji će u tim napetim i prevratničkim vremenima, kada se raspadao jedan retrogrdani sustav, biti poslušan, kooperativan i kako bi kazao Švejk - subordiniran, ali ne i opasan. No, kako se kaže, čovjek snuje, a Bog određuje, čak i u tada službeno ateističkoj Rusiji.

Jazov je na mjesto ministra postavljen s pozicije jednog od 14 pomoćnika dotadašnjeg ministra maršala Sergeja Sokolova. Jazov je bio jedini ministar obrane SSSR-a koji nije imao zvanje maršala, te jedini od 41 maršala koji nije imao titulu Heroja SSSR-a, a i sam će kasnije priznati da je njegovo imenovanje bilo iznenađenje za njega te je čak mislio da se netko s njim šali. Nešto potom će također kazati da prilikom tog intervjua nije bio baš zdravsteno dobro te se ne sjeća je li baš sve tako rekao. Dmitrij Jazov nije bio na visini zadatka, mada je bio čovjek starog "olovnog" kova, poslušni i predani režimlija, koji se nije snašao u svim tim epohalnim vremenima. Potječe iz siromašne seljačke obitelji iz okolice sibirskog grada Omska, u kojoj je četvoro djece vrlo rano ostalo bez oca.

Jazova se nije puno pitalo, ali je odrađivao posao, a trebao je držati armiju pod kontrolom da ne radi probleme. No, socijalna, društvena i politička kriza u SSSR-u izmicala je iz kontrole. Po državi su nicali protesti i tražili su se izlazi, na vidjelo su isplivali i etnički problemi te mnogoljudne višenacionalne velesile na staklenim nogama. Jazov će na sebe preuzeti i jedan krimen Grobačova: poslat će vojsku na prosvjednike u azarbajdžanski Baku 20. siječnja 1990. godine, a iza tenkova ostat će krvavi trag i mnoštvo mrtvih civila kojima se ni danas ne zna točan broj - između 130 i 170!

Tako je Jazov, salonski maršal, okrvavio ruke. No, neće to biti njegov zadnji gaf. SSSR je u velikim previranjima, država ulazi u posljednji, završni čin. Kriza je pred kulminacijom. A stvari ne mirišu na dobro. Gorbačov polako gubi kontrolu nad situacijom. Konzervativni i retrogradni kadrovi u Kremlju i Komunističkoj partiji odlučuju se na suludi i samoubilački čin - pripremaju puč. Jazov, iako bi trebao biti ključni sudionik, izvan je svih tokova. Priključuje se urotnicima tek 17. kolovoza 1991. godine, dan prije puča. Gorbačov je na odmoru na Krimu. Jazov staje uz pučiste i pokreće vojsku Moskovske vojne zone, koja s tenkovima upada u Moskvu. No, od samog početka pučisti nailaze na probleme.

Demokratizacija i kriza Rusije otišla je predaleko i ljudi izlaze na ulice. Svojim tijelima zaustavljaju tenkove i spontano odlaze pred zgradu ruske Vlade da ju brane. Pučisti žele da što prije osvojiti zgradu Vlade i uhapsiti tadašnju novu zvijezdu ruske politike, Borisa Jeljcina. Jazov se komeša. Specijalci koji trebaju izvršiti juriš nisu spremni. I oni se dvoume. Dolazi do sporadične pucnjava, u središtu Moskve pogibaju trojica mladih zaštitnika demokracije - Dmitrij Komar, Ilija Kričevski i Vladimir Usov. Bio je to ključni trenutak. Prema legendi, Jazov tada, pod dojmom te vijesti, daje naredbu - "Zaustavite pripreme napada!". Bio je to ujedno i kraj zaplotnjačkih igra, ali i početak kraja SSSR-a. Boris Jeljcin se penje na tenk, u srčanom govoru pobjeđuje pučiste. Gotovo je. Ostalo je povijest.

Dok se Gorbačov vraća s Krima sve je gotovo, a Jeljcin je nova ruska nada. Gorbačov je politički nebitan. Njegova uloga u puču ni do danas neće biti rasvjetljena. Pučisti na zadnjem sastanku optužuju Jazova za krah. On odlazi dočekati Gorbačova na aerodrom. Tamo ga i hapse. Urbana legenda je kako je u "marici" kazao - "Što mi je trebalo ovo. Više od maršala ionako ne mogu dobiti". U dnevniku koji vodi u elitnom moskovskom zatvoru "Matroskaja tišina" zapisat će dva dana nakon uhićenje - "Shvatio sam. Bio sam daleko od naroda".

U jednom intervjuu, za koji će kasnije također reći da se ne sjeća što je govorio, priznat će: "Bio sam stara budala". Nekoliko godina kasnije, 1994. godine, bit će amnestiran. Radit će u Ministarstvu obrane kao savjetnik njihovog vanjskopolitičkog odjela. Čestitat će Vladimiru Putinu na aneksiju Krima, a dobit će i za života bistu u rodnom Omsku, u tamošnjoj vojnoj školi.

U Litvi je Jazov bio osuđen na 10 godina zatvora, u odsustvu, zbog uporabe vojske u gušenju prosvjeda u Vilniusu. No, bit će zapamćen i po tome što je u njegovom mandatu SSSR nakon višegodišnje avanture u Afganistanu povukao svoju vojsku.

Jazovljeva uloga u raspadu Jugoslavije

Prema svjedočenju hrvatskog generala Antuna Tusa, tadašnji ministar obrane Jugoslavije general Veljko Kadijević u ožujku 1991. godine otišao je u tajnu misiju u Moskvu tražeći od maršala Jazova podršku u puču i intervenciji na Hrvatsku i Sloveniju. Negdje sredinom prosinca 1990. Kadijević je prvi put zatražio uvođenje izvanrednog stanja te razoružanje svih paravojnih formacija i teritorijalnih obrana, što je u prvom redu bilo upereno protiv Hrvatske i Slovenije. U ožujku 1991. s idejom o državnom udaru otišao je Jazovu.

- Ujutro 13. ožujka nazvao me dežurni oficir s aerodroma i kazao da savezni sekretar Kadijević leti u Moskvu - pričao je general Tus u svom intervjuu Jutarnjem listu.

- Ništa o tome nisam znao. Znali su samo Blagoja Adžić, tadašnji načelnik Generalštaba, Slobodan Milošević, srpski lider i Borisav Jović, srpski član predsjedništva SFRJ. Dežurnom sam oficiru rekao da me obavijesti kada se dobije odobrenje za let, a Mađari su otezali s odobrenjem za prelet njihova zračnog prostora. Tek nakon punih sedam sati odobrili su prelet. Mađari su tako dugo odlučivali zato što su zahtjev dobili neslužbenim kanalima, što ih je zbunjivalo. Kada su mi popodne javili da je dozvola dobivena, odlučio sam otići na aerodrom pratiti polijetanje aviona, ali se nisam želio javiti Kadijeviću - zaključio je.

Bila je riječ o dogovoru za pripremu zajedničkog vojnog udara. Puč se trebalo koordinirano izvršiti u SSSR-u i Jugoslaviji, a kasnije sam čuo da je bilo planirano da se priključi i Rumunjska. S tom misijom u Bukurešt je išao admiral Stane Brovet. No, "sovjetski pučisti" još nisu bili spremni. Maršal Jazov objasnio je Kadijeviću da "još nije trenutak" te da on ima preko glave i svojih problema u SSSR-u. No, rekao je Kadijeviću da Zapad, odnosno NATO, prema sovjetskim obavještajnim podacima i procjenama neće reagirati, to jest najvjerojatnije se neće miješati ako vojska krene "u sređivanje stvari u Jugoslaviji".

Slobodan Milošević i Borisav Jović bili su posve uključeni. I nakon povratka Kadijevića iz Moskve odustali su od puča jer su zaključili da su premale garancije za uspjeh, kazao je general Tus.

Vezane vijesti
#Vladimir Putin #Rusija
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. travanj 2024 19:21