Transatlantsko partnerstvo, stup suvremenog međunarodnog poretka, prolazi kroz teška vremena. Ova je tema bila u srži Minhenske sigurnosne konferencije koja je okupila čelnike s obje strane Atlantika kako bi razgovarali o trenutnom stanju u međunarodnim odnosima, kao i o transatlantskom partnerstvu. S novom američkom administracijom, čini se da je pravo vrijeme za oživljavanje saveza. '' Amerika se vratila. Transatlantski savez se vratio ", rekao je predsjednik Biden na konferenciji u petak. Čini se da će sunce ponovno zasjati nad transatlantskim partnerstvom, ali hoće li?
Mnoge trenutne napetosti između Sjedinjenih Američkih Država i Europe uzrokovane su izjavama i politikama bivšeg američkog predsjednika Trumpa, poput njegovog neprijateljskog tona prema europskim čelnicima i multilateralnom poretku. Štoviše, razmatrajući povlačenje SAD-a iz NATO-a, namećući carine na uvoz iz Europe, nazivajući Uniju "neprijateljem", Trump ne samo da je izazvao tenzije među saveznicima, već je također izazvao zabrinutost hoće li poštovati sigurnosnu predanost Washingtona prema Europa. Stoga ne čudi što mnogi opet čeznu za danima transatlantske ''normalnosti''. SAD sve više usmjerava svoj fokus na Aziju, dok se Europa sve više okreće prema Africi, ali obje su i dalje zainteresirane za stabilnost Balkana. Zbog ovih događaja Europljani raspravljaju bi li Europska unija trebala slijediti put strateške autonomije, koji bi uključivao veću neovisnost od SAD-a u svojoj vanjskoj i sigurnosnoj politici.
U posljednjih nekoliko godina intenzivirali su se razgovori o europskoj strateškoj autonomiji koja je nastala kao koncept napora da se Europa pretvori u sposobnijeg sigurnosnog i obrambenog aktera. Koncept strateške autonomije nije nov; ideja postoji otkako Europa nije uspjela samostalno intervenirati u sukobima na Balkanu 1990-ih. Želja za autonomnim djelovanjem bila je jedna od pokretačkih snaga kada se uspostavljala Zajednička sigurnosna i obrambena politika (ZSOP) krajem 1990-ih. Ipak, značenje izraza ostaje dvosmisleno.
U tradicionalnom smislu, strateška se autonomija odnosi samo na sigurnost i obranu i označava sposobnost Europe da djeluje bez SAD-a ili NATO-a, ako je potrebno. Dugo vremena rasprava je bila ograničena samo na pitanja obrane i sigurnosti, a to je zapravo i dio problema. Od tada je strateška autonomija proširena na nove teme poput one ekonomske i tehnološke prirode, što je pokazala trenutna globalna pandemija. Unatoč tome, sigurnosna dimenzija ostaje dominantno i osjetljivo pitanje. Stoga pozdravljam ovu raspravu jer moramo razjasniti pitanje, razjasniti nejasnoće i dati neke konkretne prijedloge o tome kako možemo ići naprijed.
Nikad nije bilo bolje vrijeme za Europu da poduzme konkretne korake za postizanje svoje strateške autonomije, istodobno uspostavljajući i ažurirajući transatlantske odnose nego za vrijeme predsjedništva Bidena. Svi se mogu složiti da Europa mora učiniti više za svoju obranu, unatoč neslaganjima oko toga. Nadalje, dobro mi je poznato da sve europske države ne vide probleme kroz iste leće, jer niti dijele istu povijest niti istu geografiju. Kao rezultat toga, nemaju iste strateške percepcije. Na zapadu, istoku ili jugu percepcija prijetnji i opasnosti nije ista. Da bi Europa postigla svoju stratešku autonomiju, sve države članice Unije morale bi podržati taj cilj, što trenutno nije slučaj. Članice srednje i istočne Europe, tradicionalno više zaokupljene prijetnjama iz Rusije, protive se slabljenju sigurnosnog partnerstva sa SAD-om.
Zbog toga je konsolidacija europske obrane i sigurnosti više nego potrebna. Tempo kojim će se razvijati bit će u središtu rasprave o europskoj strateškoj autonomiji. Strateška autonomija nije pojedinačna odluka, već dugoročni proces čiji je cilj osigurati da mi kao Europljani sve više preuzimamo odgovornost za sebe. Da bismo branili svoje vrijednosti i interese u sve nepredvidljivijem svijetu, svijetu koji nas obvezuje da se oslonimo na sebe kako bismo jamčili svoju budućnost.