Salvini nije osvojio crvenu Bolognu, nije mu pomogla ni podrška Siniše Mihajlovića. No, nestabilna vlada mu otvara put da postane premijer

Liga, desničarska, ksenofobna i suverenistička – po anketama daleko najpopularnija stranka u Italiji, s više od 30 posto pučke podrške – dobro je prošla i u Emiliji i Romagni. Njezina lista dobila je 31,8 posto glasova, samo 0,4 posto manje nego Demokratska stranka (doduše, još gotovo 6 posto je dobila Bonaccinijeva osobna lista).

Uza sve to rezultat izbora u Emiliji i Romagni doživljen je općenito kao poraz Mattea Salvinija. Naime, izbori u nedjelju, u Emiliji i Romagni više nego u Kalabriji, predočeni su u posljednja dva mjeseca kampanje kao biti ili ne biti za postojeću republičku vladu Giuseppea Contea. Kampanju u Emiliji i Romagni vodio je Salvini osobno, Lucia Borgonzoni je djelovala više kao statist.

Kampanja je bila na momente baš brutalna. Salvini je na periferiji Bologne, na primjer, praćen televizijskim kamerama i policijom (!), pozvonio na zvono jedne obitelji tuniskog porijekla pitajući: „Je li se tu rastura droga?“ Do mučnine je napuhan ionako mučan slučaj u Bibbianu, gdje je socijalna služba neosnovano oduzela djecu nekim obiteljima. Zbog toga je bio pritvoren i načelnik, demokrat, ali je u međuvremenu sudski oslobođen (usput, u Bibbianu je u nedjelju Demokratska stranka dobila više od 42 posto glasova). Borgonzoni i Salvini su to koristili kao dokaz da Demokratska stranka otima djecu i mrzi obitelj.

U kampanju je upregnut i nogometni trener Siniša Mihajlović, Srbin iz Vukovara, trenutno miljenik publike jer se, iako teško pogođen rakom, vratio uz teren kao trener Bologne (kluba gdje je četrdesetih, za rata, igrao Frane Matošić, a potkraj pedesetih Bernard Vukas). Mihajlović je snažno podržao Salvinija i njegovu politiku. S druge strane su rekli da je to bilo logično očekivati od Arkanova prijatelja, te da neće zbog toga imati drukčiji tretman u mjesnome zdravstvu, iako je živ zahvaljujući izvrsnosti bolnica kvalitetnih uslijed neprekidne vlasti ljevice koja se starala za dobrobit svih a ne samo svojih.

Sve to je izazvalo reakciju. Salvinijev rizik se pokazao bumerangom, kao i lani ljeti, kada je srušio vladu u kojoj je bio potpredsjednik računajući da će izboriti izbore i dobiti „pune ovlasti“.

Protiv Salvinijeve kampanje mržnje počela su okupljanja pretežno mladih ljudi, koji su se nazvali Srdelama (talijanski: Sardine), zbog sposobnosti tih riba da, organizirane kao jato, nadmudre veće grabljivice (sardine su, u hrvatskome, samo one srdele koje su podlegle i konzervirane za jelo). Njihov angažman je razbudio već pomalo kataleptično izborno tijelo.

Na oblasne izbore u Emiliji i Romagni prije četiri godine izišlo je 37 posto birača, a u nedjelju 67 posto.

Srdele su se ubacile u međuprostor između televizijske (pa i internetske) i građanske stvarnosti. Televizijskim emisijama svrha je gledanost, a društvenim mrežama „klikovitost“, u oba slučaja radi zarade. Njihov kodeks nameće naglašenu teatralnost, koja pak iziskuje pojednostavljenje, parole a ne analize. Srdele upravo to odbacuju. Na televizijama su se pojavljivale „na kapaljku“, u noći poslije izbora su najavile da ih na televizijama i u novinama više neće biti, ali će izići na trgove u Napulju i drugdje.

Slijede, naime, na proljeće, novi oblasni izbori.

Italija je tako, već godinama, robinja neprestanih predizbornih kampanja koje paraliziraju sav politički život tjednima ili mjesecima. Sustav je tako krhak i nestabilan da svaka takva kampanja, ne samo na nacionalnoj razini, postaje – ne samo u percepciji, nego i po posljedicama – nov referendum o vladi, o vođama itd. Talijanski politički analitičari pišu da to potiče „politička klasa koja se, u velikom dijelu, pokreće drskim gusarstvom podrške“. Dakle, da se privlače glasovi kako bi se napuhala podrška ovome ili onome vođi, ovoj ili onoj grupaciji, ne vodeći uopće računa o meritumu izborne konsultacije, naime, na primjer, ustavnog referenduma (koji je postao referendum za ili protiv Mattea Renzija), oblasnih izbora (koji su postali referendum za ili protiv Mattea Salvinija), dok programi predočeni građanima za određeni grad, određenu oblast itd. padaju duboko u drugi plan. Na djelu je prvenstveno volja opozicije da sruši vlast, te volja pozicije da na vlasti opstane. U međuvremenu zakoni skupljaju prašinu u Parlamentu, nije pitanje kako funkcioniraju javne službe nego koja će partija na njihovo čelo poslati svog čovjeka, od zdravstvenog osiguranja i javne radiotelevizije do prometa i čistoće.

Oblasni izbori u nedjelju bili su živa potvrda te tendencije: nije se raspravljalo o tome kakvo će biti zdravstvo ili školstvo, koji su u Italiji u nadležnosti oblasti, nego tko je za Salvinija i njegov križarski pohod protiv imigranata, a tko za uljudnost, barjak Srdela.