SVIJET
Nejednakost je sve veća. A ipak živimo sve bolje
Eiffelov toranj i muzej Orsay u četvrtak su zatvoreni za posjetitelje zbog masovnog štrajka širom zemlje protiv plana predsjednika Emmanuela Macrona o mirovinskoj reformi. Francuzi su se opet predali svojoj nacionalnoj tradiciji, štrajku, tučnjavi s policijom, vrijeđanju politike. Duh republike, rekli bismo. Bastilla je još živa kao i ideje 1968. Jer, udara se na mirovine. Sindikati su pozvali na štrajk protiv budućeg “univerzalnog bodovnog mirovinskog sustava”, koji bi trebao zamijeniti postojećih 42 režima mirovina (za dužnosnike, djelatnike privatnog sektora, djelatnike posebnih režima itd.). Vlada obećava da će uvesti sustav koji će biti “čitkiji” i “pravedniji”, no protivnici reforme ne misle tako i očekuju da će sustav voditi “prekarnosti” umirovljenika.
Zašto je to važno?
No, prosvjeda ima na sve strane. Čile, također zbog nezadovoljstva ekonomijom. A tu je i niz drugih problema pa je Berlin uveo zamrzavanje cijena iznajmljivanja nekretnina, slične probleme ima i Australija, ali i drugi gradovi u kojima se koncentira moderna ekonomija (San Francisco). Argentina je pred novom financijskom krizom, Južnoafrička Republika ima ozbiljnih problema, kao i Brazil. A to su trebale biti perjanice zemalja u razvoju. Ljudi su ljuti. Nezadovoljni. Šest najbogatijih ljudi u Ujedinjenoj Kraljevini posjeduju imetak vrijedan 39,4 milijarde funti što, prema analizi Equality Trusta, odgovara imetku koji ima 13,2 milijuna Britanaca.
Što je šira slika?
1%, to je bila jedna od glavnih poruka pokreta “Occupy”: toliko mali postotak je onih koji se bogate. Ostali osiromašuju. E, te se teme prihvatio The Economist. Znamo, liberalni tjednik, možemo čak reći sklon “kapitalistima”. Ali ozbiljan. Vrlo ozbiljan. “I u svijetu polarizacije, lažnih vijesti i društvenih medija, neka uvjerenja ostaju univerzalna i središnja u današnjoj politici. Malo ih je utjecajnije od ideje da je nejednakost u bogatom svijetu porasla”. I s pravom iz tjednika poručuju da su takve ideje ulje na vatru populistima. Ljevičarima, koji traže radikalnije varijante redistribucije bogatstva. Dok pripadnici 1% najavljuju rješenja koja će imati veću “društvenu svrhu” (o tome smo već pisali ovdje). The Economist precizno navodi probleme, ali zatim ističe da se, kad je riječ o prihoda kućanstava u SAD-u, istraživanja ne pokazuju relevantnima: raspon je od pada od 8 do rasta od 51 posto. Što se i ne bi moglo nazvati relevantnim podatkom. I još jedan interesantan podatak: 1960. godine mirovinski fondovi su posjedovali samo 4% američkih dionica; 2015. imali su 50%. A riječ je o računima koje ondje posjeduju pojedinci, većinom pripadnici srednje klase. Evo podatka iz jednog drugog istraživanja: “Tri su ključne sile koje potiču ukupnu potražnju: kućanstva otvaraju svoje novčanike, gradnja i povećana potrošnja vlada”. Dakle, kućanstva. Srednja klasa. Ekonomija raste uz negativne kamate, Bloomberg piše: “Kako izvući svjetsku ekonomiju iz duga? Dugom!”. Pojedinci preuzimaju sve veću odgovornost, kreira se nova ekonomska realnost koju je teško opisati postojećim aparatom, raspad starog globalnog poretka doveo je i do ekonomskih potresa, geoekonomija je jednako važna kao i geopolitika. A ljudi ne vole promjene. Ni vlade.
Navedenom treba dodati nezabilježen i gotovo nezamisliv tehnološki napredak, promjenu ekonomske paradigme - Islandska premijerka Katrin Jakobsdottir pozvala je u srijedu vladu da prioritet u proračunu bude dobrobit građana i zaštita okoliša, koje bi trebale zamijeniti trenutno dominantnu ulogu klasičnih ekonomskih pokazatelja, poput BDP-a. Esther Duflo je Nobelovka iz ekonomije. I poručuje: “Ljude brinu mnoge stvari - zdravlje, samopoštovanje, čist zrak - bitno više nego maksimiziranje BDP-a po glavi stanovnika, varav cilj koji vjerojatno više ne bi trebao biti ključni prioritet kreatorima politike u razvijenom svijetu. Prednost nastaje kad se razmišlja šire od BDP-a”.
LUCKNOW
Silovali je, pa zatim zapalili
Imala je 27 godina, bila je veterinarka. Vraćala se s posla u 9 sati navečer, došla do svog mopeda i vidjela da je guma prazna. Pojavila se skupina muškaraca koji su joj ponudili svoju pomoć. Da bi je zatim silovali. Pa polili benzinom i zapalili. Vjerujući da će tako prikriti svoj zločin.
Zašto je to važno?
Silovanje je jedan od najstrašnijih zločina jer uništava osobnost žrtve. A kad se napadači udruže, izmrcvare žrtvu da bi je zatim zapalili (vjerojatno još živu) tada je riječ o toliko strašnom zločinu da je teško naći pridjev kojim bi ga se opisalo. Indija se digla na noge, prosvjedovalo se. Ali, što reći: lokalni ministar ima rješenje. Mlade žene ne bi smjele raditi nakon zalaska sunca. A slovačka ministrica unutarnjih poslova Denisa Sakova izjavila je da bi 'žene trebale prilaziti muškarcima s osviještenom promišljenošću'.
Što je šira slika?
“Tamo je bilo natpisa o tome kako je njihovo pravo skinuti odjeću, pobaciti, rastati se. To zavodi mlade žene, ne pomaže ženskim pravima nego izopačivanju mladih”. To su riječi utjecajnog Kirgistanca koji je uspio zabraniti izložbu o pravima žena. Ravnateljica muzeja gdje je bila izložba dobila je otkaz. Poznati japanski modni časopis "JJ" mladim je čitateljicama savjetovao da uspoređuju muškarce s grčkim filozofom Sokratom kad izgovore nešto komplicirano diveći im se tako. Što reći.
NEW YORK
Futrologija ima problema s budućnošću
Roger Miles je 2003. godine predložio vladi Ujedinjene Kraljevine sustav podzemne opskrbe: mrežu tunela kojim bi se roba prevozila do odredišta. Brzo i bez gužve. Vlada je ideju odbacila kao ekscentričnu. Iako su je predlagali još u viktorijansko doba. UN je objavio da će do 2050. godine 68 posto svjetskog stanovništva živjeti u urbanim centrima. Gužva i kašnjenje već su sada velik problem, da ne spominjemo zagađenje koje donose dostavna vozila. I sada već postoje kompanije koje intenzivno rade na sustavu kakav je predložio Miles. Vlada Njezinog Veličanstva je jednoj od njih dala 653,998 funti da naprave prototip.
Zašto je to važno?
Alix E. Harrow u The New York Timesu piše kako će "2039. godine, na šestotu obljetnicu izdanja Gutenbergove Biblije, nestati knjige". Riječ je o fikciji, Harrow je spisateljica ali zbog toga ne žali. Jednostavno zaključuje: knjiga će nestati, ali će priče ostati. Konačno, one su postojale i dok nije bilo ni pisma. Osim toga, priče će biti - a već i jesu - dostupnije.