Jutro u francuskoj prijestolnici Europske unije počelo je uistinu kaotično. Kritike njemačkoj ministrici vanjskih poslova Ursuli von der Leyen, koju je početkom srpnja Europsko vijeće nominiralo za funkciju predsjednice Europske komisije, nisu prestajale pljuštati do otprilike 17:00 sati, kada je predsjednik grupacije Obnovimo Europu Dacian Cioloș najavio da će njegova politička obitelj glasati za kandidatkinju pučana.
Niti pola sata kasnije, oglasili su se i socijaldemokrati koji su na izvanrednom sastanku grupacije odlučili u foto finišu pružiti podršku kandidatkinji pučana. Na stranačku stegu oglušili su se jedino zastupnici iz redova njemačkih, austrijskih, belgijskih, nizozemskih, francuskih i grčkih socijaldemokrata.
Samo nekoliko sekundi prije nego što je David Sassoli službeno najavio da je glasanje počelo, na Twitter profilu poljske konzervativne stranke Pravo i Pravda (PiS), koja u Europskom parlamentu broji čak 26 zastupnika, objavljena je podrška njemačkoj ministrici.
Teško je odoljeti i ne postaviti si pitanje; zašto je onda Ursula von der Leyen cijelo jutro bila podvrgnuta salvama kritika koje su pljuštale sa svih strana ideološkog spektra.
Prema svim očekivanjima, prava pobjednica večerašnjih izbora, u konačnici, je – politika.
Europarlamentarci tzv. 'progresivne' koalicije do posljednjeg trenutka nisu željeli otkriti svoje karte, u nadi da će kandidatkinju držati na laganoj vatrici do samoga kraja i maksimizirati vlastitu korist kroz narednih pet godina.
Uostalom, što su i mogli napraviti? Model spitzenkandidata umro je onoga trenutka kada je Manfred Weber povukao svoju kandidaturu. Ogorčenje koje je ostalo tajnim dogovorom Europskoga vijeća neće riješiti nikakva institucionalna kriza koju bi izazvalo eventualno odbijanje kandidature von der Leyen.
'Kako god se okrene', mislili su europarlamentarci, 'ne možemo dobiti spitzenkandidata na čelu Komisije, pa onda barem možemo osigurati da EU narednih pet godina u svoj strateški plan unese naše prioritete'.
Tako se u temelj programa uvrstila ideja uvođenja minimalne plaće na razini cijele EU za koju su se zalagali socijaldemokrati te poreza na emisiju ispušnih plinova za koju se bore Zeleni. Liberali su dobili potpredsjednicu Komisije i predsjednika Europskog vijeća, kao i činjenicu da je propao model spitzenkandidata.
Racionalni akteri su i u ovom slučaju maksimizirali vlastitu korist. I u ovom je slučaju pobijedilo zlatno pravilo politike da 'cilj opravdava svako sredstvo'; osobito onda kada je glasanje tajno i kada se ne treba priznati da se ipak popustilo političkom pritisku. Gorak okus ostat će u ustima birača koji su u većoj ili manjoj mjeri uistinu očekivali transparentnost odabira čelnih ljudi institucija EU, koji će si za pet godina postaviti pitanje 'ima li smisla da izađemo na izbore za Europski parlament'?
Kao što smo predvidjeli prošloga tjedna, iz Europskog parlamenta je suprotno svim dramatičnim najavama izašao bijeli dim.
Sine ira et studio.