Spektakularan napad koji Iranu omogućava da sačuva ugled kod kuće, a SAD-u da se potvrdi kao strana koja neće poticati eskalaciju

Autor:

08.01.2020.

US President Donald Trump speaks during a meeting with Greek Prime Minister Kyriakos Mitsotakis in the Oval Office of the White House in Washington, DC, January 7, 2020. (Photo by SAUL LOEB / AFP)
SAUL LOEB / AFP

Sada se treba nadati da Donald Trump neće poduzeti još neku od "instinktnih" akcija

“Njihov je odgovor morao biti dovoljno dramatičan da sačuvaju ugled u domaćoj javnosti, ali istodobno i dovoljno ograničen da izbjegnu pad u spiralu nasilja što bi moglo dovesti do nadmoćnog američkog vojnog odgovora. Ovo je dovoljno spektakularno da se može prihvatiti, a ne prisiljava SAD da odgovori”.

Tako je noćašnji iranski napad na američke vojne baze za Bloomberg definirao Faysal Itani, zamjenik direktora u Centru za globalne politike u Washingtonu.

I tome se malo toga treba dodati. Iran je bio najavio odgovor, morao je odgovoriti, posebno nakon tragičnog sprovoda ubijenog generala Kasima Sulejmanija na kojem je poginulo više od 50 ljudi. Interesantno je da iranske agencije objavljuju kako je u napadu poginulo 80 ljudi, dok američki i ostali zapadni izvori uopće ne govore o žrtvama. U postojećim je okolnostima razumljivo vjerovati Reutersu i AP-u, a ne Tasnimu: iranske će vlasti posegnuti za lažnim informacijama samo kako bi akciju pokazale što odlučnijom i po Amerikance katastrofalnijom. Sasvim je razumljivo da u ovako napetoj situaciji američki vojnici nisu navečer šetali bazom i igrali košarku.

Realna slika je sljedeća: Donald Trump je dobio što je htio, jednu spektakularnu likvidaciju, a Iran je nakon toga javnosti pokazao da oni mogu i znaju uzvratiti “sotoni” (SAD-u). Washington sada može pokazati da ne želi eskalaciju i prihvatiti ovaj napad "incidentom". Na koji ne treba odgovoriti.

Dosad je jasna bila premisa da su vlasti u Teheranu racionalne te svjesne svojih slabosti, ekonomskih i vojnih, a posebno društvenih previranja: zemljom koja ima 65 posto stanovništva mlađeg od 35 godina vladaju isti starci već više od 30 godina; mladi gaje nacionalni naboj, ali taj instinkt gubi u srazu sa skupim gorivom i podatkom da ih je nešto više od 30 posto nezaposleno; u više tisuća (!) prosvjeda tijekom studenog i prosinca gerontokracija, koja živi na navodnoj teološkoj ideologiji (uistinu na kontroli ukupne ekonomije i preko Islamske revolucionarne garde čijim je dijelom bio i Sulejmani), bešćutno je pobila najmanje 600 ljudi i u krvi ugušila pobunu - ali samo zasad. Može se reći da im je asasinacija Sulejmanija došla kao naručena da skrenu pozornost javnosti s unutarnjih problema.

Svoju su ulogu svakako odigrali i Moskva i Peking. Ruski se predsjednik Vladimir Putin žurno spustio u Damask što je Iranu bio jasan signal: ako se vi upustite u rat ja ću preuzeti cijelu Siriju. Bez vas. Kineski su dužnosnici jasno dali do znanja da im ne odgovara bilo kakva eskalacija jer ih dovodi u problem kad je riječ o opskrbi naftom. A Kina je jedan od važnih saveznika Irana.

Na sličan način situaciju tumači i Dmitri Trenin, šef Carnegie Instituta u Moskvi koji zaključuje: je li riječ o završetku krize?

 

Konačno, treba znati da su SAD i Iran preko Švicarske, ali i drugih kanala razmijenili informacije. Izravnog dijalog nema, ali posredni postoji. Što je važno. Konačno, SAD i SSSR su u najtežim krizama uvijek pronašli izlaz koji je samo produljio hladni, a nije doveo do vrućeg rata.

Ne treba misliti da je ovaj napad kraj incidenata, ali vjerojatno je potvrda svega što smo dosad tvrdili: Iran i SAD će nastaviti koškanja, ali će se obje strane kloniti bilo kakvog otvorenog sukoba. Jer, republikanci u Senatu su najavili da imaju rješenje kojim će osigurati da na raspravu o opozivu Donalda Trumpa ne budu dovođeni novi svjedoci. Pa i Bijela kuća lakše diše.