"Nova normala" kojoj su se Francuzi prošloga tjedna napokon vratili zahvaljujući povoljnijoj epidemiološkoj slici, za nacionalnu politiku značila je - povratak na staro.
Sedmero zastupnika Donjeg doma, koji su pripadali vladajućoj stranci La République en Marche (LREM) Emmanuela Macrona, najavila je prelazak u redove nove političke grupacije lijevoga centra, čime je predsjednik izgubio apsolutnu većinu u francuskom parlamentu koja mu je potrebna za provođenje ozbiljnih reformi.
Nova opcija na političkoj sceni zove ze Ekologija, demokracija i solidarnost (EDS), a svoj službeni početak rada najavljuju 1. lipnja. S obzirom na to da još uvijek nemaju status političke stranke, već se smatraju grupacijom, tvrde da neće biti niti dio izvršne vlasti, ali ni opozicije.
Trenutačno broje oko 60 članova od kojih njih 17 zahvaljujući listi Emmanuela Macrona već ima mandat u francuskom parlamentu. Oni neće glasati prema stranačkoj stegi EDS-a, već će tijekom izglasavanja zakonskih prijedloga biti vođeni “vlastitim moralnim kompasom usmjerenom prema ostvarenju glavnih ciljeva grupacije; društvenoj i ekološkoj promjeni Francuske”.
Macronu, time, u Donjem domu na raspolaganju ostaje samo 288 zastupnika, tako da će se trebati osloniti na podršku ideološki kompatibilnog MoDema s 46 zastupnika u parlamentu kojima bi narednih tjedana mogla bitno porasti pregovaračka moć.
“Ja sam ljevičar. Ako sam to želio ostati, morao sam napustiti LREM”, objasnio je jedan od francuskih odmetnika Aurelien Tache, čime je i konačno potvrdio tezu da je podjela na “lijevo” i “desno” kuburila ispod površine nominalno centrističkog Macrona koji je najavljivao “treći put”.
Investicijski bankar
Njihov je odlazak rezultat višemjesečnog raskola u vladajućoj stranci koju je Macron osnovao kao “niti lijevu niti desnu” političku opciju nakon pobjede na izborima 2017. godine. Investicijski bankar koji je te godine kao senzacija svjetske politike postao pobjednikom francuskih predsjedničkih izbora, najavio je novi smjer; naprijed, čime je zadao konačan udarac lijevim socijalistima i desnim republikancima koji su se do tada periodično izmjenjivali u Elizejskoj palači.
Macron je svoje zastupnike izabrao iz redova društvenog sektora, a među njima su, osim razočaranih socijalista i republikanaca, bili i brojni stručnjaci poput liječnika, znanstvenika, učitelja i matematičara. Uspješno je opipao “bilo naroda” i vakuum na francuskoj ekološkoj sceni te se počeo strastveno zalagati za borbu protiv klimatskih promjena, čime je postao svojevrsno zaštitno lice Pariškog klimatskog sporazuma i europske zelene politike.
U konačnici, taj ga je angažman na samome početku prvog mandata i doveo u izravan sukob s ogorčenim građanima, tzv. Žutim prslucima, koji su u studenome 2018. godine zadali ozbiljan udarac. Svjetske medije tada su punile uznemirujuće fotografije zapaljenih ulica francuskih gradova, a Žuti prsluci od predsjednika su tražili da odustane od uvođenja poreza na gorivo koji bi, po njihovom mišljenju, najskuplje platili najsiromašniji Francuzi.
Žutim je prslucima tada izašao u susret s većinom njihovih zahtjeva, čime je opet podijelio javnost; neki su mu zamjerili što je pokazao slabost odustavši od zelene reforme, dok su drugi tvrdili da nije učinio dovoljno po pitanju socijalno najugroženijih građana. Već je tada “zaradio” etiketu “predsjednika bogatih”, kojoj je kao ulje na vatru poslužila i najava liberalizacije Zakona o radu i reforme mirovinskog sustava.
Upravo je potonja bila povod za novi val masovnih prosvjeda i javnih nemira koji su zemlju u potpunosti paralizirali samo godinu dana kasnije. Macron je obećao objediniti mirovinski sustav, što su građani interpretirali kao pokušaj oduzimanja svojih prava te su izašli na ulice. Zanimljivo, ankete su tada tvrdile da čak 63 posto građana smatra da vlada treba hitno reformirati tromi mirovinski sustav, što je bio još jedan u nizu dokaza da Francuzi štrajk smatraju vrstom nacionalne zabave.
I dok su prve dvije godine prvoga predsjedničkog mandata na domaćem terenu prošle vrlo turbulentno, nitko nije mogao ne primijetiti utjecaj kojeg je Emmanuel Macron imao na EU u vrlo kratkom periodu. Njegov dolazak na političku scenu Unije uslijedio je u onome trenutku kada je moć “prve žene Europe” počela naočigled slabiti.
Europa je tražila novo vodstvo, a ime “francuskog čuda od djeteta”, kako mu mediji vole tepati, probilo se na sam vrh liste najizglednijih nasljednika njemačke kancelarke, što je čelnik druge ekonomije EU itekako pokušao kapitalizirati. Od samoga se početka vrlo otvoreno zalagao za dodatnu federalizaciju Unije, zazivao je formaciju europske vojske i šokirao je svijet uloživši veto u početak pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Odlučno je i čvrsto zastupao vlastiti interes u EU, neovisno o reakcijama koje su drugi imali na njegove poteze.
Svoju je možda i najveću pobjedu na europskoj političkoj sceni ostvario prije samo nekoliko dana, kada je s Angelom Merkel predstavio francusko-njemački plan za gospodarsku reformu EU nakon krize uzrokovane koronavirusom. Njemačka je, tada, prvi put pristala ući u de facto zajednički javni dug na razini EU, čime je Angela Merkel postala prva kancelarka od osnutka EU koja je cezarovski “bacila kocku” i prešla preko Rubikona, dok ju je s druge strane rijeke čekao francuski kolega ispružene ruke.
Samozadovoljni smiješak na Macronovu licu, kojeg se moralo primijetiti na nedavnoj konferenciji za novinare, najbolji je dokaz činjenice da je svjestan svoje moći u EU. Unatoč tome što je nekolicina tzv. škrtih članica najavila protuprijedlog za samo nekoliko dana, Macronova pobjeda leži u tome da je najmoćniju ženu na svijetu pridobio na svoju stranu.
Istovremeno s uspjesima koje niže na europskoj političkoj sceni, Macronu je ovoga tjedna rejting na domaćem terenu pao na 35 posto. Od novih izbora, na kojima si mora osigurati novi mandat, dijeli ga samo dvije godine. No, u svijetu nakon koronakrize dvije godine istovjetne su jednom stoljeću u normalnim okolnostima, pa niti jedan ozbiljan politički analitičar u ovome trenutku ne bi otišao toliko daleko da predviđa ishod bilo kakvih budućih izbora.
Međutim, neka politološka pravila ipak postoje.
Činjenica jest da masovni prebjezi iz stranke aktualnog predsjednika predstavljaju ozbiljan problem njegovoj promidžbi, zato što biračima šalju poruku da ni Macronovi najbliži suradnici nemaju povjerenja u obećanja koja je dao građanima. Njegovi sve brojniji kritičari i politički oponenti trljaju ruke najavljujući Macronov poraz na sljedećim izborima. Oni najpesimističniji očekuju veliki dolazak Marine Le Pen u Elizejsku palaču.
Zaštitno lice francuske radikalne desnice trenutno i jest najrealnija oponentica Macronu na predsjedničkim izborima. No, treba naglasiti činjenicu da prema posljednjim anketama samo 20 posto Francuza smatra da bi se ona bolje nosila s pandemijom od Macrona, što odgovara njezinom biračkom tijelu na nacionalnoj razini. Također, treba naglasiti na Le Pen do sada nikada nije ostvarila zavidan rezultat u nacionalnoj politici zato što euroskeptična i ksenofobna retorika bolje rezonira na europskim i lokalnim izborima od onih predsjedničkih.
U slučaju da izbor ponovno bude između nje i Macrona, protiv Le Pen bi se opet ujedinila umjerena lijevo-desna struja. Francuzi su, naime, dokazali da vole koketirati s Le Pen, ali da je ne žele vidjeti ni blizu Elizejske palače.
Strastveni angažman
Da, Francuzi uistinu jesu kritični prema Macronu. No, Francuzi su oduvijek bili kritični prema svim svojim političarima. Tijekom predsjedničke kampanje 2017. godine na kandidate se bacila prilično zavidna količina brašna i jaja, čime su Francuzi dokazali svoju strast u političkom angažmanu.
Najveća prijetnja Macronovu drugom mandatu, zapravo, dolazi slijeva. Macron je svojom “probiznis” politikom uistinu razočarao brojne građane koji su od njega očekivali veću senzibiliziranost prema brojnim socijalno ugroženim Francuzima, čime se predsjednik, protiv svoje volje, deklarirao kao - liberal. Riječ koju izbjegava u najširem mogućem luku.
Macron je jednom za svagda dokazao besmisao “trećeg” i “politički neutralnog puta”. Politika, osobito ona visoka, ne trpi neutralnost. Raskrinkavši svoj program, iz redova je izbacio lijevo orijentirane i ekološki osviještene političare koji bi uskoro mogli postati svjesni popularnosti svojih ideja u Francuskoj. Time je u konačnici i politički sazrela njegova liberalna stranka.
Kišobran zvan LREM, čija je glavna zadaća bila jednom za svagda ukinuti podjelu na ljevicu i desnicu, tu je podjelu oživio samo dvije godine nakon svog osnutka. No, ovoga puta se ne radi o socijalistima i republikancima, kojima prijeti političko izumiranje, već se radi o Macronu kao predstavniku desnoga centra i ekoljevici koja se tek formira.
Jedini preduvjet da ekoljevica ozbiljno zaprijeti Macronu jest da se deklarira kao politička stranka s jasnim programom i stranačkom stegom, jednako tako kako se i Macron deklarirao kao liberal. U visokoj politici, naime, nema mjesta za aktiviste, već samo za ozbiljne političare s jasnim programom koji su spremni na kompromise i, da, političku trgovinu.