Što dilema Tito-Tuđman znači u utrci za položaj hrvatskog premijera?

Autor:

03.07.2020.

Zagreb, 240215. ?KD Vatroslav Lisinski.
Svecano obiljezavanje 25. obljetnice Prvoga opceg sabora HDZ-a odrzalo se u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Na fotografiji: Franjo Tudman.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

To je još jedan bijeg iz zbilje u mit, u busiju u koju se ukopati i izbjeći odgovore na puno bitnija pitanja

„Tito ili Tuđman?“ Uza sve moje simpatije spram izvora, ne mogu prešutjeti da je to predizborno pitanje metodološki promašeno.

Radije vjerujem da je nesvjesno nego podlo. Naime, savršeno se uklapa u trend koji ne vodi računa o povijesnom kontekstu, nego vlastitim sadašnjim metrom mjeri prošlost, po kriteriju trenutne političke uporabne vrijednosti.

Kakve veze imaju Tito 1941 i Tuđman 1991? Praktički veoma male. Osim otpora okupatoru – je li onda dilema kojem okupatoru se predati? Možemo postaviti pitanje, eventualno, za 1972, kada Tito poručuje „Tuđmanu ne pakovati“, indirektno priznajući da je „pakovanje“ u sudskim procesima uvriježena metoda političke eliminacije (nije posrijedi obračun, nema ni prisjenka ravnopravnog dvoboja). Tito ili Tuđman 2020, kada je jedan mrtav 60, a drugi 20 godina, u najmanju je ruku neinteligentna dilema: ni jedan ni drugi ne „jaši na čelu kolone“, osim ako ne vjerujemo u gudure Hada ili čega sličnoga.

Pitanje bi, ako je riječ o presudnim godinama, moglo glasiti za 1941: Tito ili Pavelić (odnosno: Tito ili Nedić; Tito ili Mihailović). Tuđman nije Pavelić, kolikogod se neki tuđmanoidi trse tu dvojicu prikazati konzekventnim nizom. Ili, za 1948, Tito ili Stalin (u domaćoj verziji: Tito ili Hebrang; ovaj drugi ima ulicu u Zagrebu, onaj prvi je izgubio trg zahvaljujući Bandiću). Pri čemu nije dobro izgubiti iz vida da se pod Titom staljinizam u Jugoslaviji razbuktao tek 1948-1952. Goli otok za nevjerne komuniste doima se kao primjena izreke „na ljutu ranu ljutu travu“, kako je propovijedao pisac „Liepe plavke“ (nije Bradina silno daleko od Pogane Vlake, ali jao nama ako na to svedemo političke analize).

Ima u nas izreka: „U zadnju se mrtvi broje“. Pamtimo li je, pogledajmo tko je došao na sprovod Titu, a tko Tuđmanu. Omjer odjeka u svijetu tu je nemilosrdan. Ali što to znači nama danas? Ništa, ama baš ništa pod Bogom. Cezarov sprovod, ako je vjerovati Plutarhu, poslužio je Marko Antoniju da preokrene javno mnijenje – ali mi ne pada na pamet nijedan više takav sprovod u povijesti.

Što dilema Tito-Tuđman znači danas, u utrci za položaj hrvatskog premijera? Još jednu ideološku floskulu, još jedan bijeg iz zbilje u mit. Busiju u koju se ukopati i izbjeći odgovore na puno bitnija pitanja na koja se nije odgovaralo. O nekima od njih razgovarat ćemo na Internetu, pred kamerama Jutarnjeg lista, u izbornoj noći, kada se prebroje glasovi.

Psihološki je razumljiv, ali politički poprilično štetan poriv osobe s kakvom-takvom moći da vrijeme svijeta računa od sebe (pa i države: Titova Jugoslavija od 1943, Tuđmanova i sadašnja Hrvatska od 1990, bacajući u trnje epohe „od stoljeća sedmog“, a i neke ranije i plodnije, od Vučedola i Salone).

Sisavački nagon za obilježavanjem svog lovišta (što tigar i dalje zapišava ozbiljno i pogibeljno, a pas sada već sasvim ritualno i bespredmetno, mašući repom kad našnjofa piš-partnera) čovjek je razvio gotovo koliko i svoj ego. Hoteći katkad dominirati vremenom nakon svoje smrti.

Dovoljno je vidjeti mauzolej koji je sebi prije lijepih 46 stoljeća dao sazdati faraon Kufu, koga su Grci pisali Heops, a mi onda Keops. I bezbrojna poprsja i ine kipove vladara i moćnika.

Kolikogod spomenici služili za legitimiranje potomaka i sljedbenika, toliko su smetali prevratnicima. Hatšepsut, prva velika žena za koju zna povijest, preseljena je u grobnicu nižeg ranga, po odluci Amenhotepa II.

Apoteoza pokojnika, u njegovu slavu i u korist sljedbenika, mogla se pretvoriti u damnatio memoriae, brisanje spomena iz dokumenata, spomenika, u XX stoljeću i s fotografija. Praktični Rimljani su radili poprsja iz porfira ili iz alabastra, a glave iz mramora: lakše ih je bilo demontirati i zamijeniti drugima, ne bacajući luksuzni dio.

Na uglovima ulica, tri metra nad psećom poštom, ploče su s imenima „naših“ pošto smo odatle skinuli „njihove“. Ili smo njihovima promijenili ime da budu „naši“ (tako je u Splitu nadbiskup Stefano, koji se potpisivao Stipan, postao Stjepan, Kavanjin iz Jerolima preimenovan u Jeronima, Gundulić iz Điva u Ivana, Bajamonti iz Giulija u Julija…)

Nisu me shvatili ozbiljno kada sam predlagao da se u Zagrebu prostor između Rektorata i HNK nazove Trgom našega najvećeg sina, da se uštedi na pločama, pošto je već nosio ime po Frani Josipu, Aleksandru I, Paveliću, pa Titu.

Sada spomenike ruše po USA. Nakon stoljeća ili dva stiglo im je iz donje u gornju što je to ropstvo. Ne bi ni sada, da nije straha od covida i egomanijaka u Bijeloj kući. Ali nisu ga onamo doveli spomenici.

Zatiranje partizanskih spomenika, eliminacija čak i Gorana Kovačića, žrtve četničke kame, nije zatrlo antifašizam.

U Šibeniku je srušen spomenik Tommaseu, u Splitu Monumentalna česma (pa je tako konfekcijski proizvod tek posthumno postao znak identiteta). Navodno zato što je genij na vrhu držao liktorski snop, fasces (onaj koji je i danas u grbu Francuske Republike, nije fašizam u njemu, nego u nekoj od njegovih uporaba).

U Rimu je opstao obelisk na kojemu piše „Mussolini Dux“. Znak je vremena. Gnusno gaženje mrtvog Mussolinija nije bilo antifašizam. Nije me strah mrtvog Mussolinija nego živog Salvinija. I još više onih koji za nj glasaju.

Tko danas spada na to da se legitimira bilo Tuđmanom, bilo Titom, tko ih koristi kao ambalažu svoga lika, očito nema dovoljno povjerenja u vlastite kvalitete bez pozivanja na obogotvorena „pretka“. Po kom vragu bismo se mi morali u takve ufati? Jednako tako onaj tko se boji davnih tuđih spomenika pokazuje da u njega ni živi ne bi smjeli imati povjerenja.