Ciljepljenje i ekološka ulaganja na samome vrhu Draghijevog političkog plana

Premijer Mario Draghi zatražio je jučer povjerenje Senata kratkim i preciznim govorom koji će danas, s nebitnim izmjenama, ponoviti u Zastupničkom domu.
Očekivalo se, s obzirom na širinu vladine koalicije koju je iznudio predsjednik Republike Sergio Mattarella i na shodnu brojnost njezinih predstavnika i u gornjem i u donjem domu Parlamenta, da će Draghijevoj vladi povjerenje biti izglasano glatko.
Povjerenje, jasno je, neće ovisiti o sadržaju Draghijeva istupa, jer bi ga - da karikiramo - potvrdili taman da se samo nakašlje, budući da je jedina alternativa opći razlaz, raspuštanje parlamentarnih domova, četiri-pet mjeseci zastoja u predizbornoj kampanji i formiranju nove vlade, dok se pandemija covida-19 približava prolaznom zbroju od 100.000 ugušenih u mukama, dok privreda posrće, dug raste, te dok se povjerenje u talijanske državne obveznice održava isključivo zahvaljujući Draghijevu imenu i prezimenu.
Istup je, unatoč tome, izrazito važan, čak presudan, jer obećava zaokrete i reforme na koje se nitko nije odvažio u tridesetak godina. Ocrtao mi ih je još 1989 u intervjuu tadašnji premijer Giulio Andreotti. Dijagnoze su bile jasne i precizne, rezovi su izbjegavani zbog kratkoročnih interesa, ne samo političkih.
Draghi sada te reforme najavljuje. Skepsa spram obećanja, ne samo njegovih, logična je i nužna. Ipak, ostvari li makar dio, korak će biti bitan.
Opet, poneke talijanske vlade već su poduzele takve korake, ponajprije na području javnog duga i uštede u troškovima opće države (1992-1994 prva Amatova i tehnička Ciampijeva, najbolja dosad, pa 1996-1998 prva Prodijeva, torpedirana s neodgovorne ljevice), ali u oba slučaja su dobar dio postignuća hitro rasule sljedeće Berlusconijeve vlade.
Uzevši, dakle, u obzir rezerve koje diktira povijest talijanske autodestrukcije (i vjekovna, i suvremena), program je ambiciozan i bitan.

Zadane vježbe

Prve dvije točke pripadaju u zadane vježbe: borba za suzbijanje pandemije, s perspektivom da barem stariji od 60 budu cijepljeni do kraja lipnja (što bi moralo otvoriti vrata i prozore oporavku turizma), te odgovorno i kreativno povlačenje i trošenje sredstava evropskog Fonda za oporavak, ponajprije investicijama u korist sljedećih naraštaja.
Italija takvu šansu nije imala još od Marshallova plana, uglavnom vješto iskorištenoga (to je bio jedan od zamašnjaka privrednog booma pedesetih). Potratiti je bilo bi zločin spram budućih naraštaja.

Prsten od stručnjaka

Za provođenje tog zadatka Draghi se opremio prstenom nestranačkih stručnjaka na pozicijama tehničkih ministara, počev od novog Ministarstva ekološke tranzicije koji bi Italiju učinio zemljom ekološke privrede i potrošnje. Draghi nadalje programira poreznu reformu, u korist ne najbogatijih, kako je dvaput poreze reprogramirao desni centar, nego u korist srednjih slojeva. Dvostrukom pupčanom vrpcom bi s njome bila povezana reforma javne uprave, sada skupe, spore i nedjelotvorne, koja poskupljuje i sve investicije i projekte ako se moraju probiti kroz njene ganglije.
Peta ključna točka su atlantistička i evropska orijentacija Italije. Upravo u tom kontekstu se bilježe prve turbulencije vladine većine. Na izborima 2018 kada su parlamentarni domovi popunjeni sadašnjim sazivom, većinu su odnijele populističke i antievropske: Liga za Salvinija i PoKret 5 zvjezdica. Liga je sada ušla u vladinu koaliciju, prihvatila i Uniju i euro, ali njezin vođa Salvini popratio je to napomenom da je samo smrt nepovratna - a euro nije. PoKret 5 zvjezdica izrazito teško guta ulazak u istu koaliciju u kojoj je Berlusconi i njegova Forza Italia. Izvjesno je da će dio parlamentarnih Zvjezdica glasati protiv povjerenja, pa i nakon što su Zvjezdice, DS te ljevičarska minikoalicija LeU sastavile zajedničku unterparlamentarnu grupu, na tragu zajedničkih iskustava u drugoj Conteovoj vladi. Što i nije neka povijesna popudbina.