Program revitalizacije Banovine, koji smo predložili na traženje Vlade, fokusiran je na idućih deset godina. Dva su glavna cilja – konkretnim mjerama potaknuti gospodarsku i demografsku obnovu. To znači da moramo snažnim mjerama potaknuti povratak mladih ljudi koji su odavde emigrirali, a to je njih više od 20.000 samo u zadnjem desetljeću. Da bi se to postiglo, potrebno je osigurati sadržaje za sve aspekte života – od gospodarstva do kulture. Potrebno je godišnje izgraditi od 400 do 500 novih kuća i stanova što bi se pozitivno odrazilo na lokalni, ali i nacionalni BDP. Neće mladi i obrazovani ljudi ovdje doći čuvati ovce i uzgajati magarce – kaže za Globus profesor na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj zagrebačkog Ekonomskog fakulteta prof. dr. sc. Vladimir Čavrak, koji je vodio tim stručnjaka koje je Vlada angažirala da osmisle program revitalizacije Banije.
Vlada je nedugo nakon potresa osnovala Povjerenstvo za revitalizaciju, a sada, sedam mjeseci kasnije, oporba je kritizira da se u tom pogledu ništa ne radi. SDP-ov zastupnik, Siščanin Davorko Vidović, ujedno i član Povjerenstva, nedavno je od Vlade zatražio da odmah s mrtve točke pokrene Čavrakov program koji smatra veoma kvalitetnim.
“Četiri mjeseca nakon predaje dokumenta o revitalizaciji Vladi nismo dobili nikakvu povratnu informaciju je li taj dokument prihvaćen i treba li ga dorađivati. U trenutku predaje dokumenta i prezentacije premijer je bio veoma optimističan te je kazao da bi htio pomoći tom kraju i stoga me malo čudi ta višemjesečna šutnja. Često se pitam jesam li ispravno odlučio da sagradim kuću za život ovdje na Baniji. Triput u životu sam se iz Zagreba vraćao na Baniju sve se nadajući da će se ovaj prostor razvijati. Bilo bi mi puno bolje da sam ostao u Zagrebu”, priznaje nam Čavrak, koji živi u svom rodnom mjestu Letovanci nedaleko od Siska.
Podsjeća kako je Vlada dva tjedna nakon potresa osnovala Stožer za uklanjanje posljedica potresa koji i danas postoji, a Zakon o obnovi Zagreba je proširen i na Baniju. No javnosti je uglavnom promaknula treća odluka da se pokrene postupak društvene i gospodarske revitalizacije područja od posebne državne skrbi pogođenog potresom. Slijedom te odluke Vlada je formirala veliku radnu skupinu čiji su članovi predstavnici svih ministarstava, svi saborski zastupnici iz 6. izborne jedinice, predstavnici lokalne samouprave iz potresom pogođenih područja… Ukupno više od 50 ljudi.
“Mi smo kao stručnjaci i znanstvenici s pet fakulteta zagrebačkog sveučilišta početkom veljače angažirani da napravimo prijedlog programa revitalizacije. Kao koordinator tima inzistirao sam da to bude interdisciplinarni tim jer osim gospodarskih na tom prostoru ima i brojnih socijalnih i drugih problema. To je ruralno područje pa smo trebali i ljude koji se bave agrarnom politikom, zatim etnologe i antropologe, dakle ljude koji se bave različitim pitanjima. Kada smo počeli rad, do nas su došle informacije da je i Ured predsjednika angažirao skupinu znanstvenika da radi sličan dokument, a i HAZU je navodno okupio svoj tim da napravi svoju viziju razvoja Banije”, govori Čavrak dok po paklenoj vrućini sjedimo pod suncobranom uz Kupu u Sisku.
Predsjednik Zoran Milanović je 7. srpnja u Glini predstavljao dokument Dugoročna razvojna vizija Banije, koji su s vanjskim stručnjacima izradili članovi njegova Ekonomskog savjeta na čijem je čelu doc. dr. sc. Velibor Mačkić, također profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Kako je Mačkić otkrio medijima, u tom se dokumentu među ostalim predlaže specijalizacija Termi Topusko za wellness i zdravstvene tretmane temeljene na industrijskoj konoplji, razvoj uzgoja i prerade industrijske konoplje na području Banije, istraživanje i korištenje geotermalne energije, proizvodnja biljnih supstituta mesa…
“Mislim da nije bilo potrebe raditi nekoliko različitih studija jer se tako samo rasipaju resursi. Trenutno dakle imamo više studija nego izgrađenih kuća po Zakonu o obnovi, a to nije dobro. Iako nam je bio zadan rok od dva mjeseca, mi smo u krećem vremenu, već 29. ožujka, dostavili dokument Vladi i predstavili ga toj velikoj radnoj skupini. Sam dokument ima 60 stranica, ali i analitičku podlogu od 160 stranica. Osobno sam ga prezentirao premijeru Andreju Plenkoviću i njegovu užem timu. Pri tome sam posebno naglasio da obnova stambenih i poslovnih objekata ne znači ništa ako se ne revitaliziraju život i gospodarstvo. U obnovi nakon Domovinskog rata učinjena je velika pogreška jer su se obnavljali samo stambeni objekti, a gospodarski i društveni život je zanemaren, što je samo dodatno narušilo demografsku, gospodarsku i socijalnu situaciju. Danas je na Baniji oko 40.000 ljudi manje nego 2001. godine, što je grad veličine Siska. Tome treba pribrojiti i goleme demografske gubitke za vrijeme rata”, upozorava Čavrak.
Da bi se bilo što moglo napraviti, prema njegovu mišljenju, prvo treba uvesti reda u sustav jer sada, kaže, vlada nered stvoren od onih koji bi se trebali zalagati za red. Ne postoji, dodaje, suglasnost na razini države i političkih elita što s tim prostorom treba učiniti.
“Uz to imamo neku vrstu ‘stožeraške demokracije’ jer, pored općina, gradova i Županije, već sedam mjeseci prostorom Siska i Banovine upravlja Vladin stožer iz petrinjske kasarne. Stožer je bio s razlogom osnovan za uklanjanje neposrednih posljedica potresa i uvođenje reda na terenu. Ali sada, nakon sedam mjeseci, osnovni red je uspostavljen pa se funkcije uprave i samouprave trebaju vratiti onima koji su za to nadležni. To je važno i da se zna za što je tko odgovoran. Sada je, naprimjer, nejasno tko odlučuje o tome koje će se zgrade rušiti, a koje obnavljati. Gradonačelnici kažu da o tome odlučuje Stožer, a u Stožeru kažu da je to odgovornost gradonačelnika. To govorim kao građanin. Obnove, zapravo, još nema na vidiku. Premijer Plenković je dvaput bio u Petrinji i oba puta mu je bilo demonstrirano rušenje zgrada. Još nismo dočekali da premijer ili predsjednik države svjedoče izgradnji neke nove zgrade ili važnog infrastrukturnog objekta. Robna kuća u Petrinji je nepotrebno srušena čime je učinjen ekonomski i urbanistički delikt pa je Petrinja ostala bez 4000 kvadrata prostora koji se za mjesec-dva mogao staviti u funkciju. Građane sada zanima kada će biti postavljen kamen temeljac za novu zgradu. Vlasnici kuća s manjim štetama, poput mene, sami ih obnavljaju. No oni koji imaju žute i crvene naljepnice još nemaju perspektivu kada će doći na red za obnovu. Mnogi su zato napustili Baniju, i to će se događati i dalje. Potres je potaknuo novu demografsku devastaciju Banije i, ako se nešto vrlo brzo ne poduzme, taj će se prostor i dalje prazniti, lokalno tržište će biti sve manje, lokalna poduzeća će imati sve više problema u poslovanju, što će dovesti do daljnjih otpuštanja. Nema novih investicija”, nabraja Čavrak.
Prema njegovu planu, da bi se Banija koliko-toliko demografski revitalizirala, trebalo bi godišnje otvoriti oko 2000 novih radnih mjesta jer svi aspekti revitalizacije ovise o tome imaju li ljudi od čega živjeti. Na tom je području, kaže, više umirovljenika nego zaposlenih, a puno ljudi prima socijalne pomoći i razne transfere iz proračuna.
“Takvi su u većini. Njima možda odgovara status quo kako bi zadržali beneficije koje imaju. Ali mladi i obrazovani su otišli i nema kritične mase ljudi koja bi inzistirala na rastu zaposlenosti. Zato su glavni resursi Banije – kvalitetan životni prostor, zemljište, vode i šume – prepušteni špekulantima koji za jednu kunu kupuju kvadratni metar obradivog zemljišta. Nekome je to, očito, u interesu. Ako je u nacionalnom interesu demografska revitalizacija Banije, onda treba započeti proces zapošljavanja prije svega mladih i obrazovanih ljudi. Ako se ne zaustavi njihov odlazak u druge razvijene krajeve Hrvatske ili u inozemstvo, onda nema šanse da ljudi dugoročno ovdje opstanu. Banija nema snage da sama popravi ovakvu situaciju. Ne može bez pomoći države. Mnogi će reći da je to antiliberalizam i ja se s time slažem. Ako želimo da se ovaj prostor isprazni i da izumre, i to je legitimno, ali to onda netko u Zagrebu treba javno reći. Ako je to cilj, možemo u tom slučaju ovdje napraviti spalionice i odlagališta raznog otpada iz cijele Hrvatske, već ih je nekoliko u Sisku, a u planu je i odlagalište radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori”, zaključuje Čavrak.
Prema njegovim riječima moramo iskoristiti tradiciju i znanje koje postoji u lokalnim centrima – Sisku, Petrinji i Glini – i razviti moderno, digitalno i zeleno gospodarstvo 21. stoljeća.
“Izračunali smo, a ne isisali iz prsta, da se to i te kako može napraviti. Državna agencija Hamag Bicro svake godine objavljuje koliko se u Hrvatskoj investira. Iz toga proizlazi da je za jedno moderno radno mjesto potrebna investicija u iznosu između 600.000 i 1,5 milijuna kuna. Po takvoj računici, za 20.000 radnih mjesta u deset godina je potrebno na Baniji uložiti oko 20 milijardi kuna. Pitanje je tko bi taj novac investirao. To moraju biti poduzetnici, a ne država. Lokalni poduzetnici su financijski iscrpljeni i nemaju snage za velike investicije i zato investitore treba dovesti iz drugih dijelova Hrvatske i svijeta. Predložili smo okvir koji bi potaknuo barem 10 milijardi kuna privatnih investicija, a da bi se to dogodilo, država im mora olakšati proces kroz konkretne poticaje i subvencije koje izlaze iz okvira postojeće neoliberalne dogme. Te subvencije bi trebale biti od 20 do 50 posto. Za to bi se na razini države formirao poseban fond koji bi upravljao procesima investiranja. Fond bi mogao ulaziti u suvlasništvo tih novih poduzeća ili davati bespovratna sredstva. Fondu bi, dakle, trebalo oko 10 milijardi kuna koje bi mogao osigurati iz raznih izvora. Jedan su programi EU. Nažalost, Nacionalni program otpornosti i oporavka smo propustili. U njemu nema ničega o čemu govorim. Nema, međutim, nikakva razloga da država ne izda obveznice na 30 godina za revitalizaciju Banije. Te obveznice će kupiti investitori iz Hrvatske i inozemstva ako država stane iza cijelog projekta. I državni proračun je mogući izvor. Napravili smo računicu koja pokazuje da bi, kada bi svih 10 milijardi kuna došlo iz državnog proračuna, država kroz otvaranje novih radnih mjesta na kraju više zaradila od poreza nego što bi uložila. Naša analiza pokazuje da bi na svaku uloženu milijardu u državni proračun bilo vraćeno najmanje 1,6 milijardi kuna”, objašnjava Čavrak koji smatra da stare industrije trebamo zaboraviti.
“Mnogi me pitaju što je s Gavrilovićem, sisačkom Rafinerijom i Željezarom. Najkraći je odgovor – ništa. Ali ova županija, iako je u prosjeku najsiromašnija i najzaostalija u Hrvatskoj, ima i nukleuse vrlo modernih i vrijednih tehnologija. Recimo, već deset godina neki ljudi ulažu velike napore da promoviraju Sisak u grad solarne energije. Sisačka Srednja tehnička škola ima odlične profesore. Ovdje bi se mogle proizvoditi solarne ćelije i graditi solarne elektrane jer za to postoji znanje. U Kutini i Sisku je nekoliko poduzeća koja se bave elektronikom. Na primjer Applied Ceramics u Sisku proizvodi uređaje i strojeve za proizvodnju čipova, i to je jedna od takvih pet tvornica u svijetu. Sada razmatraju ideju proizvodnje baterija za električne automobile. Za to imaju znanje, tehnologiju i ljude. Nije Sisak samo grad nafte i čelika. U Topuskom imamo jedan od tri najizdašnija izvora geotermalne energije u Hrvatskoj. Uz Karlove Vare to je najkvalitetnija voda u Europi za korištenje u zdravstvene svrhe. Voda koja izlazi iz zemlje ima temperaturu 70 stupnjeva, a da bi se koristila za kupanje, treba je ohladiti na 30-ak stupnjeva i na to hlađenje se godišnje troši milijun kuna umjesto da se toplina koristi za proizvodnju električne energije ili grijanje staklenika za proizvodnju povrća. U Sisku je nekoliko izvora jodne vode. Jod je u cijeloj Europi deficitaran, a ovdje ne znamo kako je iskoristiti. Ogromni su potencijali za razvoj zdravstvenog turizma”, tvrdi Čavrak. Također ističe velike mogućnosti razvoja drvne industrije.
“Cijene drva su zadnjih godina značajno porasle. Šume na Baniji se sada nekontrolirano sijeku. To drvo iz državnih šuma koje je naše nacionalno bogatstvo završava u rukama raznih lobija. U ozbiljnoj državi to netko treba zaustaviti. Umjesto izvoza trupaca, moramo proizvoditi namještaj. Prije devedesetih u Petrinji je postojala tvornica namještaja od punog drva čijih je 500 radnika svu proizvodnju izvozilo u Englesku i Francusku. Sisak ima tri rijeke – Savu, Kupu i Odru. One nisu plovne, i to je velika prepreka za razvoj. Cijeli razvoj Siska, od rimske Siscije do industrijskog središta nakon Drugog svjetskog rata bio je vezan uz rijeke, pogotovo Savu koja je do Siska bila plovna jer su se svi veliki tereti prevozili rijekama. Danas je plovnost Save svedena na minimum jer nakon Domovinskog rata nije sanirano korito. Luka Rijeka ima najdublji gaz na Jadranu, ali malu operativnu obalu zbog čega iskrcaj tereta s velikih brodova dugo traje. Sisak bi se mogao pozicionirati kao pozadinski terminal riječke luke i kao europski logistički centar da se dio tereta iz Rijeke brzo željeznicom prevozi u Sisak na doradu, preradu, prepakiranje… Plovnom Savom bi se iz Siska roba mogla rijekama transportirati sve do Baltičkog i Crnog mora. Taj logistički centar se pokušava locirati u Zagrebu, koji nema takav položaj i koji se time nepotrebno opterećuje. Industrija treba biti na obodu velikoga grada”, naglašava Čavrak te dodaje kako bi blizina Zagreba za Sisak trebala biti velika prednost, ali je sada, nažalost, prokletstvo jer mnogi ljudi iz Siska i Banije rade u Zagrebu. Imaju manje troškove života, a veće troškove prijevoza. To, smatra on, nije dobro jer se dovoljno ne koriste sisački lokalni resursi, a na Zagreb je prevelik pritisak i rastu cijene stanova i drugi životni troškovi. Došao je, zaključuje, trenutak da se Banovina promatra u kontekstu aglomeracije Zagreba jer bi se otvaranjem novih radnih mjesta u Sisku rasteretio Zagreb, koji je sada previše centraliziran.
Čavrak smatra da je jako važno dovršiti autocestu od Zagreba do Siska i povući je kroz Baniju do granice s Bosnom i Hercegovinom. Cijeli taj prostor sve do Bosanske Posavine gravitira Zagrebu.
“Na tom prostoru BiH možemo jako dobro trgovati. Međutim, mi smo na Uni, na granici s BiH, postavili ‘kineski zid’ iako nam je to prirodno okruženje. Politički se ne moramo slagati, ali to ne znači da ne trebamo ekonomski surađivati. Banija je strateški veoma važan prostor, ne samo za Hrvatsku nego i za Europsku uniju. Ako na nekom prostoru nema živih ljudi koji ga kontroliraju, on postaje podložan devastaciji i špekulacijama. Prostor je, makar i prazan, jako vrijedan resurs. Neke europske zemlje, poput Nizozemske, Belgije i Njemačke, veoma su gusto naseljene i novi prostori će biti sve atraktivniji. Banija ima oko 200.000 hektara obradivog zemljišta od kojeg se koristi manje od 40 posto i svake godine nekoliko posto se pretvara u neobradivo. Sve manje se obrađuje zemlja, a sve više hrane uvozi. Bez ikakvih problema bi Banija mogla, u najmanju ruku, hraniti Zagreb. Ali to ne možemo očekivati od postojećih OPG-ova. Napravili smo detaljnu analizu koja je pokazala da Sisačko-moslavačka županija ima oko 8000 registriranih OPG-ova, što nije malo. Međutim, manje je od 2000 onih čiji vlasnici žive samo od poljoprivrede dok ostali postoje pretežno da bi dobivali neke poticaje i nisu razvojno potentni. A od tih 2000 je manje od stotinu onih koji zapošljavaju nekoga osim članova obitelji”, govori nam Čavrak.
Lonjsko polje kao park prirode ima, prema njegovu mišljenju, ogromne turističke potencijale, a napravljena je i studija za proglašenje Zrinske gore regionalnim parkom prirode koja čeka samo još da Županijska skupština donese odluku. Svakako, upozorava on, treba odustati od ideje da se na Trgovskoj gori skladišti radioaktivni otpad i taj problem riješiti sa Slovenijom.
“Ideja o potresu kao prilici za razvoj je već postala uobičajena fraza i bojim se da će to i ostati. Ako netko ima ozbiljnu namjeru nešto učiniti, ne znam zašto bi mu trebalo sedam mjeseci da to jasno kaže. Bojim se da se, dok god Hrvatska ima ovakav neoliberalni pristup razvoju, u nerazvijenim dijelovima zemlje neće ništa događati. Sve se svodi na odnose s javnošću kao moderan politički alat. Živim ovdje i vidim da malo tko na Baniji vjeruje u ozbiljnu revitalizaciju. Toga smo bili svjesni i kada smo radili program revitalizacije. Zakon o obnovi od potresa u Zagrebu u godinu dana nije dao nikakve rezultate, proširen je i na Baniju, gdje također nema pomaka. Samo se pričao o dokumentima koje treba prikupiti i obrascima koje treba ispuniti za obnovu nekog objekta. Za obnovu dimnjaka na kući treba imati projekt, što nema puno smisla. Kao da gradimo atomska skloništa za 22. stoljeće”, komentira Čavrak i zaključuje kako ljudi danas odlaskom s Banije nemaju praktički što izgubiti. Gubitak je manji od dobitka početka novog života u razvijenim zemljama.“U Australiji i po cijelom svijetu susretao sam Banijce koji su za vrijeme rata otišli iz Hrvatske. Krenuli su od nule i stvorili novi život koji je u mnogim stvarima kvalitetniji od ovog koji mi živimo ovdje. Svoju prezentaciju kod Plenkovića sam završio Feferonovom karikaturom oca i sina. Sin želi otići iz srušene kuće, a otac mu kaže: Ostani sine! Tek ti je 50, bit će bolje”, otkriva Vladimir Čavrak.