A izbori su, kako smo višeput pročitali, „festival demokracije“. Zahvaljujući onima među nama koji prevode, ali doslovno, možda u brzini (u „stvarnom vremenu“, jer se i vrijeme, filozofiraju, može postvariti, zar bi inače vrijeme bilo novac?). Njima, valjda, ne stigne pasti na pamet da festival nije samo neko natjecanje prpošno odjevene čeljadi, čiju ciku i buku netko smatra glazbom. Pa nisu posve ni u krivu, u pogledu izbora, ako netko može, drndajući tri iste note, trijumfirati u Požegi '94, pa zašto ne bi, opet udarajući u tri vazda iste note, i u Zagrebu '20? Važno je da mu se žice pozlate, zar ne?
Ipak, primarno, u nekim stranim jezicima je festival ono što se u nas zove svetkovina. Naravno, površni prijevodi nisu rijetki – sjetite se onih koji su „Proljetno proštenje“ preveli, božemioprosti, kao „Posvećenje proljeća“, bez onoga stida koji je naveo pretke da „Traviatu“ ne prevedu doslovno kao „Bludnicu“. Tja.
A zašto bi izbori bili svetkovina demokracije (u prijevodu: pučke vladavine)? Zato što se na njima određuje tko vlada – dakle: upravlja državom ili njezinim autonomnim dijelom, sustavno sugerira, obrazlaže i provodi njezine ekonomske i socijalne odabire, prenosi vlast supsidijarno na niže upravne jedinica, pa bilo preko njih, bilo pak preko državnog aparata i nadležnih državnih vlasti, nadzire i privredu i teritorij u svrhu općeg dobra – kako je sv. Toma Aquinski pametno redefinirao Aristotelovo „neko dobro“.
Zapitajte se jesmo li u Hrvatskoj stigli do općeg dobra, za svakoga, ili smo još pri nekom dobru, za nekoga? Pođimo, eto, od sigurnosti, općeg dobra koji radije zaziva desnica, da ne budem pristran. Prođimo, recimo, Kaštelima, pa zapitajmo koliko smo ondje sigurni, tko vlada teritorijem? Bit će čudo odgovore li vam, jer je dobar strah kome ga je Bog dao. Taj teritorij – nipošto jedini u Hrvatskoj – kontrolira onaj tko po njemu može pucati, paliti, iznuđivati, prijetiti…
Nije Hrvatska ni jedina ni u neslavnu društvu. Tek jučer je u javnost izbilo da je znameniti spektakularni sprovod Vittorija Casamonice, glavara sintskoga mafijaškog klana Casamonica koji kontrolira jugoistok Rima, organiziran u kolovozu 2015 ne samo da pokaže doslovce „Gradu i svijetu“ da im ne može nitko ništa, nego i da uspješno utjera strah u kosti političkim državnim vlastima. Posmrtna kočija sa šest crnih konja, helikopter koji je bez dozvole civilne avijacije zasipao sprovod ružinim laticama, glazba koja je ispred crkve demonstrativno svirala motive iz filma Kum – sve je to obigralo svijetom kao pokazatelj neukusnoga grandomanskoga kiča, ali je služilo i zastrašivanju. Zastrašen je bio pilot helikoptera, zastrašena je bila glazba, ali najgora je prijetnja upućena gradskim vlastima: da će se, spriječe li taj i baš takav sprovod, mrtve glave kotrljati rimskim ulicama. Mafijaši su pokazali da drže vlast u šaci i da kontroliraju teritorij. I dotad su neometano zelenašili, iznuđivali, otimali, ali tada su krenuli korak dalje, zaprijetivši svojom vatrenom snagom i praktički sposobnošću da civilne građane koriste kao živi štit, kao slučajne taoce.
To isto čine bande u Americi: u Kolumbiji, u Meksiku. I, naravno, u ranoj i snažnoj zapadnoj demokraciji, Sjedinjenim Državama Amerike, gdje ustavni Drugi amandman jamči svima pravo na oružje. U Hrvatskoj takvog amandmana nema, ali oružja ima, i iz 1995, i iz 1945, i iz recentnih nabavki. A ne fali ni onih koji njime reguliraju računa, eda bismo računali tko kontrolira teritorij kojim se krećemo, od POŠK-a i kafića na Bačvicama do pjacete u Kambelovcu, „i šire“.
Džabe izbori gdje vlada kuršum. Ili, kompliciranije, džabe izbori ako biramo opet one koji dopuštaju da vlada kuršum. Uzaman tu neki novi arzuhal. Zlotvora neutralizira politička volja. Imate li je?
Zlotvor ne mora biti u duši zao. Često je dovoljno da bude tup. Kao u slučaju splitskoga mirovnog doma u Vukovarskoj. Odgovorna osoba nije odlučila izložiti štićenike zarazi i smrti. Nije pogriješila djelujući. Samo joj je trebalo nekoliko dana da uvidi i zaključi. Ondje je ta osoba i postavljena i ostavljena političkom voljom. Na uštrb sigurnosti građanina koji bi barem u mirovnom domu smio trajati u miru koliko mu je dano.
Ne zazivam policiju. Ona nas, ne po svom odabiru, brani od pogubnih migranata, tako opasnih da ne stignu pred sud. Ali i ondje gdje uhvati razbojnika i otpravi ga pred sud, može s pravom očekivati da će ga susresti uskoro, slobodnoga i još smionijega.
I sudstvo je, naime, vlast, koju ne biramo izravno, nego se obnavlja kroza svoje interne festivale. Prvo je politički „očišćeno“ i zatim prepušteno autoregeneraciji.
Autoregeneracija, popunjavanje kooptiranjem, ima svojih prednosti: otežava „laičku investituru“, umanjuje utjecaj ostalih realnih vlasti, ustavnih (ponajprije izvršne, dok zakonodavna ipak daje zakonski okvir) i paraustavnih (partijskih kada djeluju izvan parlamentarnih gabarita, financijskih, možda i medijskih). Međutim, na dulju stazu, autoregenaracija kooptiranjem gotovo neizostavno vodi u nekrozu, osobito ako članovi časnog gremija paze da u nj ne uvrste nikoga sposobnijega od njih samih, eliminirajući konkurenciju. Naravno, nije sudstvo u tome usamljeno. Ni akademski svijet toga nije lišen (gdje iole normalni ispaštaju pročelništvo ili dekanstvo kao kaznu), kamoli časna Akademija, koja je pazila da u svoje redove ne uvrsti ne samo Ujevića u nedoba, nego ni Vesnu Parun kad je itekako bilo doba, koja obiluje povjesničarima, ali namjerno oskudijeva makar jednim informatologom ili komunikologom. Ipak, o sveučilištima ovisi neizvjesna budućnost, o Akademiji urešena prošlost, a o sudstvu sadašnja sigurnost na teritoriju.
U Kaštelima i u Splitu bilo bi manje pucnjave po trgovima, pa i pred semaforima, čak bi i neki razbojnici bili još živi da ih je sudstvo pravodobno otpremilo iza rešetaka (gdje također vladaju nasiljem i ucjenom, ali barem među koliko-toliko svojima).
Cinično bi bilo reći da su Kaštela i Split pretežno glasali za tako izvitoperen sustav, nepošteno bi bilo to zanijekati. Dok se maše ustašama i partizanima, lakše je kriminalcima ogrnuti se kevlarom domoljublja, o čemu je Samuel Johnson davno izrekao definitivnu presudu.
Trideset godina nije kratko razdoblje. Podvučemo li crtu, zbir je jasan: poslije sljedećih izbora Hrvatska opet kreće u ofenzivu da se domogne standarda dosegnutoga 1990, pa 2008, pa 2018. Ako su rat, svjetska kriza, odnosno covid 19 došli izvana, tranzicijska pljačka i deindustrijalizacija, mafijaška alijansa kriminala i politike, te korupcija i nekonkurentnost – bili su odabiri za koje se opetovano opredjeljivalo hrvatsko biračko tijelo. Nikakav okupator, nikakva manjina, nego suverena većina, demokratski izabrana, survavši Hrvatsku na dno evropskih ljestvica.