Tretman Dana pobjede nad fašizmom u Hrvatskoj

Autor:

08.05.2020.

Zagreb, 080518.
Odrzan mimohod Besmrtni partizanski odred posvecen pobjedi antifasisticke koalicije u Drugom svjetskom ratu. Mimohod je zapoceo okupljanjem na Trgu zrtava fasizma, a zavrsio na Trgu Republike.
Na fotografiji: mimohod.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Mimohod Besmrtni partizanski odred posvećen pobjedi antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu. Mimohod je počeo na Trgu žrtava fašizma, a završio na Trgu Republike.

Kolumna Inoslava Beškera "Rimovanje" objavljena u Jutarnjem listu 8. svibnja 2020. godine.

Na današnji dan prije 75 godina, osam dana po Hitlerovu samoubojstvu, njegov nasljednik veleadmiral Dönitz ovlastio je načelnika Vrhovnog stožera feldmaršala Keitela i taj je potpisao bezuvjetnu kapitulaciju njemačkih oružanih snaga. Predale su se i sve preostale nacifašističke postrojbe u Evropi, osim ustaških.

Štoviše, u ustaše su presvukli i domobrane, čak i kadete vojnog učilišta koji su sve do dva-tri dana ranije vježbali u Zagrebu drvenim puškama. Ideja je bila: izvući maksimum oružane sile koja će zapadnim saveznicima dobro doći u skorom ratu protiv komunista, u skladu i s papinskim rangiranjem neprijatelja. Povući što više civila sa sobom da budu živi štit. I pokazati da ustaše nisu samo oružana sila nego i narod. I da nisu kukavice poput Hitlera i nacista.

Pa su nastavili borbu i nakon izgubljenog rata, u punom uvjerenju da gube samo prvo poluvrijeme.

Srbija i Crna Gora su im 1991 na pladnju servirali revanš: “Za dom spremni” na spomen pločama, majama i vijencima, u Jasenovcu odnosno Okučanima, pokazuju da sada - 75 godina od bitke za Berlin i 25 godina od Oluje - ustaše i pristaše, glasnije nego što su smjeli za Tuđmanova života, tretiraju i naplaćuju srpsko-hrvatski rat 1991-1995 kao preokret u drugom poluvremenu i definitivno dobivenu utakmicu.

Da Republiku Hrvatsku doživljuju i predstavljaju kao, doduše mlaku, po formi demokratsku, po suštini partitokratsku, uglavnom iliberalnu renesansu Nezavisne Države Hrvatske.

Pogledajmo istini u oči. Nekadašnji pozdrav i odzdrav “Za dom! Spremni!” (poput: “Sieg! Heil!”) prerastao je u parolu političke identifikacije: “Za dom spremni”. Poslije svih ovih godina, poslije svih rasprava (i u “društvenim mrežama”, dakako), nema pismenoga punoljetnog stanovnika Hrvatske koji ne razumije da je parola “Za dom spremni” iskaz pristajanja uza svjetonazorske i političke vrijednosti ustaškog pokreta i njegovih saveznika.

S te strane je posve irelevantno raspravljati o provedbi zakonske zabrane te parole, čak i kontraproduktivno (jer joj se tako pridaje aureola herojstva). Pristaše ustaštva ostaju pristaše ustaštva, i novače nove pristaše, bez obzira na parolu. Naravno, metode su se promijenile, nema potrebe za otvorenim terorom kada se vlast i mast redovito stječu demokratski odnosno klijentelizmom. Ni Salvini ni Le Pen ne marširaju u šesteroredovima; za razliku od jednog marša u jednom mjestu u jednu uru, Facebook raznosi istu poruku svugdje, svuda i svakamo u baš svaki čas.

A u Hrvatskoj tome služe i druge mreže.

Katolička crkva u Hrvatskoj tako ostentira pravomoćno osuđenoga ratnog zločinca kao uzor sveučilišnim vjernicima, a državni protokol u Okučanima instalira nepravomoćno osuđenoga za ratni zločin da ostentira “Za dom spremni” prilikom polaganja vijenca.

Ni Savo Štrbac ni Aleksandar Vulin ne mogu poželjeti ništa bolje: Republika Hrvatska im preko protokola, uz prešutnu podršku nazočnih predsjednikâ Sabora odnosno Vlade, poručuje da je u idejnoj potki akcije Bljesak bio ustaški svjetonazor. Da pali u toj akciji nisu bili borci za slobodu nego branitelji ustaštva. Pogledajmo još jednom istini u oči: oni branitelji koji ne pristaju na tu identifikaciju - na primjer Fred Matić ili Luka Džanko ili VeDRA - ostaju u manjini i bivaju marginalizirani, zajedno s antifašizmom, koji se u hrvatskome medijskom prostoru tretira uglavnom kao antinacionalna podvala, perpetuiranje “svibanjske katastrofe” 1945, kako se u hrvatskoj Wikipediji definira period od Hitlerova samoubojstva do Pavelićeva bijega od snaga koje je isporučio kod Bleiburga.

Odlazak predsjednika Republike s komemoracije u Okučanima bio je vjerojatno nužna ali patetična gesta. Način kako je koketirao s tim strukturama uoči pretprošlih parlamentarnih izbora (koje je izgubio) pokazuje da mu je do principa samo kada u tome ne vidi političku računicu.

S druge strane, epizoda u Okučanima pokazuje kako izvršna vlast, zapravo državno-partijska struktura (Medved-Jandroković-Anušić), vidi Predsjednika kao suvišno tijelo, koje prvo ignoriraju, a zatim, kad im se nagurao, tretiraju kao glinenog goluba: namjeste mu provokaciju i onda, kad reagira, njega označe kao provokatora, ne krijući da je to njihova odmazda za njegove negativne riječi o paroli “Za dom spremni” u Jasenovcu, hoćeš-nećeš najgorem stratištu ustaškog terora gdje nisu (ponavljam: nisu) zatvarani ni ubijani borci s neprijateljske strane (oni su, u načelu, likvidirani odmah po hvatanju), nego nositelji “pogrešnih” etničkih, konfesionalnih, te eventualno političkih gena, o čemu svjedoči strahovit broj djece na poimeničnom popisu žrtava.

Pretjerujem li? Pogledajte gdje će se u Hrvatskoj, na koji način, sutrašnji dan tretirati kao Dan pobjede, nad fašizmom i nad fašističkom okupacijom u Evropi. Dio krivice je i na tadašnjim pobjednicima, koji - kao ni u Francuskoj, Italiji itd. - nisu prezali od odmazde. Koji su također posegnuli za silom i nepravdom. Tri četvrt stoljeća dovoljno je da idiosinkrazije izumru s direktnim žrtvama, četvrt stoljeća je više nego dovoljno da se onaj, tko zna i hoće, preorijentira s komemoracije na perspektivu.

Ne u Hrvatskoj, gdje na dnevnom redu nije “Padaj silo i nepravdo”, nego “Za dom spremni”. U to ime, sretan vam sutrašnji Dan Evrope.