Ambivalentno političko naslijeđe Angele Merkel u postsovjetskoj Europi

Tekst je objavljen u Ukraine Verstehen, a objavljujemo ga u cjelovitom prijevodu uz odobrenje autora dr. Andreasa Umlanda.

preveo: Mirko Vuletić

Može se pretpostaviti da je odlazeća njemačka kancelarka nezadovoljna svojim istočno-političkim naslijeđem. I u Berlinu i u Bruxellesu Angela Merkel ostavlja značajnu glavobolju u pogledu budućnosti Istočne Europe. Prji svih će većina Europljana u Centralnoj i Istočnoj Europi - u Varšavi, Kijevu ili Talinu - biti manje više nezadovoljni naslijeđem gospođe Merkel. Prva njemačka kancelarka stupila je na dužnost 2005., u vrijeme kada je politička situacija u Istočnoj Europi bila relativno opuštena, a Moskva i dalje u dobrim odnosima sa Zapadom. Rusija je bila članica G8, bila je umrežena u specijalni Savjet s NATO i uvedena u pregovore o proširenom sporazumu o suradnji s EU.

Od 2014. mnogi njemački komentari insinuiraju da su nacionalistički Ukrajinci, uz američku podršku, uništili ovu harmoniju. Gomila diskusija o istočnoeuropskoj geopolitici u proteklih nekoliko godina su priče o "slučaju Ukrajina", kao i o kardinalnim pogreškama Zapada u pogledu ove jogunaste zemlje. A realnost glasi: ruska aneksija Krima i intervencija u Donbasu bili su samo kontinuitet primjene starijih moskovskih političkih obrazaca u postsovjetskom prostoru. Ambicije Kremlja, svima očigledne od 2014. godine, dugo pre toga su bile javna politika Rusije prema Moldaviji i Gruziji.

Paradoksalno naslijeđe

Angela Merkel će godine 2021 završiti vladavinu kao daleko najvažniji i najiskusniji političar Europe, i to u momentu kada su većina ruskih partnerstava sa zapadnim organizacijama i državama okončana, oštećena ili zamrznuta. Moskva je danas - kao i prije Februarske Revolucije 1917. ili Demokratizacije 1987. - ponovo u fundamentalnom normativnom sukobu sa Zapadom. Nova agresivnost Kremlja vis-a-vis slobodarsko demokratskih država izražena je, između ostalog, u velikom broju ruskih infiltracija u demokratske procese posljednjih godina, npr. u ometanju predsjedničkih izbora u SAD 2016. i - manje uspješno - u Francuskoj 2017. godine.

Posebno i dalje tinjaju stare i nove konfrontacije između Rusije i njenih post-sovjetskih susjeda, prije i iznad svega ruski teritorijalni sukobi s Ukrajinom, Gruzijom i Moldavijom. Moskva je također prisutna u armensko-azerbejdžanskom sukobu, dok je EU - koja je programom Istočnog Partnerstva angažirana na južnom Kavkazu - od Drugog Karabaškog Rata 2020. svedena samo na ulogu promatrača. Moguće je i da politički signali u rusko-ukrajinskim odnosim ponovo ukazuju na oluju. U najgorem slučaju, moglo bi doći do otvorenog rata između dvije najveće teritorijalne države u Europi. Stoga se postavlja pitanje: u kojoj mjeri je očigledni neuspjeh njemačke i EU politike prema Rusiji i Istočnoj Europi u proteklih deceniju i po krivica Angele Merkel ?

Paradoks očiglednog neuspjeha odlazeće kancelarke je što su njena biografija prije stupanja na dužnost i posvećenost “istočnoj politici” od 2005. više ukazivali na dobro. Kao rijetko koji drugi vodeći njemački političar je Merkel bila pripremljena za izazove s kojima se Savezna Republika Nemačka i EU suočavaju nakon završetka Hladnog Rata u Istočnoj Europi. Odrastajući u bivšem DDR-u, buduća kancelarka je boravila u SSSR-u, konkretno ukrajinskom Donbasu, da bi studirala i naučila ruski jezik. 1989–1990 sudjelovala je u “baršunastoj revoluciji” u Istočnoj Nemačkoj. Merkel je bolje od većine drugih zapadnih političara razumjela preokrete na postsovjetskom prostoru u posljednjih dvadeset godina, poput Gruzijske Revolucije Ruža 2003. ili oba ukrajinska ustanka: 2004. i 2013–2014.

Kao uvjerena Europljanka i transatlantistica, kao i šefica vlade koja želi pronaći ravnotežu u EU, Merkel je stekla visoku reputaciju među njemačkim zapadnim partnerima. Iz ovih i drugih razloga, kancelarka je od 2014. na dalje preuzela vodeću ulogu u oblikovanju zapadnih odnosa s Rusijom. Od tada se posebno intenzivno bavila eskalirajućim političkim tenzijama u Istočnoj Europi i, prije svega, rusko-ukrajinskim ratom.

Usprkos ovim i drugim povoljnim predznacima, Ostpolitika Savezne Republike Nemačke i EU danas je u ruševinama. Jest da je za vladavine Merkel bilo je i pojedinih dostignuća, poput pristupanja nekih balkanskih zemalja EU i NATO. Tri posebno velika sporazuma o Asocijaciji EU s Gruzijom, Moldavijom i Ukrajinom iz 2014. također se mogu smatrati uspjehom. Mnogi od ovih napredaka se, međutim, samo u veoma ograničenoj mjeri mogu uopće pripisati njemačkoj vladi a posebno djelovanju Angele Merkel. U najboljem slučaju, njemačkoj se kancelarki može pripisati činjenica da su njen visoki nivo posvećenosti “istočnoj politici” i njen ogroman diplomatski angažman u pokušaju rješavanja rusko-ukrajinskog sukoba od 2014. spriječili da se stvari razviju još gore.

Mjera njemačke odgovornosti

Da li su mnogi dobri preduvjeti, namjere i aktivnosti njemačke savezne kancelarke za njene vladavine od 2005. do 2021. dovoljni da oslobode Nemačku od suodgovornosti za teške unutrašnje i vanjskopolitičke greške na postsovjetskom prostoru tijekom protekle decenije i po? Da li je Savezna Republika Nemačka od samog početka bila osuđena na tu sekundarnu pomiriteljsku ulogu, koju je Merkel ispunjavala što je bolje moguće, s obzirom na velika pomicanja u koordinatama moći izvan kompetencija Berlina ? Da li su Nemci u Istočnoj Europi nolens volens bili osuđeni da budu promatrači sudbonosnih geopolitičkih makro-trendova, koje Berlin nije mogao ni da spriječi ni da njima upravlja ?

Takvo bježanje od odgovornosti u dijametralnoj je suprotnosti s visokim političkim utjecajem, međunarodnom reputacijom i ekonomskom snagom Savezne Republike Nemačke u Europi. Berlin ima ključnu ulogu u EU što se tiče vanjske trgovine Rusije, a time i državnih prihoda Moskve, njenih ekonomskih subvencija, “političkih penzija” i ciklusa podmićivanja. Ove i druge interne te transnacionalne ruske novčane tokove Kremlj uglavnom prihoduje od ogromnog izvoza sibirske energije - nafte i plina - u Europu.

Iz ovih i drugih razloga, Nemačka se više ponašala i ponaša kao veliki slon u istočnoeuropskoj prodavaonici porculana. Deplasirano je stoga kad iz Berlina upiru prste u druge aktere, npr. u Washingtonu, Kijevu ili Bruxellesu, da objasne zašto je toliko toga pošlo naopako na postsovjetskom prostoru u proteklih deceniju i po. Pokazivanje njemačkog srednjeg prsta Istoku Europe je neprikladno s obzirom na povijest Svjetskog Rata, osobito u Ukrajini. Pa zašto kombinacija iskustva, mudrosti i napora Angele Merkel s političkom, kulturnom i ekonomskom moći Nemačke nije dala bolje rezultate u Istočnoj Europi?

Što se tiče njemačkog doprinosa, posebno u pogrešnom tretiranju Moskve, ističu se tri političke odluke Berlina koje su, prije ili na početku 16-godišnje vladavine Angele Merkel, usmjerile njemačko-ruske odnose i Ostpolitiku na pogrešan put: Putinov govor u Bundestagu 2001. godine, pokretanja projekata Nord Stream 2005. i zapadni tretman Gruzije 2008.

Čudnovata tragičnost Ostpolitike Angele Merkel sastojala se u činjenici da se kancelarka, koja je sama po sebi veoma inteligentna i posvećena osoba, pokazala nesposobnom da napusti pogrešan put u ruskoj politici, na koji je Berlin krenuo pod njenim prethodnikom Gerhardom Schrö­derom. Simptomatično je i da nijedna od ranih kardinalnih grešaka Berlina nije imala nikakve veze s Ukrajinom, ali sukob oko nje od 2014. godine markirao je fijasko njemačke Ostpolitike u 21. vijeku.

Sudbonosni nastup u Bundestagu

Berlin je donio važnu pogrešnu odluku mnogo prije nego što je Merkel došla na vlast i to na početku Putinove vladavine - do sada uzastopno dva premijerska i četiri predsjednička mandata. U rujnu 2001. Savezna Republika Nemačka pozvala je Putina, novopečenog drugog predsjednika Rusije, da se obrati samo za tu priliku sazvanom Bundestagu. Nijedan drugi aktualni ruski šef vlade ili države nije dobio takvu čast: ni prije - ni kasnije. Ni Mihail Gorbačov kao indirektno izabrani šef SSSR 1990–1991, ni Boris Jeljcin kao prvi od naroda izabrani šef ruske države 1991–1999 a ni Dmitrij Medvedev kao Putinov liberalni čuvar predsjedničke kancelarije od 2008–2012 . Sva tri predsjednika, glede njihovih političkih stavova, bila bi dostojnija od Putina da im se dozvoli da se obrate njemačkom parlamentu. A Gorbačov je govorio u Bundestagu, ali kao privatna osoba, tek nakon što je 1999. napustio politiku.

Ruski predsjednik Vladimir Putin
Hadley Gamble

Uzeto izolirano, Putinov govor u Bundestagu - relativno prozapadan i na njemačkom - čini se nespornim. Ali okolnosti oko pojavljivanja novog šefa ruske države bile su krajnje problematične. Bundestag je ovacijama reagirao na šarmiranja ruskog političara koji je, kao oficir KGB u Dresdenu, samo koju godina ranije bio dio moskovske okupacijske mašinerije u Istočnoj Europi. Još i više zapanjuju što je Putinu bilo dozvoljeno da ga slave u Berlinu, dok su ruske snage ilegalno bile u jednoj drugoj europskoj zemlji.

Jer, u vrijeme Putinove posjete Berlinu 2001. godine - a i danas - u regiji Pridnjestrovlja u Republici Moldaviji postoji nepoželjni kontingent ruskih trupa, realno cijela 14-ta ruska armija. 1994. godine, nakon ilegalne oružane intervencije u unutarnjo-moldavskom sukobu, Moskva se obavezala bilateralnim sporazumom s Kišinjevom da će povući svoje trupe. U studenom 1999. Kremlj se - Putin je u to vrijeme već bio faktički vladar Rusije kao premijer - ponovo obvezao u dokumentu sa OESS-om da će povući preostale trupe iz Pridnjestrovlja.

Međutim, u vrijeme Putinovog govora u Bundestagu to se nije dogodilo. Također nije bilo naznaka da će Moskva uskoro ispuniti svoje bilateralne i multilateralne obaveze prema neovisnoj moldavskoj državi. U periodu 2010–2011, Merkel je pokušala da pronađe rješenje za problem Pridnjestrovlja s tadašnjim predsjednikom Medvedevim u okviru takozvanog “Mersebergškog procesa”. Međutim, napori Merkelove bili su neuspješni, ne samo zbog toga što je Putin, a ne Medvedev - koji je bio spreman na kompromis - imao uzde vlasti u svojim rukama u Moskvi.

Osim toga, nakon što je u kolovozu 1999. preuzeo kormilo vlade u Rusiji, Putin je započeo Drugi Čečenski Rat s tisućama civilnih žrtava - pod izgovorom baš vrlo čudnih terorističkih napada u centralnoj Rusiji. Povod za Putinovu eskalaciju na Sjevernom Kavkazu u septembru 1999. izrežirala je ruska Federalna Služba Sigurnosti (FSB). U nekoliko knjiga autora na engleskom jeziku (Yuri Felshtinsky, Alexander Litvinenko, John B. Dunlop, Vladimir Priylovsky i David Satter) detaljno se prikazuje kako je FSB, na čijem je čelu do tada bio Putin, u tu svrhu digao u zrak ruske stambene zgrade sa svim stanarima.

Hladnokrvno masovno ubijanje preko tri stotine ruskih civila, vlastitih građana, Putinu je, koji je upravo tada zamijenio fotelju direktora FSB za fotelju premijera Rusije, trebalo biti izgovor za kazneni pohod na separatističke Čečene. Novom premijeru s KGB-prošlošću trebalo je dati propagandni obrazac za početnu akumulaciju moći u Moskvi. Bez obzira na ove i druge zabrinjavajuće razvoje od 1999. nadalje, dvije godine kasnije u njemačkom parlamentu apsolutna većina prisutnih zastupnika javno je odala poštovanje šefu ruske države.

Unutrašnje i vanjskopolitičke regresije pod Putinom, koje su već bile vidljive u septembru 2001., nisu bile tema razgovora za vrijeme njegove posjete Njemačkoj. Ovaj propust pojašnjava i problem Putinovog pojavljivanja u Bundestagu i problem programa razgovora u Berlinu u to vrijeme. Jer i poziv njemačkog parlamenta i oduševljena reakcija zatupnika na Putinov govor poslali su Moskvi koban signal: problemi s međunarodnim pravom i problemi ljudskih prava su, što se tiče odnosa između dva najveća naroda u Europi, od podređene važnosti.

Kemija Moskve i Berlina važnija je od principa Helsinškog Završnog Akta iz 1975. ili Pariške Povelje iz 1990. godine. Tako su mnogi ruski političari i diplomati razumjeli gromoglasno šutnju Berlina o Pridnjestrovlju i Čečeniji 2001. Trgovina Istok-Zapad, dobri osobni odnosi i retorika oduševljenja imaju prednost nad zapadnim vrijednostima, načelima međunarodnog poretka i europskom sigurnošću.

Na osnovu ove povijesne pozadine, danas se može, da ironija bude potpuna, naći i neko razumijevanje za ponašanje Rusije. S obzirom na aplauz za Putina u Bundestagu 2001. godine, može se razumjeti da je Moskva 2014. bila konsternirana što je Berlin pokazao određenu principijelnu čvrstinu u pogledu Ukrajine. Kremlj je postavio pitanje: zašto odjednom ne važi za Ukrajinu - s ruskog stanovišta kudikamo za Moskvu važniju - što je do tada važilo za Pridnjestrovlje, Abhaziju ili Južnu Osetiju - koje su u moskovskoj perspektivi od sekundarnog značaja?

Kako bi Kremlj točno trebalo da razumije njemačku politiku s obzirom na relativno slične moldavske i ukrajinske situacije 2001. i 2014. godine? Bundestag je aplaudirao ruskom predsjedniku dok su moskovske trupe ilegalno vršljale u Pridnjestrovlju i nakon što su masakrirale na hiljade civila u Čečeniji. Istovremeno, više od sedam godina Berlin podržava sankcije EU Rusiji - kao odgovor na vojne aktivnosti Moskve na Krimu i istočnoj Ukrajini. Ove ukrajinske regije itekako više pripadaju tzv. "ruskom svijetu“ nego Pridnjestrovlje, koje je daleko od Moskve. "Gdje je tu ona toliko opjevana njemačka stringentnost i logika?“, zapitali su neki u Kremlju.

Destruktivna berlinska politika plinovoda od 2005

Druga pogrešna odluka Berlina, koja je predodredila politički razvojni put kancelarke Merkel u odnosu na Istok, donesena je 2005. godine u momentu kad je preuzimala dužnost. U posljednjih nekoliko tjedana vladavine Gerharda Schrö­dera i u mjesecima koji su pod Merkel slijedili, iniciran je prvi projekt plinovoda Nord Stream. Kasnije pretrčavanje Schrö­dera u Gasprom (a kasnije i Rosneft), kao i početak masovne propagande u njemačkim medijima o navodnoj neophodnosti europske opskrbe plinom kroz novi ruski podmorski plinovod - cementirali su kurs “istočne politike” Angele Merkel. Na početku njene vladavine ova zbivanja su stvorila pravne, neformalne i diskurzivne okvirne uvjete koji su imali trajan utjecaj na njenu rusku politiku. Teške posljedice tako ranih odluka do dana današnjeg definiraju njemačku vanjskotrgovinsku i političku debatu, ali i odnos između Berlina i Moskve, kao i Varšave, Kijeva i Vilniusa.

Podmorski projekti, koje je započeo odlazeći kancelar Schrö­der 2005. godine - a koje Berlin podržava u njegovoj funkciji predsjednika nadzornog odbora Nord Stream 1 i 2 - rezolutno su provedeni usprkos njihovoj energetsko-privrednoj redundanciji. U apologetskim narativima, projekti su nekad predstavljeni kao čisto komercijalni a nekad kao smislena geoekonomska do čak i mudra sigurnosno-politička inicijativa. Takvi narativi su bili veoma široko prihvaćeni u njemačkoj javnosti, iako su svi mogli bez problema prepoznati da već postoje i preveliki kapaciteti za uvoz sibirskog prirodnog plina u Europu i ozbiljne geopolitičke posljedice novih plinovoda.

Radovi na Sjevernom toku 2

Handout

Smanjenje paralizirajuće zavisnosti Moskve od ukrajinskog sustava plinovoda puštanjem u rad prve dvije cijevi Nord Streama u periodu 2011–2012 bilo je puno više nego nova vanjskotrgovinska strategija - od samog početka. Koliko god teza o navodnoj neophodnosti projekata Nord Stream za europsku opskrbu energijom bila obmanjujuća, volja Moskve da reducira ulogu Ukrajine, kao tranzitne zemlje za sibirski i centralnoazijski plin, je stvarna. Tek djelimično postizanje ovog cilja, puštanjem u rad prvog gasovoda Nord Streama u oktobru 2012., omogućilo je nastavak ruske osvete za raspad SSSR, koja je ranije počela u Moldaviji i Gruziji.

Od kraja 2012. godine dostupna alternativa Gasproma da veliki dio svog izvoza u EU transportira zaobilazeći Ukrajinu, nije bila dovoljan, već neophodan uvjet za potom nastalo povećanje agresivnosti Rusije prema Ukrajini. Nova nepopustljivost Kremlja pokazala se itekako mnogo prije revolucije Euromajdana. Tijekom posljednje godine mira, 2013., došlo je do brojnih kontroverznih signala i mjera Moskve vis-a-vis vlade u Kijevu: vlade, koja je tada bila izrazito proruska.

Tako je u kolovozu 2013. godine Kremlj Ukrajini nametnuo potpunu trgovinsku blokadu. Eskalacija moskovske retorike i politike sankcija dovela je do porasta tenzija u rusko-ukrajinskim odnosima daleko prije početka kijevskih protesta krajem studenog 2013. To se dogodilo iako je Ukrajina, s tadašnjim predsjednikom Viktorom Janukovičem i premijerom Mikolom Azarovoim (etnički Rus), bila pod eksplicitno proruskim vodstvom, čiji se skori pad s vlasti nije ni nazirao. Predsjednika Janukoviča nisu - kako se često kolportira - s funkcije otjerali revolucionari Majdana, već ukrajinski parlament glasovima Janukovičeve partije koja je tada imala većinu: 22. februara 2014. godine nakon završetka - a ne tijekom - uličnih borbi.

Kao odgovor na detronizaciju Janukoviča, Moskva je svoju politiku prema Ukrajini prebacila na strategiju koju je godinama ranije primjenjivala vis-a-vis Moldavije i Gruzije. Nakon višegodišnjih retoričkih, političkih i ekonomskih napada na Kijev, Moskva je u veljači 2014. na Krimu i mjesec dana potom na Donbasu započela djelimično vojnu, djelimično paravojnu intervenciju i okupaciju Ukrajine: isto kao ranije u Pridnjestrovlju, Južnoj Osetiji i Abhaziji.

Iznenađujuće je da do danas mnogi Putinovi zapadni tumači ne prepoznaju redovitost i pravilo u ponašanju Kremlja. Usprkos starijim primjerima Moldavije i Gruzije, neki komentatori, koje smatraju za eksperte za Istočnu Europu, inzistiraju na navodno iznimnoj prirodi “slučaja Ukrajina” i ključnoj ulozi pogrešnih politika EU u eskalaciji u Istočnoj Europi 2014. Mnogo prije ruskog napada na zapadno orijentiranu “bratsku državu” Ukrajinu, države Moldavija i Gruzija nisu morale biti ni dio istočno-slavenske kulture niti da budu pred potpisom Asocijacije sa EU da bi ih Kremlj vojno kaznio. Ove dvije zemlje su devedesetih izgubile kontrolu nad više dijelova svojih državnih teritorija nego Ukrajina 2014. godine. Kišinjev i Tbilisi su ovu tužnau sudbu doživjeli prije Ukrajine, navodno poticane od radikalnih nacionalista i zapadne gluposti 2014. godine.

Ono što je bilo i što je također zapanjujuće u berlinskoj debati o dramatičnom pogoršanju odnosa s Rusijom od 2014. godine je što su očigledne povijesne paralele s rezultatima Brandtove “Nove Ostpolitik” sedamdesetih godina ostale u drugom planu. Bonn je plinovodnim “Röhrenkredit‑1” 1970. godine zaključio najveći dotadašnji financijski posao Zapadne Njemačke s Kremljem. Devet godina nakon ovog sporazuma o izgradnji novih plinovoda, Moskva je umarširala u Afganistan. Sovjetska intervencija stavila je točku na relativno politiku detanta 1970 -ih i započela period napetosti u međunarodnim odnosima između 1980. i 1985. godine.

Prvim sporazumom o plinovodu Nord Stream 2005. godine ušlo se u najveći europski infrastrukturni projekt ikad po dnu Baltičkog Mora. Devet godina nakon ovog njemačko-ruskog sporazuma, Moskva je 2014. napala Ukrajinu. Kao i sedamdesetih godina prošlog vijeka, i danas neki drugi događaji širom sveta narušavaju odnos Zapada s Kremljom. Međutim, vojna intervencija Moskve u jednoj susjednoj zemlji bila je glavni faktor u povećanju tenzija sa Zapadom i 1979. i 2014. godine.

Povijesti bi se mogla pretvoriti u prognozu za blisku budućnost Istočne Europe: 2015. potpisan je ugovor o Nord Stream 2. Ako ovom broju dodate devet godina (poput 1970 + 9 i 2005 + 9) - dobija se 2024. Te godine neće isteći samo trenutno važeći rusko - ukrajinski plinski sporazum. Redovni predsjednički izbori i u Rusiji i u Ukrajinu zakazani su za 2024. Ozloglašeni ruski TV propagandist Dmitrij Kiseljev bi ovo sigurno prokomentirao čuvenom formulom „Sovpadenie? Ne dumaju! “(„ Slučajnost? Ne vjerujem! “)

Iza ovakve se paralele krije nešto, što nadilazi mogućnost ironičnog prororicanja. Intervencije Moskve u Afganistanu 1979. i u Ukrajini 2014. ilustriraju ograničenu efikasnost njemačke “Nove Ostpolitik”. Stvarni efekt velikih energetskih projekata u dijametralnoj je suprotnosti s pacifističkom vjerom u teoriju međuzavisnosti, koja se često koristi za opravdanje unosnih poslovnih projekata s autoritarnim državama. Nije mir uslijedio već ratovi te širenja i eskalacije napetosti 1979. i 2014. godine nakon početka mamutskih berlinskih kooperacija u energetskom sektoru s Moskvom, započetih uvijek devet godina ranije: 1970. i 2005. godine.

Čuvena njemačka formula "zbližavanja kroz umrežavanja“ dobila je značenje tek kroz tragične događaje posljednjih godina. I to nadilazi puku metaforiku. Od tada se Njemačka i ruski teritoriji nisu približili samo ekonomski i politički, već i geografski. Skoro sudbonosna ispravnost ove berlinske popularne formule “umrežavanja” potvrđena je činjenicom da se i zemlje, koje nisu samo ekonomski isprepletene, približavaju jedna drugoj. Kao što pokazuje praksa: važi i obrnuti zaključak iz ovog zakona o internacionalnim odnosima. Svaka nova količina gasa koja od 2011 sve više zbližava Nijemce i Ruse ispod Baltičkog mora - nedostaje u održavanju rusko-ukrajinske bliskosti.

Kako previđaju i teorija međuzavisnosti i formula “umrežavanja” - nije samo izgradnja ekonomskih odnosa ono što vodi do mirnijeg odnosa između pojedinih zemalja. Paralelno raskidanje ekonomskih veza s trećim zemljama može za te treće države značiti manje mira.

Kao rezultat sve jačih direktnih umrežavanja njemačke energetske privrede s Rusijom od 2005. godine, tranzitne države istovremeno doživljavaju “razmrežavanje” i recipročno udaljavanje od Moskve. Osobito odvajanje Ukrajine od Ruske Federacije kroz dva kraka Nord Stream 1 (2011–2012) dovelo je do ogromnog povećanja napetosti tijekom 2013., da bi konačno, početkom 2014. godine, Moskva otvoreno okupirala ukrajinski teritorij: prvo na jugu Krim, a zatim na istoku Donbas.

Relativni porast nacionalne sigurnosti kroz projekte Nord Stream je za NATO državu Njemačku, koja je daleko od Rusije, minimalan. S druge strane, ekvivalentno smanjenje zavisnosti Rusije od njene bivše neposredne kolonije, Ukrajine, pokazalo se kobnim za integritet Kijeva. Paneuropski gubitak stabilnosti, kao rezultat moskovske aneksije Krima i intervencije u Donbasu u proljeće 2014. godine, daleko premašuje marginalno povećanje sigurnosti EU kroz završetak prvog plinovoda Nord Stream krajem 2012. godine.

Iako Merkel ne snosi skoro nikakvu odgovornost za nesrectnu pozivnicu Bundestaga Putinu 2001. godine, ona je itekako sudionik u projektima Nord Stream i sukrivac za njihove posljedice. Kancelarka možda nije mogla spriječiti završetak prvog plinovoda Nord Stream 2012., pod premisom da je to uopće i htjela. Međutim, početak izgradnje Nord Stream 2 2015. postavlja ogroman znak pitanja i stvara sumnju u kognitivnu disonancu u Berlinu: nije li Kremlj svoje intencije prema Ukrajini 2014. godine sasvim dovoljno jasno pokazao ?

Dvostruka pogreška u vezi s Gruzijom 2008.

Godine 2008. Berlin je donio još dvije pogrešne odluke, o kojima se u Nemačkoj, za razliku od dva projekta Nord Streama, skoro uopće nije ni diskutiralo. Nemački signali koji su u to vrijeme poslani Moskvi - poput poziva Bundestaga Putinu 2001. i potpisivanja ugovora o Nord Stream 2005. - imali su dalekosežne posljedice po rusku politiku prema Ukrajini. Dva ovakva njemačka šamara Tbilisiju u roku od godinu dana uklopila su se u utisak, koji se već bio pojavio u Moskvi, da Berlin prešutno poštuje rusku hegemoniju na većem dijelu postsovjetskog prostora.

Kada su Gruzija i Ukrajina zajedno aplicirale za članstvo u NATO, početkom 2008. godine, bile su na različitim početnim pozicijama. U tadašnjoj Gruziji je više od dve trećine stanovništva podržalo pristupanje zemlje Sjevernoatlantskoj Alijansi. U isto vrijeme, nešto manje od dvije trećine žitelja Ukrajine je i dalje odbilo NATO: ovaj stav Ukrajinaca se totalno promijenio tek nakon ruskog napada 2014: sad ⅔ njih to želi.

A 2008. Gruzija - za razliku od tadašnje Ukrajine - već određeno vrijeme nije bila potpuno suverena država i imala je trajno poremećene odnose s Rusijom. U regijama Abhazije i Chinvalija - poznatijim kao "Južna Osetija“ - Moskva je već devedesetih godina instalirala separatističke satelitske režime koji sada kontroliraju oko 20% gruzijske državne teritorije. (Ukrajinski teritoriji, koji su 2014. došle pod službenu ili de facto rusku kontrolu, zaista su veći od teritorija Gruzije - međutim, čine samo oko 7% ukrajinske državne teritorije.)

Last but not least, pripreme za članstvo u NATO u Gruziji bile su dobro napredovale početkom 2008. godine i pokrenule su uobičajeni proces reformi prije pristupanja Alijansi. Kijev je također cilj članstva u NATO zakonski fiksirao 2003. godine. Međutim, restrukturiranje ukrajinske vojske i neophodne zakonodavne reforme 2008. godine daleko su bile zaostale za rezultatima impresivnih uspjeha gruzijskih reformi.

U tom kontekstu, summit NATO u Bukureštu u travnju 2008. označio je još jedno pogrešno markiranje kursa zapadne Ostpolitike, što je principijelno bilo posljedica utjecaja Berlina u Alijansi i može se mirne duše staviti na konto krivice Angele Merkel. Tijekom kontroverznih unutar-zapadnih rasprava o reakciji Alijanse na ove dvije aplikacije za članstvo u glavnom gradu Rumunjske, Berlin je mogao predložiti različit tretman zahtjeva za članstvo Gruzije i Ukrajine: kao kompromis. Umjesto toga, Nemačka je insistirala na de facto odbijanju oba.

Uznapredovale pripreme Gruzije za članstvo u NATO mogle su biti nagrađene 2008. godine odobravanjem tzv. Akcijskog Plana za članstvo. Ovo bi zemlju stavilo direktno pod utjecaj Zapada i brzo je uvelo u Alijansu. U gruzijskom sporazumu o pristupanju, odcjepljene regije Abhazija i Chinvali mogle su biti isključene iz obaveze Članka 5 Washingtonskog ugovora, kao što je to slučaj za posebne teritorije tzv. starih država članica NATO: USA (Guam, Havaji), Britanija (Falkland) ili Francuska (Reunion). Moglo je biti isključeno i da Tbilisi smije vojno pokrenuti ponovno zauzimanje dijelova Gruzije koje su faktički kontrolirali Rusi.

Umjesto toga, zemlje članice NATO složile su se oko kontradiktorne kompromisne formule za konačnu deklaraciju na summitu u Bukureštu 2008. godine. Alijansa izričito izjavljuje da će Gruzija i Ukrajina "postati članice“. Međutim, nije bilo naznaka kada i kako bi trebalo da dođe do zvanično najavljenog ulaska dvije države u Alijansu. Ostalo je nejasno o kojim će uvjetom ovisiti pristupni procesi Gruzije i Ukrajine i da li će se odvijati kao paket ili odvojeno. NATO-kompromis iz 2008. bio je na kraju gori od bilo kakvog službenog odbijanja ova dva zahtjeva za članstvo. Obraćanje članstva u NATO uljuljkalo je i Kijev i Tbilisi i učinilo ih slijepim za konkretne sigurnosne strategije drugih a u Moskvi je time stvoren osećaj hitnosti.

Kao odgovor na NATO summit u Bukureštu, Kremlj je intenzivirao politike i prema Gruziji i prema Ukrajini. Dok je Moskva u to vrijeme još uvijek imala polugu za provedbu unutarnjo-političkog utjecaja u Ukrajini, gruzijska politika je već uveliko bila autonomna. Stoga je početkom leta 2008. Putin odmrznuo "zamrznuti“ sukob u regiji Chinvali i izazvao odgovor Mihaila Saakašvilija te rusko-gruzijsku petodnevni rat. Ruska invazija na Gruziju okončana je takozvanim Sarkozy - planom. U sporazumu o prekidu vatre, kojem je posredovala EU, Rusija se sredinom kolovoza 2008. obavezala da povuče svoje tjedan dana ranije stacionirane trupe u regijama Chinvali i Abhazija.

Ali i odnosu na Gruziju, Kremlj je ponovio model tretiranja Moldavije. Kao i u slučaju bilateralnih i multilateralnih dokumenata o Pridnjestrovlju, koje je Rusija potpisala devedesetih godina, Moskva nije implementirala Sarkozy-plan iz 2008. godine. Kršeći ugovor, Rusija je ostavila svoje trupe na teritoriju Gruzije.

Osim toga, Kremlj je uzdigao dvije gruzijske separatističke oblasti time što je priznao pseudo-republike Abhaziju i Južnu Osetiju kao nezavisne. Moskva još nije priznala "Pridnjestrovsku Moldavsku Republiku“ i "Narodne Republike“ Donjeck i Lugansk. Do sada su samo Venecuela, Nikaragva, Nauru, Sirija i Vanuatu slijedile primjer Rusije u priznavanju ove dvije kavkaske pseudo-države. Sa službenom potvrdom državnosti ruskih satelitskih režima u Gruziji, Kremlj je izašao iz okvira svoje dotadašnje politike prema susjedima i zašao u nešto što do sada nije zabilježeno ni u vanjskoj politici ni u međunarodnom pravu.

Da je za Gruziju 2008. aktiviran Akcijski Plan za članstvo u NATO i da je ta zemlja primljena u Alijansu do kolovoza 2008. godine, i Moskva i Tbilisi bi se u ljeto te godine ponašali drugačije. Kalkulacija rizika Kremlja u pogledu zemlje-kandidata za članstvo ili već članice NATO bila bi drugačija. Vjerojatno bi se pristup Kremlja Gruziji izjednačio s pristupom baltičkim republikama. S druge strane, gruzijsko rukovodstvo bi se također nalazilo u drugačijem modelu ponašanju tijekom procesa pristupanja NATO ili kao već član Alijanse. Takav kontekst bi ograničio radijus reakcije Tbilisija na ruske provokacije.

Umjesto toga, NATO je u travnju 2008., suštinski na insistiranje Berlina, poslao Kremlju riskantni signal. Koji je glasio: sigurnosni interesi većine susjeda Rusije su jasno prozapadni, ali kako oni još uvijek nisu integrirani sa Zapadom, onda to za NATO ima sekundarni značaj, posebno s obzirom na preferencije Kremlja. Svojom politikom prema Gruziji iz 2008. godine, vlada Angele Merkel je potvrdila Moskvi utisak koji je Berlin već bio ostavio 2001. godine pod Schrö­derom, zanemarujući moldavske sigurnosne interese. Za Putina & Co. ovo je uspostavilo kontinuitet njemačke Ostpolitike pod različitim vladama.

Još gore: očigledno rusko kršenje Sarkozy-plana i vojna fragmentacija Gruzije na tri države - koje je Rusija sve službeno priznala - nisu imale nikakve posljedice za Kremlj. Bruxelles je okončao ionako minimalne europske sankcije kojima je eto htio da kazni Rusiju za njen rat na Sjevernom Kavkazu. A EU je nastavila pregovore o Sporazumu s Rusijom, koji su prekinutu u kolovozu 2008.

Na to je Njemačka otišla i korak dalje. U okviru 8. Peterburškog Dijaloga od 30. septembra do 3. oktobra 2008. godine - samo nekoliko tjedana nakon rusko gruzijskog rata i neposredno nakon ruskog priznavanja Abhazije i Južne Osetije - potpisana je "Zajednička deklaracija Peterburškog Dijaloga o oblikovanju Partnerstva za Modernizaciju “. Potpisnici: predsjednik njemačkog Upravnog Odbora ove bilateralne organizacije Lothar de Maizière, inače posljednji premijer DDR u čijoj je vladi Angela Merkel bila državni sekretar za propagandu, i Ljudmila Verbickaja, rektorica Peterburškog Univerziteta, Putinove Alma Mater. Ovaj prvobitno njemački projekt Partnerstva za Modernizaciju s Rusijom podignut je 2010. na europski nivo i preuzet kako od strane EU tako i od brojnih država članica.

Kuriozitet je da nakon ruske invazije, bombardiranja i fragmentacije Gruzije, odnosi između Berlina i Bruxellesa, s jedne strane, i Moskve, s druge, nisu zahladili, već otoplili. Mora se naglasiti da njemačke i druge zapadnoeuropske poruke Kremlju nisu sadržale eksplicitno afirmativne signale u vezi s ruskim kršenjima ljudskih i međunarodnog prava u Moldaviji, Čečeniji ili Gruziji - kao ni tijekom Putinove posjete Bundestagu 2001. godine. Naprotiv, i strateško partnerstvo i Partnerstvo za Modernizaciju između Berlina i EU te Moskve imali su za cilj da Rusiju približe Europi kroz političke posljedice ekonomskog približavanja.

Plemenite namjere i strateške kalkulacije Berlina bile su pogrešne, kako se u međuvremenu zna, jer od samog početka nisu mogle nadoknaditi visoke troškove njemačke strategije približavanja i “umrežavanja” Rusije. Precšutno zaobilaženje elementarnih interesa malih država - nasljednica SSSR-a, poput Republike Moldavije i Gruzije, te implicitna tolerancija sve većeg podrivanja principa međunarodnog prava od strane Kremlja na postsovjetskom prostoru - nisu mogli imati sretan kraj. Tolerancija Nemačke i Europe prema ponašanju Rusije na Dnjestru te na Sjevernom i Južnom Kavkazu nije urodila plodom ni u unutrašnjoj ni u vanjskoj politici. Iako se Berlin nadao da će neobuzdanom spremnošću na kooperaciju realizirati prozapadnu promjenu smjera politike u Moskvi - rezultat je bio sušta suprotnost tome.

Ukrajina kao Aftermath

Ruska aneksija Krima i intervencija u istočnoj Ukrajini 2014. mnogim se promatračima čine kao grijeh bez presedana istočnoeuropske geopolitike nakon završetka Hladnog Rata. Realno: ovi događaji bili su samo nastavak starijih trendova. U neku ruku oni su bili logičan rezultat unutarnjo-političke dinamike u Rusiji i neprikladnih odgovora Zapada na nju. Kad je Angela Merkel preuzela vlast u Nemačkoj 2005. godine, činilo se mnogima da Berlin ima idealno kreiranu najvišu funkciju za adekvatni odgovor na nove izazove u Istočnoj Europi, nakon dolaska Putina na vlast 1999. godine.

Međutim, postepeno je postajalo jasno da nova kancelarka ili nije htjela ili nije mogla napustiti pogrešnu njemačku politiku prema Rusiji koju je vodio Gerhard Schrö­der. Jest da je diplomatski angažman Merkel u Istočnoj Europi bio povećan, posebno u periodu 2014–2015. Možda zahvaljujući Merkel Putin u to vrijeme nije dublje prodro u Ukrajinu. No, jasno vidljiva potreba za promjenom paradigme u njemačkoj politici prema Rusiji, očigledna 2014. godine, nije realizirana - kako je 2015. pokazao početak projekta Nord Stream 2.

Poražavajuće je što Merkel, usprkos visokom stupnju kompetentnosti i očiglednom razočarenju u Putina, nije mogla ili nije htjela da izvede odavno neophodni zaokret njemačke Ostpolitike od schrö­derističkog pristupa Kremlju. Umjesto toga, berlinski model ponašanja prema autoritarnom režimu u Rusiji bio je i ostao oblikovan odlukama koje je donio čovjek, koji je politički prijatelj Putina i koji je službeni zaposlenik ruske države od 2005. godine.

Moguće je da će danak u krvi u Centralnoj i Istočnoj Europi te na Kavkazu morati znatno porast da bi Berlin napustio ovako apsurdnu poziciju.