Iran je u utorak, 16. lipnja, odbacio poziv Međunarodne organizacije za atomsku energiju (IAEA) da dopusti inspekciju dva svoja postrojenja. U petak, 10. srpnja, u zapadnom dijelu Teherana čula se snažna eksplozija, javila je državna televizija. Ako nekog smeta veliki razmak između dvaju događaja, evo završetka vijesti kako ju je prenijela Hina: “Prošli tjedan odjeknulo je više eksplozija u blizini vojnih objekata, nuklearnih i industrijskih postrojenja”. Dodajmo konačno i ključnu vijest koja je u javnost izašla 2. srpnja, u četvrtak: “Došlo je do incidenta u iranskom nuklearnom postrojenju Natanz, no nikakva šteta nije izazvana i postrojenje radi uobičajeno, objavila je tog dana nacionalna Organizacija za nuklearnu energiju”. A onda je stigla vijest, nakon što su se pojavili satelitski snimci, da je riječ o ozbiljnom napadu koji je doslovce razorio novi objekt.
Postrojenje za obogaćivanje uranom u Natanzu (FEP) proteže se na 100 tisuća četvornih metara i sagrađeno je osam metara ispod zemlje. Jedan je od esencijalnih faktora u iranskom nuklearnom programu. Modernom. Naime, Iran je nuklearni program započeo još 1950-ih u sklopu američkog programa “Atomi za mir”, da bi 1970. potpisao međunarodni sporazum o neširenju nuklearnog oružja. Takva je situacija zatekla religijske vođe kad su 1979. godine lukavo i beskrupulozno preuzeli revoluciju i formirali Islamsku Republiku Iran. Nuklearni program je nastavljen, Rusija je gradila nuklearni reaktor u Bušeru, da bi se Zapad uzbunio početkom 2000-ih kad su neki od iranskih prebjega potvrdili da Teheran ima i tajni program obogaćivanja urana. Što bi moglo značiti da se Iran kani dokopati nuklearnog oružja i postati drugom muslimanskom zemljom s nuklearnom bombom (prvi je Pakistan).
Tada je predsjednik Irana bio Muhamed Hatami kojeg su mnogi na Zapadu nazivali umjerenim političarem. No i on je pripadnik religijskog staleža koji de facto upravlja Republikom koja se zove Islamskom. Naslijedio ga je Mahmud Ahmadinedžad, laik, koji je otvoreno rekao da Izrael (cionistički režim u službenom jeziku Teherana) treba zbrisati s lica zemlje. Na najvažnijoj poziciji u zemlji, religijskog vođe, cijelo je to vrijeme Ali Hamnei (od 1989. godine i smrti ajatolaha Homeinija). Čovjek koji stvarno upravlja bitnim političkim procesima u zemlji. Na izborima 2013. pobjeđuje Hasan Rohani, predstavnik takozvane reformske struje među ajatolasima. Za ministra vanjskih poslova izabire Muhameda Džavada Zarifa, karijernog diplomata koji je od 2002. do 2007. bio stalni predstavnik Irana u Ujedinjenim narodima. Dobro poznaje američku politiku, a verziran je i u nuklearnim pregovorima. Ubrzo su počeli pregovori o iranskom nuklearnom programu sa šest država, pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a: Rusijom, SAD-om, Kinom, Ujedinjenom Kraljevinom, Francuskom i Njemačkom. Prije točno pet godina, 14. srpnja 2015. godine, u Beču je potpisan Joint Comprehensive Plan of Action (JCPOA, Zajednički sveobuhvatni akcijski plan) koji je trebao staviti iranski nuklearni program pod kontrolu.
A onda su Amerikanci izabrali Donalda Trumpa za predsjednika. Njujorški milijarder predsjedničku je dužnost shvatio kao ulogu u reality showu iz koje treba izvući najviše interesa za sebe i pokušati stvoriti predsjedničku dinastiju stavljajući prezime Trump uz Kennedy, Bush i Clinton. Novi je američki predsjednik kao prioritet svog mandata postavio rušenje svega što je napravio njegov prethodnik Barack Obama. Na tom je popisu visoko bio JCPOA. Kad je uklonio većinu razumnih ljudi oko sebe, odlučio se i na taj potez: u svibnju 2018. povukao je SAD iz tog sporazuma. Dio zasluga za taj potez ide i izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu koji je bio žučljiv protivnik bilo kakvog sporazuma s Iranom. Treba napomenuti da europske zemlje, Kina i Rusija i dalje smatraju da sporazum vrijedi.
SAD tada pokreće politiku maksimalnog pritiska na Iran koja se opredmetila u novom setu sankcija koje su posebno bolne jer predviđaju kazne i za strane tvrtke koje posluju s Iranom. Preciznije, prijeti im se onemogućavanjem pristupa američkom financijskom sustavu što je u današnjem dolariziranom sustavu jednako onemogućavanju međunarodnog poslovanja. Iran je na to odgovorio mirno, politikom maksimalne strpljivosti.
Iran je neprežaljen američki saveznik na Srednjem istoku. Riječ je o regionalnoj sili koja u određenim segmentima ima i globalni doseg. Iran je obalna država Kaspijskog jezera što ga čini akterom na eurazijskoj pozornici - daleko od utjecaja Kine i Rusije, ali ipak akterom. Unutar njegovih granica živi dio Kurda što ga čini važnim partnerom Turske, a graniči s Irakom koji je, kao i Iran, većinski šijitska zemlja. Ratno stanje koje je trajalo tamo još od 1980. i iračko-iranskog rata, prestalo je 2003. nakon američko-britanske vojne intervencije u kojoj je srušen irački diktator Sadam Husein. Iran tada duboko pušta pipke u irački politički, vojni i sigurnosni sustav što je bio najveći poraz ideje o invaziji koja se zasnivala na tezi da će, rušenjem Sadama, SAD preuzeti kontrolu nad Irakom i tako stvoriti balans u odnosu snaga u Zaljevu te ograničavati djelovanje Islamske Republike.
Ona je nakon američko-britanske avanture proširila popis posrednika, milicija koje oprema i financira a one djeluju u skladu s iranskim interesima. Prvi je bio Hezbolah u Libanonu, osnovan 1985. u jeku građanskog rata, zatim je Teheran proširio svoj utjecaj na palestinski Hamas iako je sunitski. Iran ima spavače u Bahreinu, šijitski većinskom u kojem vladaju suniti te u Saudijskoj Arabiji, na istoku, gdje su velika nalazišta nafte. Nakon što se Saudijska Arabija nepromišljeno - tata kralj Salman dao je svom omiljenom sinu Muhamedu bin Salmanu (MBS) da vodi sigurnosnu politiku, a ovaj je bio uvjeren da će iz zraka skršiti pobunjenike - upustila u rat u Jemenu, Iran se odmah i ondje ukotvio: Hutiji su šijiti. I tu je Iran ostvario drugi krak globalnog utjecaja: Hutiji kontroliraju luku Al-Hodeida koja ima strateški položaj nad tjesnacem Bab-el-Mandeb. Svi brodovi iz Sueskog kanala moraju tuda proći. Iran bez posrednika kontrolira Hormuz kroz koji prolazi nešto više od petine svjetske nafte. Blokada nijednog od tjesnaca nije na stolu u raspravama sigurnosnih čelnika Islamske Republike. Iran mora izvoziti naftu u omjeru koji dopuštaju sankcije i to ne može bez otvorenog Hormuza. Iran krijumčari naftu kako bi zaradio novac i koliko toliko sačuvao svoju privredu. I to ne ide bez otvorenog Hormuza. Dakle, najjače oružje koje ima Iran bi možda upotrijebio samo u slučaju krajnje pogibelji. A i tada je upitno koliko bi to bilo učinkovito jer su današnji tankeri, za razliku od prošlog stoljeća, u velikoj mjeri otporni na konvencionalno naoružanje.
Iran prema istoku graniči s Afganistanom i vrlo pozorno motri razvoj događaja vezanih uz povlačenje američkih i međunarodnih (pa i hrvatskih) snaga. A tu je i granica s Pakistanom koja otvara prostor suradnji. Iran se tako nada povezati s kinesko-pakistanskim ekonomskim koridorom. S Kinom je nedavno dogovoren nacrt sporazuma o ekonomskoj i sigurnosnoj suradnji koji sada čeka formalizaciju. Budući da Europa prati američke sankcije, a Rusija je ekonomski preslaba, Teheran se okreće Pekingu svjestan svih opasnosti koje se iza toga kriju. U posljednje četiri godine, kao i u razdoblju vlade Georgea W. Busha od 2001. do 2009., u Teheranu sjede razboritiji i dalekovidniji stručnjaci nego u Washingtonu. Iran je u protekle dvije godine od američkog izlaska iz JCPOA ekonomski devastiran. Na sve to došla je i epidemija koja je u prvom valu harala, a sada pustoši zemlju. Osiromašenje i svijest o sustavu koji nije u stanju odgovoriti na zdravstvenu krizu predstavljaju zapaljivu masu. Kad tome dodamo teške unutarnje političke borbe navodnih reformista: oni su to samo u svjetlu spremnosti da se zemlja ekonomski otvori dok dijele sve ostale negativne odlike iranske politike (kontrola regije, uništenje Izraela, eksteritorijalnost svetih mjesta u Saudijskog Arabiji kako bi ih zatim oni stavili pod svoju kontrolu, Zaljev kao iransko jezero, podržavanje terorističkog djelovanja…), dolazimo do stanja koje bismo opisati gotovo kao “propala zemlja”. Predsjednik Rohani je 28. lipnja na televiziji rekao da je “ovo najteža godina zbog neprijateljeva ekonomskog pritiska i pandemije. Ekonomski pritisak koji je krenuo 2018. pojačao se i danas je najsnažniji na našu dragu državu.”
Četiri dana prije iranski je predsjednik rekao da Teheran “nema ništa protiv razgovora s SAD-om, no samo ako Washington ispuni svoje obveze pod nuklearnim sporazumom, ispriča se i kompenzira Teheranu zbog povlačenja iz JCPOA”. Što je bio više odgovor vapijućeg u pustinji na Trumpov ponovljeni poziv za sklapanjem novog sporazuma s Teheranom koji će uspostaviti strožu kontrolu nad iranskim nuklearnim programom, obustaviti program balističkih raketa i okončati desetljeća regionalnih ratova u tuđim zemljama. Rohani je predsjednik još godinu dana, a u posljednje dvije godine je izgubio politički utjecaj pa je ministar Zarif nedavno u iranskom parlamentu izvikan kao lažljivac. A nema više ni podršku javnosti koja mu zamjera da nije ispunio obećanja da će vratiti ekonomsku stabilnost.
Napadu na Natanz, koji je utoliko bolniji jer je jednodušni zaključak službenih i javnih obavještajnih službi da je izveden bombom, što znači da je netko bez problema probio sigurnosni sustav na terenu, prethodio je udar u Parčinu na tvornicu koja radi na gorivu za balistički program. A bilo je još nekoliko napada, ali ova su dva strateški najvažnija. Odgovornost za napade nije preuzela niti jedna organizacija, ali svi su pogledi upereni prema Jeruzalemu. Jer, Izrael je - što samostalno, što sa SAD-om - na sve način usporavao iranski nuklearni program. Tako je 2010. otkriveno da je iranski nuklearni program bio pod udarom kibernetičkog virusa Stuxnet koji je otežavao napredak. Od 2010. pa do 2012. ubijena su četiri ključna iranska nuklearna znanstvenika. U Iranu. Nitko ne dvoji da je riječ o “djelu” Mossada, izraelske vanjske tajne službe. A 2018. je Mossad provalio u arhivu iranskog nuklearnog programa i dokopao se najtajnijih podataka. Dio je podijelio s međunarodnim partnerima, uključujući i IAEA. Takvo djelovanje nije posebno iznenađenje jer je izraelski premijer Menachem Begin definirao doktrinu prema kojoj se “zemljama koje su neprijateljski raspoložive prema Izraelu i koje pozivaju na njegovo uništenje ne smije dopustiti da razvijaju nuklearnu vojnu moć koja bi se mogla upotrijebiti protiv Izraela”.
Jeruzalem je 1981. zračnim napadom uništio irački nuklearni reaktor u Osiraku, a 2007. pokušaj Sirije da počne gradnju takvog postrojenja u Al-Kibaru. Situacija se u posljednjih nekoliko godina promijenila pa je Izrael dobio neočekivanu, ne javnu, podršku zemalja Zaljeva u obuzdavanju Irana. No neke od njih igraju na dvije strane svjesne da se na Iran mogu dugoročno kladiti, kao Katar ili Ujedinjeni Arapski Emirati. Oman je tu neutralan, a Saudijska Arabija sve slabija pod vodstvom nedozrelog MBS-a. Jedna skupina stručnjaka smatra da je eskalacija s kraja lipnja i početka srpnja izravna posljedica spoznaje u Jeruzalemu da postoji velika mogućnost da Trump ne pobijedi na izborima. Demokratski kandidat Joe Biden bi mogao vratiti SAD u JCPOA. Što je crvena krpa za Netanyahua i ostale desne stranke u Izraelu. Bijela kuća se nada da bi Iran ipak mogao pokleknuti i prije izbora pristati na pregovore što bi Trumpu dalo u ruke jednu veliku vanjskopolitičku pobjedu.
Prava vlast u Teheranu, konzervativna, poslala je opreznu poruku preko medija koje kontroliraju navodeći kako su dosad “pokušavali spriječiti intenziviranje kriza i stvaranje nepredvidivih uvjeta i situacija”. Postoje, navode, “crvene linije” koje je Iran definirao i nitko ih ne smije prijeći. Komentar dalje navodi da su to učinili “cionistički režim i SAD, što znači da bi dosadašnju strategiju trebalo revidirati”. Da simplificiram: rat Irana s jedne i Izraela, SAD-a te nekih država Zaljeva traje već dulje vrijeme, barem od početka prošle godine. Riječ je asimetričnom, hibridnom i kibernetičkom ratovanju (Iran je u travnju upao u izraelski sustav opskrbe vodom što se također navodi kao jedan od razloga za sadašnju eskalaciju) koje sasvim sigurno neće prijeći u kinetički rat. Iran to ne želi, a Izrael nije siguran bi li imao podršku SAD-a. Stručnjaci se ne slažu u procjeni koliko je napad na Natanz usporio iranski nuklearni program. Jedni kažu možda koji mjesec, drugi govore o godini dana, a oni bliski izraelsko-američkoj koaliciji spekuliraju o dvije godine. No, ta je rasprava izlišna jer vrijeme radi za Iran.
SAD se našao u teškom problemu jer se u jesen u UN-u očekuje rasprava o sankcijama koje Iranu zabranjuju kupovinu naoružanja. SAD sad traži sudjelovanje u toj raspravi iako je istupio iz JCPOA. Državni tajnik Mike Pompeo sada izvlači tanke argumente kako nisu istupili već samo suspendirali članstvo. A Rusija i Kina više su nego sklone odobriti Iranu kupnju naoružanja. Dijelom i zato da iznerviraju SAD. Iran nije Irak da bi kapitulirao u kopnenoj vojnoj intervenciji u par tjedana. Niti da bi se raspao sustav vlasti čak i ako bi došlo do rušenja Islamske Republike. Riječ je o državi s višetisućljetnom poviješću, s mladim stanovništvom snažnog nacionalnog naboja. Državi koja postaje opasna kad je se izolira. Bez Irana nema rješenja krize u Siriji, stabilnosti Iraka, a niti novog, miroljubivog Afganistana. Teheran je opasniji na tom planu nego u nastojanju da se dokopa nuklearnog oružja. Na kraju krajeva, nuklearno su oružje nakon SAD-a i SSSR-a u svoj arsenal stavili Francuska, Ujedinjena Kraljevina, Kina, a onda i Indija i Pakistan. I konačno Sjeverna Koreja, što nikome nije odgovaralo, ali se dogodilo. I Iran će, ako ga se od toga ne odvrati. Jedna od mogućih ponuda je mrkva, umjesto štapa, dakle perspektiva boljeg života za stanovnike.
Izopćenicima treba pružiti priliku u vidu sporazuma - Iran do američkog izlaska iz JCPOA nijednom nije prekršio odredbe ugovora - i tako testirati njihovu spremnost da se vrate na međunarodnu scenu. Svaka druga politika, primjerice nasilne promjene režima, ne daje rezultata. Klasičan primjer je na obali Mediterana: francuski predsjednik Nicolas Sarkozy je na svaki način želio srušiti s vlasti Moamera Gadafija, ali je u to uletio bez ikakvog plana. A Libija je već bila pristala na ustupke i polagano se vraćala u međunarodnu zajednicu. Ako se beskompromisno i neargumentirano, samo pritiskom nastoji dobiti maksimalne ustupke od druge strane - koja je Iran - tada je riječ o politici koja neće polučiti nikakav uspjeh. I mogla bi u konačnici tu strateški izuzetno važnu zemlju baciti u šape Kine. A tada bi to stvarno postao globalni problem.