Europska unija, kao i ono što se često zove zapadna demokracija, temelji se na vrijednostima slobode, demokracije i zaštite ljudskih prava. Ta se prava smatraju zajamčenima u EU, barem bi tako trebalo biti jer ni jedna država nije trebala niti biti primljena u članstvo ako nije dala dokaze da je to tako.
I ne samo to. EU se zalaže za poštivanje tih prava svugdje u svijetu. Reagira gdje god se ta prava krše. Ako danas pitate predstavnike Europske unije, ništa se nije promijenilo. Iste vrijednosti i dalje vrijede. Međutim, ako pogledate praksu, sve je manje slučajeva kojima bi se briga EU za poštivanje temeljnih ljudskih prava, političkih sloboda i slobode izražavanja dokazala.
Zalaganje za poštivanje temeljnih prava je jedan od temelja zajedničke vanjske politike Europske unije. Međutim, i taj prioritet sve više postaje žrtva drugih prioriteta. Ako su "dijalog" ili "interesi" u odnosima s nekim državama za koje se sumnja da krše takva prava veći prioritet, onda se zaboravi na ljudska prava ili se ona svode na blage izjave bez posljedica.
Zalaganje za ljudska prava u svijetu, a još manje aktivno djelovanje u zaštiti tih prava, za EU je postalo još teže u uvjetima kada se o svakom postupku u zajedničkoj vanjskoj politici treba dobiti pristanak svih država. Uvijek se nađe neka koja određenom režimu treba prodati neko oružje, neki avion, nabaviti od njih plin, dobiti od takvih režima veliki posao za neku domaću kompaniju.
Tako je EU osuđena na ponašanje kakvo vidimo ovih dana i u odnosima s Rusijom. Neodlučna, zbunjena, a sada i ponižena nakon fijaska s posjetom visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost Josepa Borrella Moskvi. On je, barem je sam tako govorio, otišao u Moskvu kako bi tamo poslao "oštru poruku Europske unije", a vratio se u Bruxelles gdje zbog njegova ponašanja traže čak i ostavku.
Umjesto da on šalje "oštru poruku", dopustio je da mu domaćin Sergej Lavrov, jedan od najiskusnijih diplomata na svijetu, drži lekcije o ljudskim pravima u EU i hipokriziji, da Rusija, dok on s njim razgovara, protjera diplomate EU. Namamili su ga i da pred novinarima iz Moskve kritizira Sjedinjene Američke Države te da sve završi Lavrovljevim konstatacijama kako je "EU nepouzdani partner". Sada se u EU njegovi suradnici vade da je on "oštru poruku prenio na sastanku, a ne na konferenciji za novinare jer se to ne radi".
I koje su to "oštre poruke" koje EU može danas prenijeti? Hoće li Rusija pustiti na slobodu Alekseja Navaljnog zato što to "hitno traži glasnogovornik Europske komisije"? Hoće li Vladimir Putin strahovati za stabilnost svoje vlade jer je EU najavila da će o toj temi imati do kraja veljače čak dva sastanka na visokoj razini? Neće i ne mora. Jer, EU ne može postići jedinstvo ni o jednoj konkretnoj zajedničkoj izjavi, a kamoli o nekim konkretnim sankcijama.
Kada u Rusiji uhite i osude Navaljnog te uhite tisuće prosvjednika koji traže njegovo oslobađanje, EU danima raspravlja hoće li te događaje "osuditi" ili "izraziti žaljenje". Hoće li Rusiju pozvati na "razvoj strateškog partnerstva" ili će "upozoriti" da se to partnerstvo narušava. To je samo jedan od brojnih primjera kako u EU nema jedinstva ni oko osude grubog kršenja ljudskih prava u nekoj državi, a kamoli za konkretne sankcije.
Nije Rusija jedina država u tom smislu. Među članicama EU nema jedinstva ni oko odnosa s Kinom. Ne misle države isto o izvještajima da se u Kini navodno krše prava radnika. Nekima to smeta jer se time dobiva prednost Kine na tržištu zato što mogu jeftinije nešto proizvoditi, a ne zato što se ne poštuju nečija prava.
Jadni oni koji računaju da će im Europska unija zaštititi prava. Prošlo je to vrijeme. Istina, EU će ih se uvijek sjetiti. Nazvat će njihovim imenom neku dvoranu u jednoj od institucija u Bruxellesu. Čak će uvesti i neku nagradu za zalaganje za ljudska prava koja će nositi ime neke političke žrtve u svijetu. Dodijelit će i nagradu Saharov. Ali ih neće uspjeti zaštititi.
Ne samo današnja politička scena, nego ni društvo više nije tako osjetljivo na kršenje ljudskih prava u svijetu. Nije kriv visoki predstavnik EU za vanjsku politiku što ne može doista "oštro" reagirati kada se negdje u svijetu grubo krše ljudska prava. Ne može on tek tako koristiti alate zajedničke vanjske politike EU kako bi se brzo uvele sankcije protiv nekog režima. Borrell može ispasti žrtva zamke i s obzirom na političko iskustvo nedopustivo naivan, ali to je tako zbog različitih interesa država članica.
Eto, u Njemačkoj ne vide razlog zašto bi se poštivanje ljudskih prava u Rusiji povezalo s realizacijom projekta Sjeverni tok 2. Zapravo, dok se govori o oštrim mjerama protiv Rusije, države članice se natječu koja će imati bolje bilateralne odnose s Moskvom, realizirati zajedničke projekte, nabaviti rusko cjepivo, osigurati bolje ugovore o nabavi plina. Jer, računaju da je i građanima važnija sigurna i najjeftinija moguća opskrba plinom nego nečija politička prava i nečija sudbina. To može samo ako ništa ne košta.
