Očekuje se da će Margarethe Vestager, povjerenica Europske komisije za tržišno natjecanje, tijekom današnjeg dana službeno uložiti veto na prijedlog spajanja tih kompanija. Ministar Le Maire smatra da će se time onemogućiti europskoj željezničkoj infrastrukturi da se suprotstavi kineskim tvrtkama koje sve više pokušavaju penetrirati na tržište EU.
Davos
Još je prije deset dana Siemensov šef Joe Kaeser u Davosu je govorio kako vjeruje da će spajanje željezničkih biznisa korporacijskih divova Siemensa i Alstoma biti uskoro završeno. Danas se sa sigurnošću može reći da će Bruxelles učiniti sve kako bi zaustavio tu operaciju iako su i njemačka i Francuska vlada dale snažnu podršku spajanju dijelova dviju vodećih nacionalnih kompanija.
Margarethe Vestager, danska članica Europske komisije zadužena za tržišno natjecanje, već je svojim kolegama u komisiji uputila internu preporuku da ulože veto na stvaranje europske željezničke megakorporacije, zamišljene kao obrambeno oružje protiv konkurenata izvan Europske unije, poglavito kineskih državnih kompanija (na meti je ovaj puta CRRC), ali i kanadskog Bombardiera koji je u nekoliko navrata već pokušao ući na tržište EU. Krajnji rok za odluku Europske komisije je 18. veljače. Europska komisija stekla je pravo zabrane velikih spajanja na europskom tržištu 1989.
Iz ureda Margarethe Vestager stigla je europskim povjerenicima poruka da konkurenciju kineskog CRRC-a, najvećeg globalnog proizvođača vlakova i željezničke opreme, smatra vrlo ozbiljnim izazovom, ali da bi spajanje dvaju najvećih europskih proizvođača potencijalno ugrozilo konkurentnost na tržištu Europske unije, što bi za posljedicu imalo rasti cijena te smanjivanje ponude. I jedno i drugo na kraju bi kroz lošiju, a skuplju uslugu bili prisiljeni platiti europski putnici. Željeznica je, otkad su u EU zaživjeli superbrzi vlakovi (voze u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Španjolskoj), najvažniji način transporta putnika unutar kontinenta.
Sjena iz prošlosti
Siemensu ovaj puta smeta i sjena iz prošlosti, veliki korupcijski skandal s kraja devedesetih koji se prelio i na početak novog milenija, kada je otkriveno da je Uprava Siemensa poticala šefove svojih kompanija da potkupljuju državne dužnosnike u azijskim zemljama, prije svega u Kini, kako bi u vrijeme dok je europska ekonomija bila u padu Siemensu priskrbili velike poslove. Korupcijska afera je otkrivena u Siemensovoj diviziji medicinske elektronske opreme za bolnice, ali uskoro su otkriveni i krakovi koji su zahvatili i druge kompanije unutar grupe. Siemens je tada u Kini uvodio i sustav superbrzih željeznica a i u Kini i u nekoliko drugih azijskih zemalja imao je velike ugovore za uvođenje telekomunikacijske infrastrukture. Vrh korporacije odstupio je pod pritiskom, ali sklopljeni ugovori su preživjeli.
Nesklonost Bruxellesa velikim korporativnim okrupnjavanjima nije novost, ali dosad je najčešće bila riječ o pokušajima zaustavljanja interkontinentalnih preuzimanja. Spajanja kompanija unutar EU svojedobno su se, kao u slučaju EADS-a, proizvođača Airbusa, i poticala. Loš vjetar stigao je s Brexitom, koji neminovno ugrožava budućnost EADS-a, a zamrznuo je i već odmakle pregovore o spajanju frankfurtske i londonske burze.
Povrijeđen kolonijalni ponos stare Europe, koji se u više navrata preokrenuo i u otvorene izljeve rasizma, izvukao je 2006. godine priču o mogućem spajanju dva najjača svjetska proizvođača čelika - Mittal Steela, u vlasništvu indijsko-britanskog magnata Lakshmija Mittala, i luksemburškog (a zapravo francusko-belgijsko-njemačkog) Arcelora - daleko izvan pristojne razine čak i najgrubljih poslovnih pregovora i to prije nego što je javnosti doprlo do svijesti da je riječ o jednom od financijski najtežih (30 milijardi eura) spajanja u povijesti biznisa. Europska komisija i tada je međutim oštro, barem po službenoj dužnosti, kritizirala poteze vlada članica Unije koje su pokušale spriječiti Mittalov ulazak u Arcelor.
Nitko ne voli Željezaru Sisak
Arcelor, korporacija nastala 2002. spajanjem najvećih europskih čeličana (španjolske Aceralie, francuskog Usinora i luksemburškog Arbeda) sa sjedištem u Luxembourgu, mnogima je bila simbol industrijske snage ujedinjene Europe. Mittal Steel, danas najjači svjetski proizvođač čelika, također je registriran u Europi – u Londonu i Rotterdamu – a sama korporacija odavno je probila regionalne, političke i kontinentalne okvire. Regionalna zanimljivost: iako su pokupovali gotovo sve željezare u srednjoj i istočnoj Europi, uključujući i onu u Zenici, nikada nisu pokazali ni najmanji interes za Željezaru Sisak.
Zaštitnički je, iako se radilo o najavi spajanja dviju europskih kompanija, nastupila Španjolska kada se sredinom prošlog desetljeća usprotivila ulasku njemačkog plinarskog i energetskog diva Eona u svoju Endesu. Eon je tada odustao. Jednako tako, kada su shvatili sustav kojim briselski “starosjedioci” brane svoja tržišta u igru su se 2005. uključili i u Europsku uniju novopridošli Poljaci vetom na spajanje dviju poljskih banaka (Pekao i BPH, nakon što je talijanska UniCredit grupa (vlasnica Zagrebačke banke), otprije vlasnica Pekao banke, akvizicijom Bank Austria stekla i njenu podružnicu BPH.
Loše je u početku odjeknulo i Lactalisovo preuzimanja Parmalata 2011. godine, ali francuskom je Lactalisu (vlasniku Dukata u Hrvatskoj) privođenje transakcije kraju olakšalo i veliko nepovjerenje Bruxellesa prema Parmalatu koji je nekoliko godina ranije u velikoj aferi uzdrmao talijansku ekonomiju. Transakcija je zaključena nakon niza burnih razgovora dvojice tadašnjih političkih lidera – francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i talijanskog premijera Silvija Berlusconija. Navodno je, pristajući na 3,4 milijarde eura tešku Lactalisovu ponudu, Berlusconi napravio ustupak Sarkozyju
Edmund Conway, bivši urednik ekonomije londonskog dnevnika Telegraph, danas profesor na harvardskoj Kennedy School of Government i urednik ekonomije na Sky Newsu Ruperta Murdocha, na svojem je blogu još 2011. pisao o ”novom protekcionizmu” (unutar EU) te naveo kako je ”svaka rasprava o tome postala neizrecivo dosadna”. Opasnost je upravo u tome, pisao je Conway, što nas je ta dosada dovela do neosjetljivosti, a riječ je o prijetnji, ekonomskoj i diplomatskoj, zbog koje bi danas i nekoliko sljedećih godina trebali biti više nego jako zabrinuti.
Panika krajem devedesetih
Stare europske proizvođače panika je zapravo zahvatila još krajem devedesetih s prvom plimom jeftine, a sve kvalitetnije, robe iz Azije. Žestoki protesti koje su na prijelazu stoljeća organizirale “antiglobalističke” udruge na marginama skupova Svjetske trgovinske organizacije, G8 i MMF-a, u pozadini su imali velike radničke sindikate iz SAD-a i Europske unije kojima je bio cilj zaustaviti odljev radnih mjesta prema Istoku. Kada su se valu jeftine radne snage iz Azije priključili i radnici iz postkomunističkih europskih zemalja, uskoro novih članica EU, gdje je cijena rada i dalje daleko niža nego na “starom Zapadu”, protekcionistička panika unutar stare jezgre Unije podignuta je na vrhunsku političku razinu.
Zato, kada je 2007. na početku mandata francuski predsjednik Nicolas Sarkozy objavio da će učiniti sve kako bi zaustavio seljenje tvorničkih pogona prema istoku, misleći pritom na Češku i Poljsku, ne na Aziju, te da će dio njih koji je već iselio svakako pokušati vratiti u Francusku, teško da je itko u Bruxellesu bio iznenađen, ali zato je “nova Europa” bila bijesna. S tadašnjim češkim premijerom Mirekom Topolanekom na čelu, premijeri novih članica Unije zatražili su na izvanrednom summitu promptno zaustavljanje svih protekcionizama unutar granica EU. Akcija se, očekivano, pokazala bezuspješnom.
Sarkozyju je protekcionističko zanovijetanje donijelo status neprijatelja slobodnog tržišta, ali zapravo, francuski premijer nije učinio ništa što bi ga bitnije razlikovalo od njegovih prethodnika. S listom “deset strateških industrija koje se ne smije prodati strancima” prije njega su se proslavili Jacques Chirac i njegov premijer Dominique De Villepin, a strateškim proizvodom tada je uz lijekove, nuklearnu i vojnu industriju postao i jogurt (jer se Pepsi kratkoročno zainteresirao za Danone), a švicarskoj farmaceutskoj kompaniji Novartis toplo je preporučeno da se ne uključi u natječaj za francuski Sanofi-Synthélabo.
Pitanje je danas, jesu li francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemačka, prilično oslabljena, kancelarka Angela Merkel u ovom trenutku spremni za čvršći pritisak na Europsku komisiju kako bi tijekom sljedeća dva tjedna izgurali zajednički projekt Alstoma i Siemensa. Vestager, kao prava skandinavska političarka, nije nimalo impresionirana snagom lidera dviju najvećih država EU, a strah od stvaranja njemačko-francuskog monopola, i mogućeg kasnijeg daljeg udruživanja korporacija iz dviju najjačih europskih ekonomija nije nepoznanica u Bruxellesu.
We need signalling systems to keep us safe & very high speed trains for climate friendly transport. @SiemensMobility and @Alstom are champions in rail industry. Without remedies the merger would have resulted in higher prices, less choice & innovation, so the merger is blocked.
— Margrethe Vestager (@vestager) February 6, 2019