Posljednji borci za očuvanje okusa našeg djetinjstva
Hrvatska je u samom vrhu EU po rastu ekološke poljoprivredne proizvodnje, ali ima jedan veliki problem: gotovo da i ne proizvodi vlastito sjeme, ovisna je o uvozu.
Imamo ekološku poljoprivredu, ali nemamo sjemena i sadnog materijala. Na slici: Sunčana Pešak, jedna od čuvarica sjemena koja je objavila brošuru “Ekološka proizvodnja povrtnog sjemena na obiteljskom gospodarstvu” Biljana Gaurina / CROPIX
Dok u gotovo svim segmentima proizvodnje hrane hrvatska poljoprivreda bilježi značajan pad od ulaska u EU, posljednje tri godine u samom smo vrhu EU po rastu ekološke poljoprivredne proizvodnje, a da pri tome uopće ne postoji komercijalna proizvodnja ekološkog sjemena. Taj zanimljivi fenomen nije nikakva novost jer na našem tržištu već dva desetljeća ne postoji nijedan proizvođač konvencionalnog sjemena pa tržište kojem je američka agencija USDA procijenila vrijednost od 100 milijuna eura u potpunosti ovisi u uvozu.
Skok u ekološkoj proizvodnji najbolje ilustriraju brojke koje pokazuju da je još u 2007. Hrvatska imala samo 7577 hektara pod ekoloških uzgojem (0,63 posto ukupno korištenih poljoprivrednih površina), a lani je zabilježen skok na 103.166 hektara (oko 7 posto ukupno korištenih poljoprivrednih površina). Rastao je i broj ekoloških poljoprivrednih proizvođača za gotovo devet posto u usporedbi spomenutih godina, sa 4023 na 4374.
Veliki rast površina posljedica je povećanog uzgoja stoke na krškim pašnjacima, ali i ekoloških nasada oraha, lješnjaka i badema, za koje država daje izdašne potpore i više od 8000 kuna po hektaru. U samo tri godine to su prepoznali lovci na potpore pa se proizvodnja oraha proširila na 7000 hektara, ali tim plantažama treba više od pet godina da dođu u rod.
Stoga ne treba čuditi podatak da se 2012. na 3748 hektara proizvelo 861 tona oraha za tržište, a s ovih 7000 hektara proizvodnja je samo 401 tonu. Za usporedbu, proizvođači jabuka imaju nasade na 5000 hektara, ali uspiju za rodnih godina imati dovoljno za domaće potrebe, a orahe, kao i lješnjake (3995 hektara), moramo uvoziti. Brojni proizvođači jabuka sada brže-bolje krče jabuke i sade orahe. No, paradoksi koji prate našu poljoprivredu bit će još veći kad se uključimo u “zeleni plan” EU koji daje velike potpore za odmaranje zemlje i što manje zagađenje, što otvara velike prilike ekološkoj i biodinamičkoj proizvodnji hrane kojoj se europski potrošači okreću sve više. Iako je sada pravi trenutak da iskoristimo prednosti malih površina pogodnih za takav uzgoj, naša analiza zatečenog stanja sa sjemenarstvom ekološke proizvodnje pokazat će da smo i tu već zakasnili.
Dakle, sjemena imamo, ali ga ne proizvodimo iako bismo ga mogli i izvoziti, površine rastu, ali proizvoda nema, imamo zavode i katedre za sjemenarstvo, ali stručnjaci se samo bave znanstvenim radom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....