piše Mirella Rašić: Europski izbori -  ''Ovaj put biti će drukčije''! Po čemu su ovi izbori bili drukčiji od svih prethodnih?

Autor:

  • Mirella Rašić

06.06.2019.

FILE PHOTO: Italian Deputy Prime Minister and leader of far-right League party Matteo Salvini speaks during his European Parliament election night event in Milan, Italy, May 27, 2019. REUTERS/Alessandro Garofalo/File Photo
Alessandro Garofalo / REUTERS

Talijanski vicepremijer Matteo Salvini može u bilo kojem trenutku srušiti vladu: zbog pritiska oko proračuna iz Bruxellesa to je sve izglednije

Mirella Rašić, stručnjakinja za europske poslove, bivša starija dužnosnica Europske komisije i zamjenica voditelja Predstavništva Europske komisije u Zagrebu

''Ovaj put će biti drukčije''!

Iako je ovo bio i moto ovogodišnjih europskih izbora, sumnjam da su se iza te parole skrivale i namjere zakonodavaca tj. dvije najmoćnije političke grupacije u Europskom parlamentu da dožive šok! Da, cilj je djelomično ostvaren u smislu zadovoljavajuće izlaznosti glasača od 50,9%, ali je meta promašena u smislu neočekivanih izbornih rezultata.

Europski parlament kao egzil za omražene političke oponente ili dobro plaćene nagrade za stranačke poslušnike

Ako malo vratimo film unazad, onda je evidentno da je i paradoks svih prethodnih euroizbora bio u tome da, što je Europski parlament bio politički moćniji, tako je padao i interes i odaziv glasača na euro izborima. Izlaznost predzadnjih izbora 2014. godine bila je doista rekordno niska, samo 43%. Mene zanima što su dva najmoćnija politička aktera u Europskom parlamentu uopće napravili kako bi se promjenio taj trend apatije birača?  Zapravo, veoma malo. I pučani i socijalisti uvijek su nekako uspjeli naći zajednički jezik da se dogovore oko većine stvari i na taj su način imali udobnu većinu u EP zadnjih 30 godina. Umjesto vođenja predizbornih kampanja na pan-europskim temama, te su stranke bile fokusirane u svom narativu prije svega na teme s domaćih terena koje su van remita EP. I što se dogodilo? Građani su godinama sve manje i manje razumjeli kompleksnu institucionalnu mašineriju EU a poglavito ulogu EP i na koji se to način odnosi na njih. Zašto bi uopće izlazlii na glasovanje kada ne mogu ništa promjeniti.

Da stvar bude gora, a samim tim i ova institucija postala u javnosti jož omraženija, neki su lideri nacionalnih stranaka koristili parlament kao mjesto egzila za svoje političke suparnike ili pak dobro plaćenu nagradu lojalnim stranačkim kolegama. I tako, malo po malo, sve je to dovodilo do velike apatije i inertnih građana koji su se sve manje i manje odazivali na europske izbore. 

Postojali su stoga itekakvi razlozi da baš ovi europski izbori budu drugačiji. I doista su bili.

Promjena političke paradigme

Novi politički akteri, s jedne strane, predstavnici su krajnje desnice: s  osvojenih 25% glasova oni su realnost s kojom se moramo suočiti. S druge su strane u prvi plan iskočili liberali, centristi i Zeleni.  Neki podrugljivo govore kako nam se konačno Europski parlament malo regenerirao, kao što su neki zazivali duže vremena jer im je bilo dosta jednih te istih koji su se smjenjivali na vlasti posljednjih 30 godina. Izborni rezultati donose nam neizvjesnosti, a kako sada stvari stoje i veliku fragmentiranost unutar parlamenta budući da je nužna koalicija, ne dvije, nego možda i četiri stranke: to je prije samo pola desetljeća bila fikcija. 

Opet bih se malo vratila u ne tako daleko prošlost i podsjetila da nisu samo ovogodišnji europski izbori bili ti koji su zatekli EU establishemnt i njihove lidere, ostavivši ih praktički bez odgovora. Imali smo sličan scenarij dva puta -  prvo sredinom linja 2016. godine, kada se dogodio Brexit, i drug put, na američkim izborima iste godine.

Sijećam se da nam je u Komisiji bila mantra ono što je  predsjednk Juncker nebrojeno puta isticao kako se Europljane uopće ne tiče Brexit jer je to britanski, a ne europski problem. ''Ono što se Europljana tiče su europski izbori'', govorio je Juncker.

I to je točno. Europski su izbori itekako naša stvar a poglavito sada u svjetlu ishoda, a i situacije s kojom se suočavaju dvije mainstream političke grupacije koje nikako da probave izborne rezultate i prihvate činjenicu da su se stvari promjenile te da su promjene naprosto neophodne i neizbježne. Normalno je da društva evolviraju na ovaj ili onaj način, sviđalo se to nama ili ne. Na pragu smo nekih novih paradigmi koje su nam bile nezamislive u ne tako davnoj prošlosti.

Operacija uspjela, pacijent umro! 

Teško mi je razumjeti tvrdoglavost nekih u razumijevanju - što ne znači i slaganju - s aktualnim političkim trendovima. Ukoliko se Salvinija, potpredsjednika koalicijske vlade Republike Italije, i njegovu stranku koja je osvojila rekordan broj glasova - 34,3% (cca 22 mil. glasača!) - etiketira ekstremno desnom, što se može usporediti sa situacijom u drugom EU zemljama – Austriji, Mađarskoj, Poljskoj i Francuskom - znači li to da odjednom srednja građanska europska klasa građana zaziva nekog mesiju ili ''velikog vođu''? Tko zna? Neki zasigurno žele.

Što se desilo s nekada miroljubivim, europskim građanima punim ljubavi, koji su odjednom postali protivnici sistema te se okrenuli krajnjoj desnici? Da bi razumjeli ovaj fenomen trebali bi smo se i zapitati što se događalo s tim ljudima zadnjih godina? Mnogi od njih izgubili su posao, društveni status, sigurnost pa i djecu koja su morala migrirati u potrazi za nekim pristojnijim životom ili naprosto za preživljavanjem. Tu su i oni fakultetski obrazovani koji danas rade s diplomama diplomiranih ekonomista, pravnika, itd. kao sobari, konobari i sl. To je razlog zašto ta kategorija građana uporno glasa za krajnju desnicu: ne iz ideoloških razloga nego poglavito zbog dalekosežnih posljedica recesije. Da, operacija je uspjela, samo je pacijent umro na kiruškom stolu!

Kohabitacije kao model budućeg političkog suživota

Ukoliko želimo da Europa preživi, vrijeme je da se počnemo navikavati na ideju funkcionalne političke kohabitacije. Na koncu konaca, bez obzira radi li se o krajnjoj desnici ili ljevici, ne tako recentna iskustva  demonstrirala su da su vladajući, pa i onda kada su se međusobno razilazili u nekim pitanjima, s druge strane uspjevali nekako pronaći zajednički jezik te izgurati druge aktere prema centru i izvan granica političkog spektra.

Vrijeme je za triježnjenje, jer što je, tu je. Neka svi nauče iz svojih pogrešaka tijekom predstojećeg petogodišnjeg razdoblja, samo da ne bude na uštrb interesa građana.

''Citizens first''!