Sada pak tvrdi da je stav Suda da “dvije strane moraju lojalno surađivati na pronalaženju konačnog pravnog rješenja tog spora sukladnog međunarodnom pravu” zapravo potvrda slovenskog stava da je arbitražna presuda valjana. Zanemarujući ključni element priopćenja suda: surađivati, dakle sjesti i pronaći rješenje. I zatim važan element koji Cerar zanemaruje: “na pretpostavci prema kojoj je kopnena i morska granica između tih dviju država članica utvrđena tom arbitražnom odlukom”.
Cerar nije imao drugog izlaza. Upravo je on, kao premijer, svjedočio razotkrivanju slovenske nezakonite rabote kojom je htjela postići arbitražnu presudu koja bi išla u njezinu korist. I nikad nije ništa rekao o meritumu, dakle o nedozdovljenom razgovoru agentice i suca. Samo je stalno ponavljao da se arbitraža mora nastaviti. Kad je, nakon objave nevaljane arbitraže shvatio da ne može natjerati Hrvatsku da ju provede, upravo je on krenuo u tužakanje Zagreba po Bruxellesu.
U Komisiji nije naišao na očekivanu reakciju pa se obratio Sudu EU. Koji mu je sada vrlo jasno rekao: nismo nadležni, to je bilateralno pitanje koje se rješava u okviru međunarodnog prava. I još jedan važan element: “Upućivanje, neutralnim izrazima, u jednoj odredbi Akta o pristupanju Hrvatske Uniji na navedenu arbitražnu odluku ne može se tumačiti na način da se time u pravo Unije uključuju međunarodne obveze koje su dvije države članice preuzele u okviru navedenog Sporazuma o arbitraži”.
Dakle, stanje je više nego jasno. Sud je potvrdio ispravnost hrvatskih argumenata, stajališta koja branimo od samog početka graničnog spora. Stajališta koja je cijela hrvatska politička zajednica čvrsto i jedinstveno zauzela saborskom odlukom o istupanju iz arbitražnog postupka. Stajališta koja je stalno, neprestano iznosio premijer Andrej Plenković tvrdeći da nije riječ o pravu Unije nego o međunarodnopravnom pitanju koje se mora rješavati mehanizmima međunarodnog prava: pregovorima.
Konačno, Zagreb je Ceraru bio ponudio vrlo elegantno rješenje za ovu situaciju koje je on rezolutno odbio.
Hrvatska vlada i premijer Andrej Plenković pokazali su sjajno poznavanje međunarodne problematike, razlike prava EU i međunarodnog prava. Nisu se dali smesti prijetnjama iz Ljubljane da nas neće pustiti u članstvo OECD-a, da nas neće pustiti u Schengen. Stalno iz Slovenije prigovaraju da im preko Hrvatske dolazi velik broj migranata. Čak su u trenutku kad je bivša Europska komisija donosila odluku da je Hrvatska tehnički spremna za ulazak u Schengen koristili sve načine subverzivnog djelovanja u nastojanju da zaustave potvrdu o hrvastkom ispunjenju uvjeta.
Premijer Plenković i vlada su na sve te podvale i podzemne igre reagirali gospodski, europski, s pristojnom, primjerenom dozom cinizma. Hrvatska je pokazala da je najjača kad brani svoje intrese koji su čvrsto argumentirani. U Sloveniji će bjesniti, tvrditi kako u presudi ne piše što piše, ali ne mogu pobjeći od svima jasno vidljive činjenice: Sud EU je rekao da Slovenija nije u pravu. I da mora sjesti za stol s Hrvatskom kako bi rješila pitanje granice. Od 2017. godine sve slovenske vlade i predsjednik Borut Pahor tvrde da će se arbitraža provesti. I da je Hrvatska u krivu. Teško je sada reći da Hrvatska u pravu. Ali, to neka oni objasne svojim biračima.
Hrvatska vlada svojima može mirno reći: “Kao što vidite, mi smo bili i jesmo u pravu”.