VIDEO: 'Na kavi' s Toninom Piculom, europarlamentarcem i kandidatom SDP-a za EU izbore

Europski izbori nam stižu, proveli ste već dva mandata u Europskom parlamentu i sada se krećete prema trećem. Koji će sada biti vaši prioriteti politike?

Prije svega nastaviti ono što sam započeo u prethodna dva mandata. Jedan od mojih ciljeva je da približim korist članstva Hrvatske u Europskoj uniji, prije svega građanima koji žive u zakinutim teritorijalnim prostorima. To sam počeo s hrvatskim i europskim otocima. Volio bih nastaviti svoj mandat šireći tu djelatnost. Osigurao sam 12 milijuna eura za energetsku tranziciju otoka.

Volio bih naravno da dobrobit sredstava koje stoje na raspolaganju Europske unije osjete i naravno naši sugrađani koji žive u nekim drugim zakinutim prostorima u Republici Hrvatskoj. Treba smanjivati disparitete u razvoju pojedinih regija i naravno jedan od bitnih dijelova mog budućeg mandata bit će nastavak borbe za osjeća veće sigurnosti naših građana, prije svega mislim na socijalnu sigurnost i jednako tako i sigurnost hrvatskih granica.

Budući da štitite otoke i pokrenuli ste inicijativu prelaska na čistu energiju, kako pristupate LNG terminalu?

Volio bih vidjeti da je jedan tako značajan projekt prije svega bolje obrazložen studijama koje dokazuju ekološku ispravnost, ali i ekonomsku isplativost. Čini mi se da se podiglo puno prašine zato što kolaju svakakve informacije. Bojim se da se Vlada upustila u jedan projekt za koji nema dovoljno potpore ni lokalne zajednice, a očito ni investitori ni ulagači nisu pokazali preveliko zanimanje, svakako da Hrvatska treba stremiti većoj energetskoj autonomiji. Treba naravno voditi računa i o budućnosti.

Međutim, od jednog projekta koji treba ujediniti i struku i lokalnu zajednicu, Europsku uniju i Vladu, došli smo do toga da se projekt itekako osporava. Mislim da su za to najmanje krivi građani koji žive na Krku. Jednostavno veća je odgovornost politike kako bi se riješio jedan ozbiljan energetski problem.

Kako smatrate da treba pristupiti ciljevima nulte emisije stakleničkih plinova do 2050. godine, što su ciljevi Unije, za borbu protiv klimatske promjena?

Prije svega treba poštivati dokumente koji su sada na međunarodnoj razini već sada potpisani, a to je Pariški dokument. Vidimo da borba za očuvanje klimatske ravnoteže zapravo je duboko politička borba između onih koji bi gradili, planirali, karbon neutralno gospodarstvo s minimalnom emisijom štetnih plinova do onih koji ignoriraju taj problem prije svega zbog nastojanja da steknu što više profita. Međutim ta vrsta neutralnosti u emitiranju štetnih plinova nikako ne može biti politički neutralna. Vrijeme je da se svi izjasnimo o tome kako planiramo, sprovesti dogovorene ciljeve.

Za sada postoji konsenzus pri glasanju o porezima o vanjskoj politici, kakav je vaš stav po tom pitanju?

Vanjska politika Europske unije je uz obrambenu sigurnosnu politiku dugo bila najslabija karika u europskim integracijama i zbog toga je Europa često bila u različitim krizama. Isporučivali su se računi zapravo za nastanak kriza, ali ona nije bila aktivni sudionik u rješavanju tih kriza.

Međutim, to se sada počelo mijenjati i vjerujem da će u idućem mandatu jedna od glavnih političkih rasprava biti kako zapravo smanjiti potrebu da se konsenzusom odlučuje o postavljanju Europske unije u slučaju nekih vrlo ozbiljnih kriza koje nastavno onda stvaraju krize u funkcioniranju Europske unije.

Što se tiče poreznih presija naravno da za sada svaka zemlja prije svega ima ingerencije da određuje određene porezne stope donekle, ali ako želimo graditi bolju integriranost u ekonomskom pogledu Europske unije. Tada bi naravno morali razmisliti što je korak dalje.

Na koji način spriječiti da udio države u kohezijskim sredstvima poraste s 15 na 30 posto? Kako se izboriti?

To je jedno od ključnih pitanja koje se zapravo tiče budućnosti kohezijske politike jer nažalost u Europskoj uniji proteklih nekoliko godina pozicijski silno jačaju oni koji smatraju da kohezijska politika svoje dala. Dakle politika koja je bila jedna od najvažnijih, najuspješnijih europskih politika, koja je trebala uklanjati disparitete u razvoju, ne 28 država članica Europske unije nego u gotovo 400 regija koje postoje u Europskoj uniji.

Dakle, i one koje su za 20 posto manje razvijene od nekog europskog prosjeka. Neki smatraju da bi kohezijsku politiku trebalo zamijeniti možda nekim klasičnijim oblicima transfera financija, a Hrvatska na to ne smije pristati. Ne samo zato što smo posljednji ušli u Europsku uniju i zapravo još na pravi način ne koristimo te fondove nego zato što su to ključna i najdostupnija i najjeftinija sredstva kako bi Hrvatska uklanjala disparitete u razvoju vlastitih regija. Nemojmo zaboraviti za tu vrstu aktivnosti. Hrvatska je imala dobru početnu poziciju.

Deset milijardi i 600 milijuna eura smo dobili u tekućoj financijskog omotnici što nas stavlja na šesto mjesto u Europskoj uniji kada gledamo ta sredstva po glavi stanovnika. Nažalost o isplaćenim sredstvima, o odobrenim sredstvima, mi smo predzadnji. Prema tome, borba za kohezijsku politiku, generalno da, a pogotovo trebalo bi se boriti da se ne promijeni sustav kofinanciranja odnosno sustav N+3., dakle vrijeme od jednog projekta do realizacije.

Kratko pitanje, minimalna europska plaća da ili ne?

Svakako. Jedan od političkih prioriteta koji imamo kao europski socijalisti i demokrati je zalaganje za minimalnu plaću u Europskoj uniji negdje do 60 posto prosjeka. Međutim, naravno da minimalnu plaću ne možete uvesti ne vodeći računa o ekonomskim datostima. Ne pokazuju istu razinu razvijenosti sve članice prema tome ni ta minimalna plaća u svim zemljama ne može biti ista, ali recimo 60 posto od prosječne plaće je nešto što mi zahtijevamo kao odgovor na sve veće raslojavanje u Europskoj uniji.

Socijaldemokratske stranke bilježe pad popularnosti diljem Europske unije, što smatrate da nedostaje socijaldemokraciji?

Da vodimo ovaj razgovor u kafiću prije godinu dana ja bi se moramo složiti s vama da je socijaldemokracija u Europskoj uniji je u nekoj vrsti političkog povlačenja. Međutim, u posljednjih šest mjeseci svjedoci smo vrlo ozbiljnog povratka socijaldemokrata na političkoj sceni. O tome svjedoče uspjesi socijalista i socijaldemokrata u Portugalu, u Španjolskoj, u Finskoj. Nego prije svega svjedoči potpora idejama koje zastupaju socijaldemokrati. Radi li se o nečemu što će se potvrditi kao trend, saznat ćemo vrlo brzo na europskim izborima 26. svibnja diljem Europske unije.

Meni se čini da ovoga trenutka u problemu nije samo socijaldemokracija donekle nego sve takozvane mainstream stranke upravo zato što dobrim djelom dijele odgovornosti za stanje u Europskoj uniji i promjenama u njezinom socijalnom i financijskom tkivu koji su na političku scenu dovele ljude i opcije koje su počele postizati političke uspjehe na temelju frustriranosti i nezadovoljstva građana koji su pogođeni prije svega posljedicama politike štednje, a za nju je naprosto najodgovornija ne samo Barosova komisija nego prije svega Europska pučka stranka.

Kritizirali ste aktualni europski sustav za prihvaćanje azilanata i zaštitu granica. Kakvo je vaše rješenje?

Prije svega krize treba rješavati tamo gdje one nastaju. Ovog trenutka imamo gotovo sinkronizirane krize s one strane 15. 000 kilometara dugih vanjskih europskih granica od Ukrajine preko Bliskog istoka do Sjeverne Afrike. Naravno ta kriza se podudara s krizom unutar Europske unije jer se u proteklom mandatu zemlje članice nikako nisu mogle složiti kako se zajedno nositi s neočekivano visokim priljevom izbjeglica. Ali te izbjeglice ne dolaze samo iz ratom ugroženih krajeva.

Riječ je prije svega o ljudima koji su odlučili promijeniti uvjete života, daleko od ratnih žarišta kao što su recimo Afganistan, Pakistan ili podsaharska Afrika. Nije riječ dakle o klasičnim izbjeglicama koje bježe od rata nego to su ljudi koji bježe od neimaštine. Međutim Europska unija nema mehanizam kako na jedan uređeni i sustavan način integrirati u svoje tržište rada. Ne može se dogoditi da usred nedostatka zajedničke azilantske politike, neke zemlje doista budu izloženije više od drugih s ozbiljnim političkim posljedicama. To se ne može dogoditi Hrvatskoj.

Čini mi se da ono što se dogodilo u Italiji u posljednjih nekoliko godina svjedoči što se događa na unutrašnjoj političkoj sceni kada Europa okrene leđa zemlji koja je zbog svog zemljopisnog položaja najizloženija. Ja ne bi volio da u Hrvatskoj ministar unutarnjih poslova postane najpopularniji političar zahvaljujući jednoj dosta tvrdoj i nemilosrdnoj politici prema izbjeglicama. Jednako tako razumijem zabrinutosti naših građana koji su i ovih dana izloženi prije svega posljedicama jedne vrste pojačanog kretanja ekonomskih izbjeglica preko Like, Korduna ili Gorskog kotara.

Jeste li za proširenje Europske unije na susjedne zemlje?

Još sam kao ministar vanjskih poslova govoreći o šansama hrvatske da uđe u EU kazao da će Hrvatska doista riješiti svoje deficite i vanjskopolitičke ali i unutarnjopolitičke kada bude na svakom centimetru svojih vanjskih granica graničila s drugom državom koja je članica Europske unije. Trenutno je situacija je dosta drugačija od toga.

Mi imamo europsko susjedstvo koje se od nas ogradilo bodljikavom žicom. Riječ je o članicama Europske unije, Sloveniji i Mađarskoj, ali i s druge strane imamo susjede na jugoistoku koje još nisu članice Europske unije, dakle Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora koje su prostor ozbiljnih demokratskih, političkih i gospodarskih deficita. Proširenje ,,da”, ali nakon što naravno i Europska unija prije svega prelomi u sebi potrebu za daljnjim proširenjem i nakon što zemlje koje streme Europskoj uniji zadovolje sve potrebne standarde.

Ali imate jedan apsurd. Traže se kriteriji od članica Europske unije koji su dosta visoke, ali istodobno neke od država sada već članica Europske unije uvjerljivo krše upravo te kriterije koje mi tražimo od zemalja kandidatkinja. Po tim kriterijima te zemlje nikada ne bi mogle postati zemlje članice Europske unije.

Je li Hrvatska spremna za eurozonu, može li Europski parlament olakšati ulazak u eurozonu?

Na neki način, mi smo se kao država izjasnili već o uvođenju eura potpisujući pristupni ugovor kojim se doista predviđa da svaka zemlja članica u jednom trenutku prihvaća i euro kao svoju monetu. No nije kazano kada će se to dogoditi. Mislim da se ovoga trenutka Hrvatska priprema za uvođenje eura, ali ona još nije spremna zbog još uvijek ozbiljnih ekonomskih deficita koje moramo ukloniti. Na kraju krajeva treba provesti jednu vrlo ozbiljnu javnu kampanju kako građani ne bi imali osjećaj da im se nešto nameće. Podsjećam da I u razvijenim zemljama referendum i euro nisu uspjeli kao što se recimo to dogodilo u Švedskoj. Prema tome, s eurom oprez, ali on je budućnost.

Kad pričamo o budućnosti. Imate već godine iskustva rada u Europskoj uniji, kako vidite budućnost, ide li Europa u pravom smjeru?

Volio bih da Europa koja se ovoga trenutka suočava s vrlo ozbiljnim upravljačkim, političkim, ekološkim sigurnostima, krizama bude na razini očekivanja građana u onoj mjeri u kojoj je bila i u kojoj se potvrdila u drugoj polovici dvadesetog stoljeća kada je nastala na zgarištima dva ogromna sukoba koja su samo formalno nazvani svjetskim ratovima, a bili su europski ratovi.

Volio bih da je Europska unija u 21. stoljeću jednako uspješna, a imamo sad novu generaciju problema s kojim se ova generacija političara i političkih opcija moraju suočavati. To je najvažniji politički projekt u cijeloj europskoj povijesti i mislim da se radi o najracionalnijem sustavu ne upravljanja krizama već o najracionalnijem sustavu osiguravanja mira, sigurnosti i prosperiteta na europskom kontinentu. Njezina uvjerljivost mora biti ravnomjerno raspoređena u svim dijelovima Europske unije. Ako se postigne taj cilj siguran sam da neće izostati podrška većine građana.