piše Hido Biščević Salvini formira Kominternu s desnicom koju je prije 3 godine u Rusiji okupio Putin i dao im novac: nekad je Kremlj okupljao ljevicu

U vrijeme krize Unije, u krizama izrešetanom svijetu, nije dakle uopće riječ samo o izboru tih par stotina zastupnika, već o – budućnosti Europe. O izboru između Europe mira i Europe rata. Europe zajedništva na zajednički poštivanim vrijednostima i pravilima ili na Europi obnovljenih uzajamno sučeljenih nacionalizama. O Europi kakva je izgledala prije Unije ili o resetiranju Unije.

Namjerno pretjerujem. Da se lakše uoči kako je Europa danas izložena istim onim kriznim sastavnicama koje su jednom već, Tridesetih godina prošlog stoljeća, doveli do ideologijskih sukoba… koje bi mnogi ponovili i danas. Tada: Great Depression u Americi i prelijevanje te krize na europska financijska tržišta, boljševizam kao prijeteći val rušenja europskih režima i metafora straha, što se danas očitava u cijelog spletu migracijskih i islamskih pitanja, podijeljene ili čak ratom polarizirane zemlje… što, uzdajmo se, ne znači obnovu nekog španjolskog građanskog rata… jačanje ruskog etatizma kroz staljinistički ustroj, oslobađanje naroda od kolonijalizma kao neka prethodnica danas oslobođenih naroda koji traže identitete u košmarnom svijetu i podijeljenoj Europi… Povijest bi doista trebala biti učiteljicom života.

Ali, reci to Vladimiru Iljiču Brennonu, reci to Salviniju, reci to Le Penovoj, Wildersu, tvrdim Živim zidovima…

Uostalom, ni ovdje nismo pošteđeni. Istina, ovdje se izbori za euro-zastupnike češće se doživljavaju kao provjera stranačkih ratinga ili se svodi na pitanje plaća i dnevnica… svakako ne na sudbonosna pitanja budućnosti Europe. Kako bih inače saznao da će jedan potencijalni zastupnik raditi na tome da u budućnosti Europski parlament snažnije doprinese razvoju "našeg turizma“! Kako bih inače saznao da je moguće u istoj rečenici povezati žrtve srpskih ratnih logora s europskim iskorištavanjem "naših potencijala“!! Kako bih inače saznao da je u novom sazivu Parlamenta potrebno osnažiti apsorpcijske kapacitete i kohezijsku sinergiju… kad to čuju, dečki iz mojeg kafića u Jaski, kad se spuste s Plešivice, mogu se samo namrštiti, sretni da razumiju barem onaj prvi glagol i zajednički zazvati onog kandidata koji je prekjučer na trgu dijelio mandarine obećavajući da će se u tom parlamentu izboriti da naše malo mjesto dobije svoje registracijske tablice, jer neće nama neki briselski ćato itd itd…

Na kraju, kako bih inače saznao da su ovi izbori za Europski parlament naprosto jedna obična zajebancija, kako je ovih dana protumačio novinski komentator desna štiha i lijeve prošlosti.

Citiram s nelagodom i nevjericom: izbori za euro-parlament kao puka zajebancija !?. Od Merkel do Plenkovića i od Macrona do Junckera svi upozoravaju da su izbori presudni jer će utjecati na oblikovanje budućeg profila Unije, na njen politički smjer, na njenu unutarnju ravnotežu, time i na njen globalni utjecaj… ali, ništa oni ne razumiju: sve je to samo puka zajebancija!

Sprdnja zna biti alat populizma, kafić jezik je već davno ušao u javni prostor, ali… možda bi dovoljna kazna bilo plaćanje roaminga u svakoj zemlji Unije ili barem tri sata čekanja na granicama, o zajedničkom tržištu i valuti da ne govorim!

Teško je reći što hrani taj desni euro-skepticizam i neo-nacionalni populizam… u prethodnoj varijanti, Tridesetih, bio je to boljševizam, ljevica, Kominternacionala, ali danas je ljevica bezlična, nema je od Urala do Jadrana i nema nikakve političko-teorijske platforme kojom bi odgovorila na krizu svijeta. Ali, samouvjerenih demagoga svejedno ne nedostaje.

Oni odbijaju iole ozbiljnu raspravu o dramatičnim promjenama u samoj naravi svijeta i okruženja u kojem djeluje Unija: nepredvidljive Sjedinjene Države, nova osokoljena i nakostriješena Rusija, Kina s potencijalom globalnog gospodarskog hegemona, trgovinski i carinski ratovi, sad odjednom i tehnološki Hladni rat s ruskim odvajanjem od interneta i Googlovima odvajanjem od Huaweija…ma, doista, puka zajebancija!

Bahati, olaki demagozi

U takvim okolnostima, bahati olaki demagozi sumnjaju ili čak podrivaju europske vrijednosti, ali spram ostala svijeta zadržavaju negdašnji kolonijalni stav: ono što treba odbaciti u vlastitoj kući, treba nametati ostalima u selu. Iz kuta svih ne-EU sudionika međunarodnih odnosa goreg paradoksa jedva da je moguće smisliti.

Što podsjeća na malu i prividno smiješnu epizodu iz vlastite diplomatske prakse u Uniji – kad je tadžikistanski predsjednik Emomali Rahmon, u zemlji gdje je stabilnost najvažniji prioritet jer je stiješnjena između islamskog radikalizma, vlastite bijede i ruske agende, bio postavio vlastita sina za gradonačelnika glavnog grada, ne bi li otvorio put budućem prijenosu vlasti, uputa šefu Delegacije iz Buxellesa bila je jasna: izraziti nezadovoljstvo takvim nedemokratskim potezom, oplesti po nepotizmu i drugim kršenjima demokratskih normi. No, šef Delegacije nije bio odveć revan – ne mogu intervenirati, znate da sam dobar s Rahmonom, ali čim otvorim usta podsjetit će me da je jučer Trump imenovao svojeg zeta za vanjskopolitičkog savjetnika!

Mikhail Klimentyev / REUTERS

Tadžikistanski predsjenik Emomali Rahmon nastoji ne pasti pretjerano pod utjecaj ruskog predsjednika Vladimira Putina

Svijet se, očigledno, promijenio…i, očigledno, ne nužno na bolje. Utoliko, u sjeni predstojećih euro-izbora, i Uniji slijedi razdoblje ozbiljnih promišljanja o budućem profilu i nosivim stupovima njena identiteta. Skepsu koja hrani demagoge i populiste može nadjačati jedino resetiranje usklađeno s promjenama u naravi međunarodnih odnosa – model Unije kao vrijednosnog svjetionika iz vremena bipolarna svijeta očigledno ne može odgovoriti na izazove sadašnje krize i novih zahtjeva. Primjerice, u vrijeme obnove politike sile i prijetnji silom teško je očekivati da EU može ostati globalnim igračem bez neke vrste jačanja svojih real-političkih mišića. Istodobno, u vrijeme dubokih poremećaja ili čak odstupanja od temeljnih vrijednosti Unije… slobode, ljudska prava, demokracija, vladavina prava, tolerancija… teško je očekivati da EU može ostati globalnim igračem ostane li samo svojevrsnom "moralno-političkom NGO“ koja će, da se i sam poslužim kafić jezikom, soliti pamet uokolo svijeta, a na vlastitim trgovima podrivati te iste moralne i političke postulate. Konačno, u svijetu sveobuhvatne političke globalizacije, koja je iznjedrila desetke samosvojnih socio-kulturoloških, civilizacijskih i političko-vrijednosnih subjekata, teško je očekivati da Unija, sa svojih 9 posto stanovništva svijeta, ostane arbitrom za uređenje društvenog života za ostalih 91 posto planete, sa svojim tradicijama, kulturama, razinama razvitka…

Euro-izbori će proći, ali tek tada slijedi zajebancija s ovim najvažnijim i neizbježnim pitanjima.