Žabe su tamo prilično opuštene, skoro pa pitome, jer vas njih desetak znatiželjno gleda, na obalu ne bježeći s površine zamućene bare. Situacija se valjda mijenja kad odnekud doleti čaplja ili kada će se sa zimovanja vratiti rode. Tragovi na prilazu, pogotovo dvije karakteristične nastambe od precizno oglodanih grana i šiblja, ukazuju da su tu dom pronašle barem dvije obitelji dabrova, a brojni iskopi u zemaljske brloge svjedoče da je živo i na poljima oko tih pet, šest bara.
Nisu ovo motivi iz Kopačkog rita, Lonjskog polja ili sličnog hrvatskog parka prirode, već s prvog hrvatskog golf-terena, iz "Doline kardinala" u Mirkopolju kod Krašića. Ove bare nekada su bile fensi jezerca, a kao i trava, zelenija i šišanija od one na Old Traffordu, novopečenim hrvatskim bogatašima devedesetih godina i pripadnicima tadašnje političke elite bilo je to savršeno mjesto za bijeg od svakodnevnog stresa. Poslovna priča je, kako je to već poznato, doživjela krah, svega nekoliko godina nakon pokretanja 1997. godine.
Od tada je prate ovrhe, stečajni postupci, nikad naplaćeni dugovi, no narednih desetak godina, usprkos tome, golf se još igrao, sve do 2011. godine, kada je tamo posljednji put neka palica udarila golf-lopticu. Nakon posljednjeg desetljeća mirovanja i desete godišnjice od zadnjeg meča, stvari se pomiču s mrtve točke - prošlog petka oglašena je ovršna prodaja golferskih livada, pa će namjenu možda dobiti i na njih naslonjen velebni objekt koji je propao i prije nego što je dobio funkciju hotela, a u međuvremenu postao vlasništvo talijanskog poduzetnika Darija Paolija, jer mu investitori nikada nisu platili projekt i gradnju zdanja.
Dobra je to vijest za sve, vjerovnike pogotovo, a loša za idejnog tvorca projekta, Mateja Majića, uz, dakako, one obitelji dabrova i ostalu životinjsku družinu s početka ove priče.
Mudri seljaci
Poslovna ideja nije bila loša, no sve ostalo jest. Majić je, dakle, poslijeratnih 90-ih s nekolicinom bogatih prijatelja odlučio urediti prvo pravo hrvatsko golf-igralište s 18 rupa. Projekt je na krilima probuđenog domoljublja i novostvorene države gurala politika, a Ministarstvo turizma otvorilo mu je širom vrata. Izabrali su Krašić. Iako samo 40-ak kilometara od Zagreba, bivši režim ga je izolirao jer su radišni, pošteni i bogobojazni seljaci više štovali Svevišnjega nego njihove sekretare.
Dali su čak četiri oca biskupa, dvojica, Alojzije Stepinac i Franjo Kuharić bili su i kardinali i postali su važan dio hrvatske povijesti, te danas umirovljene Josipa Mrzljaka i Jurja Jezerinca. Zaobišla ih je industrija, ali su zato ostali prekrasan kraj tridesetak kilometara od Zagreba, desetak od Karlovca, blizu magistralnih cestovnih pravaca i s planovima za gradnju sportskog aerodroma u obližnjem Draganiću.
Gotovo da nije bilo izvođača radova i dobavljača koji je na neki način bio dionik projekta a da se naplatio, osim mudrih seljaka koji su inzistirali na, kako bi se to reklo, "solarnom plaćanju" (lovu na sunce) za svojih 35 hektara livada. Plaćalo se od 3500 pa do 25.000 maraka po rali. Još toliko je investitorima prodala Općina Krašić, no ona se također nekoliko godina kasnije našla na popisu vjerovnika.
Pumpanje kapitala
Poduzeće koje je bio pravni nositelj projekta zvalo se RIMM Šport i tada je bilo u suvlasništvu Mateja Majića i Ivana Radoševića, poduzetnika koji se prije petnaestak godina sklonio u Njemačku pred optužbom za zloupotrebu poslovanja i ratno profiterstvo u slučaju Croatia Bus (prije dvije godine je oslobođen optužbi). Samo nekoliko dana nakon službenog otvorenja, RIMM Šport je završio u blokadi, a nakon dugogodišnje agonije i točno 2413 blokiranih dana, u lipnju 2004. odlazi u stečaj, po prijedlogu građevinskog poduzeća Dukat iz Drenovice koje nije moglo naplatiti 2,5 milijuna kuna za izvedene radove.
Tih godina Dario Paoli, tadašnji savjetnik talijanske vlade za investiranje u Hrvatsku, po narudžbi RIMM Športa, gradi tri milijuna eura vrijedan hotel koji mu nikad neće biti plaćen. Srećom po njega, kao garanciju naplate upisao je fiducijarni zalog na zemljište na kojemu je gradio, pa mu je u stečajnom postupku predan objekt od 2000 kvadrata na čestici od 8000 kvadrata, na koji je i danas upisano njegovo zagrebačko poduzeće Sedef.
Kako bi izbjegli da se i golf-tereni nađu na bubnju iz kojeg bi se naplatili drugi vjerovnici, Majić i partneri osnivaju poduzeće Croatia golf, u koji prebacuju terene, ali i Paolijev hotel te "pumpaju" temeljni kapital novoosnovanog društva na čak 63 milijuna kuna, kakav je on formalno i danas. U igru ulaze novi partneri, primjerice čileanski poduzetnik hrvatskih korijena Jaime Guerrero Devlahovich, bivši šef Karlovačke pivovare i voditelj Lukšić grupe za Hrvatsku, koji je s Majićem i Brankom Brdarom postao član nadzornog odbora. Direktor je Majićev sin Marijan Marko Majić.
Tako je priču o "Dolini kardinala" preuzeo Croatia golf, a RIMM Šport, opterećen dugovima, preuzeo je stečajni upravitelj Branko Petanjek. Po otvaranju stečajnog postupka sa svojim potraživanjima došli su isti oni ljudi koji su u tako teško stanje i doveli RIMM Šport, Majić s poduzećem Elektronika, Radošević s Čazmatransom, a čak je Guerrero potraživao povrat nekih pozajmica.
RIMM Šport je likvidiran 2015. godine, no vjerovnici su se okrenuli Croatia golfu tražeći namirenje zbog zabilježbi koje su imali na nekretninama. Najuporniji je ozaljski obrtnik Dražen Matijašić, koji je još 2016. godine zatražio pokretanje stečaja kako bi naplatio svojih 495.000 kuna glavnice, međutim, nije se našao nitko, pa ni on sam, tko bi uplatio troškove stečajnog postupka, te je odbijen.
Onda je pokrenuo ovrhu nad nekretninama, što je rezultiralo stavljanjem na bubanj zemljišne čestice, nekadašnja polja na golferskom igralištu, čija je vrijednost procijenjena na 27,472.452,06 kuna. Ročište o prodaji održat će se na Općinskom sudu u Samoboru 29. ožujka, a kako se radi o trećem krugu prodaje, minimalna cijena za koju se može prodati jest trećina procijenjene vrijednosti.
Budućnost nekadašnjih golf-terena je, dakle, u rukama nepoznatog kupca, pa je samim time sasvim neizvjesna. Jednako tako je i s hotelom Dolina kardinala, čiji vlasnik Dario Paoli objekt želi vezati za namjenu tih terena, ne želeći samostalno u njega ulagati novac.
- Ja se ne mislim baviti hotelijerstvom jer o tome ništa ne znam. Namjena ovog objekta može biti hotelska, ili nešto u vidu ruralnog turizma, a može završiti i kao starački dom. Ja sam ga voljan prodati ili sudjelovati partnerski u nekom projektu s budućim vlasnikom parcela koje su oglašene za prodaju. Ja osobno za njih nisam zainteresiran i ne namjeravam se natjecati za kupnju.
Bilo bi mi drago da se to jednom stavi u funkciju, međutim, to ne ovisi o meni, meni je taj projekt još uvijek jedan veliki grč u želucu - govori nam Dario Paoli o građevini kojoj je postao vlasnik silom prilika. Teško mu je procijeniti kolika je vrijednost njegove nekretnine u ovom trenutku, jer se čitavo desetljeće objekt devastira, pa se sada više i ne može govoriti o hotelu, već samo o građevini u visokom rohbau.
U prizemlju je jedini dio koji je imao kakvu-takvu namjenu, ugostiteljski sadržaj s terasom i pogledom na terene. U visokom stupnju izgrađenosti bili su sanitarni čvorovi, unutarnji bazen, bio je ugrađen čak i lift. Sve korisno što se moglo odnijeti tamo više ne postoji, a ostalo je i rijetko koje čitavo staklo. U kutu jedne od prostorija ostale su čak i kante s bojom. Na gornjoj etaži trebale su biti sobe, kupaonice su već dobile keramičke pločice, razvučene su instalacije za struju i vodu, zidovi su omaleni, trebalo je još samo izvesti podove.
Razbijenog stakla ima posvuda, a hodnici i sobe su išarani grafitima. Prilično je to sablažnjivo mjesto prepuno sotonističkih poruka i crteža. S dva od četiri tornja koja se izdižu iznad treće etaže ukradena su čak i dva krovna glinena pijetla. U nekom ljepšem razvoju situacije ovo bi doista mogao biti raj na zemlji, parsto metara udaljen od guste šume zdesna, i jednako toliko od obale Kupe s druge strane. Hoće li ga upravo ta priroda zauvijek obuzeti ili će ga povratiti čovjek, ovisi ponajviše o hrvatskim institucijama. To ujedno znači da odluka, ma kakva ona bila, sigurno neće biti brza.
Budući investitori
U međuvremenu, brend "Dolina kardinala" dobrano je zaživio na drugom polju - oko ovog pojma općina Krašić razvija vjerski turizam. Načelnik općine Josip Petković Fajnik gotovo nikako ne može utjecati na događanja u Mirkopolju, iako bi mu bilo drago da projekt oživi.
- Žao mi je što je tako, kada sam postao načelnik već je sve bilo u stečaju, sada je u tijeku prodaja zemljišta, nadam se da će se naći netko zainteresiran za kupnju, objekt je legaliziran, on ima vlasnika i može biti u funkciji, da li hotela ili staračkog doma, to ovisi o vlasniku ili budućem investitoru.
Mislim da u ovom trenutku ne bi trebalo otpisati ni golf-igralište i nastavak sportskog turizma, možda u nekom manjem obliku, a ne s onih prvotnih 18 rupa. Za tako nešto morali bi imati sreće da se nađe dobar investitor koji bi to sve preuzeo i realizirao - kaže načelnik Petković Fajnik.