Jakša Puljiz; 'Najveći izazov RH tijekom korištenja EU sredstava bit će uskladiti dva instrumenta financiranja koja će imati puno dodirnih točaka'

Dužnosnici EU zemalja su nakon rekordnog summita Europskog vijeća ipak postigli kompromis oko novog Višegodišnjeg financijskog okvira, ali i Fonda za oporavak EU za sljedeće generacije kojim će se sanirati kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa. S obzirom na to da u sklopu novog proračuna EU gotovo 35 posto sredstava namijenjeno samo kohezijskoj politici, popričali smo sa stručnjakom za regionalni razvoj dr.sc. Jakšom Puljizom (IRMO), bivšim zamjenikom ministra regionalnog razvoja i fondova EU u vladi Zorana Milanovića.
Jakša Puljiz
 Jure Mišković / CROPIX

1. Kako ocjenjujete konačne rezultate višednevnih pregovara o Višegodišnjem financijskom okviru? Što biste posebno izdvojili?

Postignuti dogovor europskih čelnika ima više dimenzija. Prije svega, kada se uzme u obzir financijska vrijednost dogovora, a ona iznosi 1,824 milijarde eura kada se zbroje vrijednosti Višegodišnjeg financijskog okvira (VFO) i instrumenta Next Generation EU, jasno je da se može govoriti o povijesnom dogovoru, kakvog do tada nismo imali prilike vidjeti. Ne treba zaboraviti na sredstva za instrumente za koja su već ranije postignuti dogovori o financiranju u vrijednosti od 540 milijardi eura poput SURE programa,jamstvenih programa Europske investicijske banke te Europskog stabilizacijskog mehanizma, što sve skupa pokazuju kako su čelnici država članica i EU institucija uspjeli u stvaranju puno snažnijeg zajedničkog odgovora na krizu nego što se to moglo očekivati. U tome je posebna zasluga Francuske i Njemačke, a potom i Europske komisije, koji su pripremili najvažnije okvire konačnog rješenja.

Drugo važno postignuće je da je dogovor postignut relativno brzo, posebno kada se usporedi s iskustvima rješavanja prethodne ekonomske krize iz 2009. ili migrantske krize iz 2015. Prema postignutom dogovoru, 10 posto sredstava iz mehanizma za oporavak i otpornost će zemljama članicama biti isplaćeno kao avans već u 2021. godini, što će jako pomoći u stabiliziranju javnih financija iduće godine.

Treća velika novost je što su prvi puta europski čelnici pristali da se Europska komisija u ime EU zaduži na međunarodnim financijskim tržištima radi financiranja gospodarskog oporavka, što će imati niz posljedica, ne samo na idući sedmogodišnji proračun, već i na sve one koji slijede nakon njega. Otplata sredstava koji će se dodijeliti zemljama članicama u obliku bespovratnih sredstava će se morati financirati dodatnim uplatama zemalja članica, pri čemu će najveći teret podnijeti zemlje neto uplatiteljice. Lako je zaključiti kako će u takvoj situaciji sigurno biti više prostora za uvođenje novih zajedničkih prihoda EU proračuna koji bi se mogli iskoristiti za otplatu pozajmljenih sredstava nakon 2026. godine i tako smanjiti pritisak na obveze zemalja članica za uplatom iz nacionalnih proračuna. Tu se radi o idejama poput uvođenja europskog digitalnog poreza koji bi uglavnom plaćali međunarodni IT divovi poput Amazona i Googlea, zatim poreza na financijske transakcije, povećanjem prihoda temeljem trgovine emisijama stakleničkih plinova. Dio zemalja članica se već godinama protivi uvođenju takvih i sličnih poreza, ali bi se to moglo u budućnosti promijeniti te je za očekivati kako će EU proračun u budućnosti postati samostalniji u odnosu na uplate iz nacionalnih proračuna nego što je to sada slučaj.

Također treba istaknuti kako je ovaj dogovor još jedan klasični primjer postizanja velikog kompromisa između država članica, u kojom padaju u drugi plan ranije dana obećanja o pojedinim prioritetima, a financijski interesi na kraju postaju gotovo isključivi kriterij postizanja dogovora. Tako su sredstva za važna područja kao što su istraživanje i razvoj i zdravlje te za Fond za pravednu tranziciju na kraju dogovorena u značajno manjem iznosu nego što je to bilo predlagano. Dodatno, ostao je i suštinski problem EU proračuna, a to je njegova prevelika ovisnost o uplatama iz nacionalnih proračuna. Tako je i dalje izrazito naglašeno posljedično fokusiranje država članica na novčani tijek uplata i primitaka iz EU proračuna. Istovremeno se pitanje koje koristi države članice imaju od zajedničkog tržišta nedovoljno promoviraju i koriste kao kriterij odlučivanja. Ipak, ponavljam, dobro je da je sad otvoren puno širi prostor za smanjenje ovisnosti EU proračuna kroz uvođenje novih, istinskih vlastitih prihoda EU proračuna. Smatram da bi bilo važno da se u budućnosti taj prostor konačno iskoristi.

2. Što je točno Fond za oporavak i otpornost? Na koji način će financiranje putem Fonda u praksi izgledati?

Fond za oporavak i otpornost je novi i pojedinačno najvažniji financijski mehanizam u okviru instrumenta EU Next Generation, putem kojeg se financiraju aktivnosti zemalja članice koje trebaju dovesti do bržeg oporavka EU gospodarstva te jačanja njegove konkurentnosti kako bi se umanjili negativni učinci mogućih novih kriza. Radi se o mehanizmu teškom ukupno 672,5 milijardi eura, što predstavlja 90 posto sredstava od ukupno dostupnih 750 milijardi eura. O toga iznosa se zemljama članicama 312,5 milijardi eura dodjeljuje u obliku bespovratnih sredstava, dok 360 milijardi eura čine povoljni zajmovi. Važno je naglasiti da se očekuje kako će kamate na zajmove biti izuzetno niske, na tragu onih koje uživaju najkonkurentnije zemlje članice, što je dodatna korist od takvog modela financiranja za zemlje poput Hrvatske čiji je kreditni rejting znatno slabiji njemačkog. Za svaku zemlju članicu je utvrđena kvota sredstava prema parametrima kao što su BDP po stanovniku, udjel u broju stanovnika, prosječna nezaposlenost u razdoblju 2015. do 2019. godine te pad BDP-a u razdoblju 2020. do 2021. godine. Ukupna kvota za Hrvatsku Iz instrumenta EU Next Generation, prema onome što se javno komuniciralo ovih dana, iznosi 9,4 milijarde eura. Od tog iznosa, 6,9 milijardi je u obliku bespovratnih sredstava, a 2,35 milijardi u obliku zajmova. Na sam Fond za oporavak i otpornost se odnosi 8,25 milijardi eura. Kada tom iznosu pridodate sredstva od 12,4 milijarde eura koje Hrvatska očekuje iz „regularnog“ VFO-a, jasno je koliki je veliki financijski značaj ovog instrumenta za Hrvatsku. Prije izbijanja krize, procjene su bile da bi Hrvatska mogla imati na raspolaganju maksimalno 9 milijardi eura, a mi smo na 22 milijarde eura.

Glavni uvjet za početak korištenja sredstava putem Fonda za oporavak i otpornost jesu izrađeni i prihvaćeni nacionalni planovi oporavka u kojima države članice trebaju utvrditi reformske mjere te investicijske prioritete u nizu području, a posebno u području digitalizacije i klimatske politike. Države članice bi planove trebale podnijeti EK na ocjenu, a potom bi Vijeće EU kvalificiranom većinom trebalo potvrditi ocjenu EK, čime bi se stekli uvjeti za početak plaćanja prema zemlji članici. Država članica će zajedno sa službama EK morati utvrditi postignuća koja će u određenim rokovima trebati ostvariti, a čiji zadovoljenje će biti uvjet za daljnja plaćanja. Model je jednostavan - zemlje članice bit će financijske nagrađivane ukoliko budu provodile reforme i druge aktivnosti iz plana u dogovorenim vremenskim rokovima. Takav model je izuzetno poticajan za provedbu strukturnih reformi, međutim, ključno pitanje će biti na koji način će same reforme biti definirane kao i sama postignuća koja će se mjeriti. Jasno će da će EK itekako voditi računa da se radi o ambicioznim postignućima što će povećati pritisak na nacionalne vlade za provedbom reformi. Međutim, tu još ima dosta tehničkih detalja vezano za prihvaćanje planova oporavka i provedbu plaćanja prema zemljama članicama koje je potrebno razraditi, tako da tek trebamo vidjeti na koji način će službe EK tome pristupiti u narednim mjesecima.

3. Koji će biti odnos Fonda za oporavak i otpornost i reformskih mjera koje države trebaju provoditi u okviru Europskog semestra?

Radi se u suštini o jedinstvenom mehanizmu, budući da će sadržaj nacionalnih planova za oporavak i otpornost morati biti usklađen s reformskim preporukama koje EU donosi za svaku zemlju članicu. Ono što će razlikovati dosadašnje Nacionalne programe reformi i budući Nacionalni plan za oporavak i otpornost je nešto veći prostor u potonjem za razradu investicijskih prioriteta, budući da njegovu provedbu prati konkretan financijski iznos, a što nije bio slučaj s nacionalnim programima reformi, koji su bili usmjereni na zakonodavne izmjene.

4. Hoće li se sredstva Fonda za oporavak i otpornost preklapati s dosadašnjim financijskim instrumentima koji su Hrvatskoj bili na raspolaganju, u prvom redu instrumentima Kohezijske politike? Kako bi mogla izgledati investicijska strategija Hrvatske u tom smislu?

Prema trenutno dostupnim informacijama čini se da će Hrvatska kao i druge zemlje članice koje su značajne korisnice Kohezijske politike imati pred sobom ozbiljan izazov kako na najbolji način uskladiti dva instrumenta financiranja koja će sigurno imati puno zajedničkih točaka. S obzirom na sve projekte koji se financiraju iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova u Hrvatskoj, jasno je da će se preklapanja teško izbjeći. To nije zanemariv problem, jer bi se lako moglo dogoditi da u slučaju nepostojanja jasne tematske podjele između ova dva instrumenta, projekti budu usmjereni isključivo prema onom koji je administrativno i financijski povoljniji, a to je, kako se u ovom trenutku čini, Fond za oporavak i otpornost. U takvom scenariju, Hrvatska bi se mogla možda na prvu zanemariti Kohezijsku politiku, no to nikako nije dobro jer je ona najvažnije regionalna politika EU. Dobivanje dodatnih sredstava za razvoj Hrvatske je izuzetno veliki uspjeh našeg članstva u EU te konkretna prilika da ojačamo konkurentnost našeg gospodarstva te učinkovitost javne uprave. Međutim, ova velika prilika će istovremeno razotkriti izazove naše administracije za kvalitetno pripremanje i provedbu strukturnih reformi i investicijskih projekata te povezivanje infrastrukturnih ulaganja s provedbom reformi. Ulaganja koja financiramo iz EU fondova do sada su imala relativno mali učinak na poboljšanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva i gospodarski rast budući da su i tu veliki dio učinaka gubi uslijed visoke uvozne ovisnosti našeg gospodarstva. Stoga jačanje konkurentnosti gospodarstva, a posebno njenog izvoznog potencijala mora biti nit vodilja ukupnih reformskih mjera kao i ulagačkih prioriteta, ako želimo vidjeti dugoročne koristi od same apsorpcije EU sredstava.

5. Koja je budućnost Kohezijske politike s obzirom na novonastale okolnosti svjetske pandemije? Zašto je važna i zašto je bitno i dalje je provoditi?

Kohezijska politika je najvažnija investicijska politika Europske unije koja ima za cilj smanjenje razlika u razvijenosti između država članica i regija u EU. Na nju otpada čak jedna trećina EU proračuna u razdoblju 2014. do 2020. godine. Važnost te politike se najbolje vidi na primjeru zemalja poput Hrvatske u kojima je danas teško zamisliti kako bi izgledale javne investicije bez sredstava iz europskih fondova. Međutim, prije najnovije krize Kohezijska politika EU se našla pod pritiskom smanjenja njenog financiranja u novom proračunu Unije za razdoblje 2021. do 2027. godine, što se pravdalo smanjenjem razine zaostajanja slabije razvijenih zemalja članica u odnosu na EU prosjek kao i potrebom da se ograničena sredstva preusmjere na druge prioritete poput upravljanja granicama i migracijama, istraživanje i razvoj, digitalizaciju te klimatske ciljeve. Međutim, aktualna kriza i dogovorene mjere su na kraju dovele do povećanja raspoloživih sredstava za Kohezijsku politiku. Europska komisija kao i sami europski čelnici su itekako svjesni da kohezijska politika ima važan učinak na oporavak investicija i poticanje gospodarskog rasta, pa takav ishod pregovora ne iznenađuje. S nastavkom smanjenjem zaostajanja manje razvijenih zemalja članica za EU prosjekom, mogao bi se vratiti prijedlog da se sredstva za Kohezijsku politiku smanje. Za sada je još prerano reći u kojem će smjeru stvari ići, obzirom na brojne neizvjesnosti vezane za aktualnu krizu.

6. U kojoj mjeri građani imaju razumijevanje o svim ovim procesima i važnosti ovih politika?

EK puno polaže na kvalitetnu i sadržajnu komunikaciju i razumijevanje ljudi o prioritetnim politikama koje onda generiraju i projekte, a zatim i o izvorima financiranja tih projekata. O važnosti Kohezijske politike za ravnomjeran regionalni razvoj puno se komunicira u Hrvatskoj jer je i puno lokalnih projekata financirano tim sredstvima. Mi smo imali čak i projekte suradnje među europskim regijama upravo s ciljem promicanja važnosti Kohezijske politike. Jedan takav je pri kraju, a radi se o projektu Together4Cohesion: Let's rEUnite! koji provodi Skupština europskih regija u suradnji s mcGrupom, a na projektu je, kao članica Skupštine, sudjelovala Varaždinska županija. Cilj je bio kroz uspješne projekte na lokalnoj razini približiti Kohezijsku politiku građanima, kako bi razumjeli njezinu važnost u svakodnevnim životima.

 

Ovaj je projekt financiran uz potporu Europske komisije. Ova publikacija [objava] odražava samo stajalište autora te se Europska komisija ne može smatrati odgovornom ni za kakvu upotrebu informacija sadržanih u njoj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. listopad 2020 08:23