Jesu li društvene mreže prodonijele općem dobru?

Autor:

28.05.2019.

Deputy Prime Minister and League party leader Matteo Salvini speaks to the media at the League party headquarters, following the results of the European Parliament elections, in Milan, Italy May 27, 2019. REUTERS/Alessandro Garofalo
Alessandro Garofalo / REUTERS

Potpredsjednik talijanske vlade Matteo Salvini

Prošlotjedni izbori za Evropski parlament nisu bili onoliko prevratnički koliko su se neki nadali a drugi bojali.

Donijeli su neke promjene, pa i dramatične, ali prerano je zaključiti jesu li one samo refleks nezadovoljstva, davanje takozvanoga “prosvjednoga glasa”, ili najavljuju trendove. To ćemo pouzdanije doznati 2024.

Najveća promjena zbila se na desnici, gdje su konzervativne snage, oličene u Evropskoj pučkoj stranci, očito potrošile kapital očuvanja statusa quo, pa su im glasače, one isprepadane, preotele bitno agresivnije snage sa suverenističkom retorikom, koje prodaju mantru da nije dovoljno očuvati svijet kakav jest, bez talasanja, nego da je spas povratak u zlatno doba kada je nacija bila velika, moćna, nepobjediva, ter će sve onda dobro biti.

Istu su mantru prije 90-100 godina prodavali tadašnji fašisti i nacisti, pozivajući se na antička carstva i predantičke mitologije; Bogorodicu je prije Salvinija uzurpirao Franco. Ne vidimo, dakle, s te strane, nešto bitno novo, osim nimalo nevažne činjenice da se sada i oni suverenisti, koji su se vlasti dočepali, i dalje drže pravila demokratske igre, makar nategnuli demokraciju u demokraturu.

Kako se desnica pomakla udesno, prema svom ekstremu, tako je centar iskoristio otvoren prostor: liberali su ojačali dovoljno da, uslijed opadanja pučana, sada i matematički budu jezičac na vagi unutar tradicionalnoga evrotrojstva konzervativaca, liberala i socijaldemokrata. To je trojstvo politikama kompromisa održalo mir u Evropi, nešto spram čega Balkan ne bi smio biti ravnodušan.

Ojačali su i socijaldemokrati, koji su se još prije pet godina doimali kao osuđeni na spori put zalaza, isti koji su i liberali pošli nekoliko desetljeća ranije. Nije to neka ravnoteža ekstrema, jer su se od sredine XX stoljeća idejno i liberali i socijaldemokrati pomakli udesno, prema liberalnom centru - ali je očito da je drugi dio isprepadanih, koji u suverenistima vide sablasti rata, potražio sigurno utočište pod okriljem zagarantiranih etiketa, onih koje ih podsjećaju na ljudska prava (liberali) i na socijalnu sigurnost (socijaldemokrati). Nije to, dakle, neka renesansa ljevice, nego samo drugi obraz idola straha.

Značajan je, ali ne i dovoljno znatan, treći aspekt refleksa straha: jačanje zelenih. Ne čudim se ni tom strahu, ni tom refleksu - čudim se što nije jači. Zeleni shvaćaju da nema ni ljudskih prava ni socijalnog blagostanja, zapravo ni nacije, na iole dulju stazu ako profućkamo pravo na opstanak i ljudske rase i ljudskoga prirodnog okoliša. Još donekle i mogu razumjeti one kojima je dilema umrijeti sutra od gladi ili preksutra od raka, ali mi je teško razumjeti kratkovidnu sebičnost sitih, koji žrtvuju vlastitu djecu.

Disparatni su sudovi o tome koliko je u nedjelju na evroizborima uspjela klima populizma. Pa i zato što ponekad brkamo populizam kao idejnu (ili bezidejnu) strategiju s populizmom kao metodom i diskursom.

Populizam kao strategija nije nešto kapitalizirao svoju gromoglasnu ofenzivu. Sedamnaest mandata više i nisu neki trijumf. Što ne jamči da za pet godina neće biti uspješniji.

Populizam kao metoda i diskurs prožeo je i zarazio sve svoje idejne konkurente. Ne samo kao estradizacija i apoteoza kiča (pogledajmo našu Predsjednicu, ideološki čvrsto usidrenu u konzervativizam), nego i kao opću tendenciju bijega od argumenata i logike u parole i senzacije.

U Dubrovniku, na tradicionalnoj Međunarodnoj konferenciji o informacijskim tehnologijama i novinarstvu, jučer je izloženo Merkovityjevo i Stumpfovo istraživanje koje empirijski dokazuje da društvene mreže jačaju populistički diskurs.

Nisu ljudi počeli ratovati tek kad je izmišljen barut, ali nakon te tehnološke inovacije ratovanje je bilo ubitačnije. To vrijedi, mutatis mutandis, za informacijsku tehnologiju: sve je efikasnija, pa i ubitačnija, potreban je oprez i razbor, iako još ne onako strahovit kao s nuklearnim naoružanjem.

Jesu li te tehnologije na tim izborima pridonijele općem dobru? Jesu li ti izbori pridonijeli općem dobru (mimo činjenice da je gore ako se ne bira)? To je pitanje.