Na ovim izborima za Evropski parlament gotovo da nigdje nije kriterij Evropska unija, njezina svrha, njezin sadržaj, njezine prerogative, njezina budućnost.
U svakoj od članica nacionalni parlamentarni izbori su glavni, lokalni su drugorazredni, ali su barem važni svakoj lokalnoj zajednici, a evroparlamentarni su zapravo trećerazredni. Političkim strankama služe da nazru međusobni odnos snaga. U tom pogledu im odgovara što su proporcionalni, pa znaju do u drugu decimalu koliko je glasalo baš za njih, a ne za neku koalicijsku sinergiju (ili protiv nje).
Vide evroparlamentarne izbore kao nacionalno stranačko nadmetanje - u Rimu kao i u Zagrebu.
Ti izbori služe, ponegdje više a ponegdje manje, i za prosvjedno glasanje bez obzira na njihovu svrhu, za ćuškanje vlastite nacionalne vladajuće garniture, u Birminghamu još i više nego u Lyonu.
Partikularan odnos spram Evrope imaju kompleksaši koji se boje ikakve usporedbe s drugima, politički parnjaci onih koji tuku i siluju unutar četiri kućna zida a puze pred jačima na ulici, ili onih koji pucaju od samohvale (osobne, klupske, regionalne, nacionalne, religijske, svejedno) bojeći se duboko u sebi da su samo gnjide, pa grade zidove i rastežu ograde od žilet-žice, spremni da je sutra spoje na visokonaponsku mrežu, braneći se od konkurencije onih koje pritom nazivaju nižim bićima.
Njima je Evropa apriorni neprijatelj, ne toliko po sebi, koliko po tome što utjelovljuje Inoga, Drukčijega, pritom Uspješnijega. Parola im je: učinimo opet velikim naš katun, naše ćoše, naš kantun, ako ne u svijetu, ako ne u Evropi, onda u našemu koncentracionom logoru, iza zida i bodljikave žice.