Merkel u zadnjem intervjuu s Lionelom Barberom naglasila da Njemačka mora postati aktivan geopolitički igrač. Tko će voditi takvu politiku nakon nje?

Unatoč tome što Angela Merkel želi osnažiti Europsku uniju, čiji je postala i simbol tijekom svog uistinu dugog mandata, suprotstavila se ideji svog najizglednijeg europskog nasljednika Emmanuela Macrona o uspostavljanju bankarske unije.

- Smatramo da bismo svi trebali prvo obuzdati rizike u vlastitim državama, a tek nakon toga prijeći na veće rizike – zaključila je.

Njemačka kancelarka strastveno vjeruje u ideju da Europa globalnom tržištu može ponuditi alternativu američkim i kineskim proizvodima, osobito u kontekstu osobnih podataka korisnika.

- Podaci korisnika ne smiju biti u vlasništvu privatnih kompanija ili države. Pojedinci bi trebali biti jedini vlasnici svojih podataka i oni bi sami trebali odlučivati s kime i na koji način žele dijeliti takve informacije – kazala je Merkel.

Upravo će odnos s Kinom kao rastućom silom na svjetskom tržištu uvelike obilježiti post-merkelovsku Njemačku. Jedna od rasprava koja se proteklih godina vodi je o ulozi Huaweija u izgradnji 5G mreže. Aktualna kancelarka smatra da bi Nijemci trebali nastaviti inzistirati na visokim sigurnosnim kriterijima teleoperatera, ali i da bi trebali raditi na diverzifikaciji ponuđača, zato što Njemačka ne bi trebala ovisiti 'isključivo o jednoj firmi'.

Vanjskopolitički igrač

Merkel svoje sugrađane poziva na aktivnije uključivanje u geopolitičku igru. Njezin je angažman i više nego očit posljednjih mjeseci tijekom kojih je sudjelovala u rješavanju čak nekoliko gorućih izazova na svjetskoj sceni. U sklopu Berlinskog procesa Njemačka je aktivno radila na dijalogu s državama Zapadnog Balkana i njihovom putu prema punopravnom članstvu u euroatlantskim integracijama. U Parizu je sa svojim francuskim kolegom održala sastanak tzv. Normandijske četvorke na kojem je s predsjednicima Rusije i Ukrajine pokušala pronaći mirovno rješenje u regiji Donbas. Pokazala je neočekivano veliki angažman tijekom nedavne krize u Libiji. Iako na prvi pogled djeluje kao da je riječ o najobičnijoj vanjskopolitičkoj strategiji, zapravo se radi o velikim pomacima po pitanju spremnosti Njemačke da se angažira na svjetskoj pozornici.

Naime, Nijemci su zbog stigme dobivene tijekom Drugog svjetskog rata do ove godine bili izuzetno skeptični oko bilo kakvog angažmana izvan vlastitih granica države. To je pitanje bilo kontroverzno i tijekom mandata Helmonda Kohla, koji je želio poslati njemačku brodicu u Jadransko more kao svojevrsnog promatrača tijekom našeg rata, ali i 2013. godine, kada je eskalirala kriza u Siriji.

No, mora se postaviti i više nego očito pitanje; tko će vanjsku politiku provoditi nakon što Angela Merkel napusti fotelju čelnice savezne vlade. Zahvaljujući nezaustavljivom rastu popularnosti njemačkih Zelenih, gotovo je sigurno da se buduća vlada neće moći sastaviti bez njihove podrške. Međutim, stranka nastala na krilima borbe protiv klimatskih promjena nema gotovo nikakvu vanjsku političku strategiju te ne pridaje tom problemu dovoljno pažnje. S druge strane, popularnost je puno lakše imati kao opozicijska stranka, nego kao dio izvršne vlasti koji mora donositi teške i nepopularne odluke, kao i raditi kompromise s ostalim strankama i dionicima vlasti. Zeleni nikada nisu trebali javno istupiti braneći nepopularna rješenja ili vanjskopolitički angažman, tako da je gotovo nemoguće pretpostaviti kako će se ta 'new age' stranka pozicionirati na spektru suvremene diplomacije.

Od vlade koja će se formirati 2021. godine Nijemci očekuju spremnost da prvu ekonomiju EU zadrži na vodećoj poziciji u regiji, ali i da se uspješno suprotstavi globalnim igračima poput Kine i SAD-a.

Hoće li Zeleni to moći?