Iako je na njezinu logotipu pisalo da je “Doba za akciju” (a silueta Čilea postavljena tako da se vidi kako nije minut-dva do podneva, nego poneka minuta nakon ključnog sata), u Madridu opet nisu poduzete nikakve konkretne mjere.
Prije nekoliko godina činilo se da se smjer mijenja. Barack Obama potpisao je pristupanje USA Pariškom sporazumu, a 2015 mu se pridružio Xi Jinping, pa se činilo da je Sporazum napokon na putu ostvarenja. Do lani je Kina, štoviše, osvojila svjetski primat u korištenju solarne energije.
Ipak, iz Pariškog ugovora je Donald Trump povukao Sjedinjene Države Amerike, Kina, suočena s usporavanjem svoga privrednog rasta, ponovo gradi nove termoelektrane na ugljen. Za razliku od veoma umjerenog popravljanja stanja s onečišćenjem Zemljina ozračja između Kyota i Pariza, sada smo svjedoci ponovnog pogoršanja.
Štoviše, iako je još na Konferenciji UN o okolišu i razvitku 1992 u Rio de Janeiru zaključeno da emisije ugljičnog dioksida u atmosferu prijete skorom klimatskom katastrofom, od tada dosad je u zračni omotač ubačeno isto toliko ugljičnog dioksida koliko i u gotovo dva stoljeća od početka industrijske revolucije do toga Svjetskog summita u Riju.
Da ne bude zabune: gotovo svi sudionici madridskog natezanja bili su svjesni da je redovito vrijeme isteklo i da teče “sudačka nadoknada”, da hitno treba poduzeti potrebne mjere, ali kažu, zapravo, “ne počinje od nas” ili pak “još samo malo, pa ćemo pametnije”. Ponašaju se poput pretiloga koji nakon trećeg infarkta svaki ponedjeljak opetuje da će na dijetu u sljedeći ponedjeljak.
Zašto se hrli u propast (makar uz tezu da stanje još nije katastrofalno, da more još nije potopilo ni London ni New York)?
U kapitalizmu drukčije ne može biti. Njegova logika nije starati se o onome što nadilazi mandat ili dva, ako smanjuje tekući profit.
Ako se političari i usude gledati malo unaprijed, u perspektivi vlastite djece - krila im podrežu oni u čije ime (i u čiju korist, po svoj prilici) donose mjere usmjerene budućnosti.
Francuski “žuti prsluci” prisilili su francuskog predsjednika Emanuela Macrona da povuče porez na ugljen. “Ti se brineš o propasti svijeta, a mi kako da preživimo do kraja mjeseca”, skandirali su Predsjedniku na svojim prosvjedima. Prosvjedi protiv razularena kapitalizma u Čileu otjerali su betežnu Konferenciju u Madrid.
Imali smo tu logiku na djelu i u onome državnom kapitalizmu za koji su nam tvrdili da je samoupravni socijalizam. Ne samo da je cementna prašina iz tvornicâ u Solinu i Kaštelima padala u nezanemarivu sloju na krovove (i u plućne alveole), nego je i logika profita govorila da je jeftinije trovati ljude i plaćati globe nego uključiti električne filtre u dimnjacima. I kad je dokazano koliko je azbestoza ubitačna, Salonit je nastavio proizvoditi, jer su ljudi plaću jeli danas, a umirali bi sutra ili prekosutra, izvan neposrednog obzora.
S te je strane kapitalizam bio djelotvorniji i od najpoštenijeg komunizma (a nekmoli od državnog kapitalizma koji se tvorno nazivao socijalizmom).
Kapitalizam je sazdan na sebičnosti trenutka, ne na perspektivi ljudskosti, pa mu je komunizam, logično, bio nepojmljiv kao Utopija, otok pravde koji je, eto, i autor nazvao Nemjestom.
Ideja komunizma, poglavito u svojoj utopijskoj formi, nijednom nije niknula spontano, nego je vazda bila reakcija na nepodnošljivu razinu neravnopravnosti, ne samo ekonomske.
Komunizam prvobitne kršćanske zajednice, o kojemu svjedoče Djela apostolska (i koji je postkonstantinovska Kršćanska crkva suvereno dezavuirala, kao da je posrijedi dječja bolest ili mliječni zub religijskog Moloha), bio je reakcija i na kolaboracionističko licemjerje vodeće farizejske sljedbe, i na prestižnu dominaciju tuđe kulture, i na ropski položaj onih koji su ranokršćanski egalitarizam prihvaćali kao zalog predsmrtnog i posmrtnog bratstva u Kristu. Komunizam sv. Thomasa Morea bio je evidentna reakcija na plutokratski aspekt transformacije engleskog feudalizma u kapitalizam. Komunizam Marxa i, još više, grizodušnoga kapitalističkog sina Engelsa, bio je posve otvorena reakcija na njihovu analizu neravnopravnosti u epohi ranoga industrijskog kapitalizma s bezočnom eksploatacijom radne snage potrebitog proletarijata.
Taj je komunizam, ostvaren na pogrešnu mjestu i provođen ne samo pogrešnim, nego i kriminalnim sredstvima, pa i gorima od kapitalističkih, ipak pomalo preplašio kapitaliste, natjeravši ih da pristanu na osmosatni radni dan, obvezatno zdravstveno i mirovinsko osiguranje, na Rooseweltov keynesijanski New Deal, čak na Attleejevu nacionalizaciju resursa i javnih službi. Kad se ustanovilo da je, unatoč atomskim bombama i umjetnim satelitima, realni socijalizam “tigar od papira”, Thatcher i Reagan su brzo povukli ustupke iznuđene u strahu tridesetak godina ranije. Neduga zatim gotovo svugdje je trijumfirao grčeviti kapitalizam beznađa i straha.
Od naših strahova od budućnosti brani se ideologijom straha od sadašnjosti: od imigranata, od drugih nacija, od cjepiva, od Židovâ… Strah pojačava sebičnost i potiče agresiju, daje energiju Aresu/Marsu kojemu su neizbježni pratioci Fobos i Deimos, odnosno Erebus i Teror, nebeski zaštitnici fobija i terorizma.
A kad voda, odnosno more dođe do grla, neće naškoditi njima u švicarskim chaletima.