Šah mat za hrvatsku energetiku: kupujemo drugi najskuplji plin u EU

U manje od 15 godina jedna od plinski najsamodostatnijih zemalja Europe došla je na rub potpune energetske ovisnosti.
Mjere potpore za izgradnju LNG terminala na Krku su u skladu s pravilima Europske unije o državnim potporama
 Nikola Vilić / CROPIX

- Cijena plina u ovoj sezoni grijanja neće poskupjeti - prilično je rezolutno poručio javnosti prije nekoliko tjedana hrvatski ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić nakon medijskih izvještaja o rapidnom rastu cijena tog energenta na regionalnim burzama i mogućim posljedicama tih trendova na Hrvatsku. Ministar nije lagao, barem što se rezidencijalnih potrošača tiče. Zbog polureguliranog cjenovnog tržišnog režima koji je i dalje na snazi, hrvatska kućanstva nemaju razloga strahovati od povećanja cijena plina ove zime. Ipak, što nakon toga?

Otprilike usporedo s umirujućim ministrovim obraćanjem javnosti, Europska agencija za suradnju energetskih regulatora (ACER) objavila je svoje redovno izvješće o veleprodajnim tržištima prirodnog plina u Europskoj uniji. U tom, šezdesetak stranica dugačkom dokumentu na vrlo izravan način prikazana je perspektiva hrvatskih potrošača prirodnog plina. A ona je poprilično tmurna: ne samo da će cijene plina u Hrvatskoj tijekom idućih godina rasti nego je posve realno očekivati da će hrvatski potrošači plaćati najvišu cijenu prirodnog plina u Europi, uz ekstremno nisku razinu sigurnosti opskrbe. U tom kontekstu, ACER-ovo izvješće i podaci koje sadrži mogu se smatrati novim dokazom potpunog poraza hrvatske energetske politike, koja je u manje od petnaest godina jednu od plinski najsamodostatnijih zemalja Europe dovela na rub potpune ovisnosti o uvozu, izvan svih ključnih kontinentalnih opskrbnih koridora.

Strateška kapitulacija

Ključni detalj za razumijevanje crnog scenarija koji prijeti Hrvatskoj nalazi se na 23. stranici, gdje je prikazana karta Europe s cijenama plina opskrbljivača iz pojedinih država bilo kroz uvoznu cijenu na granici, bilo kroz prosječnu cijenu na plinskim burzama tamo gdje one postoje. Radi se o proračunima Agencijinih stručnjaka temeljenim na podacima Eurostata, nacionalnih regulatornih agencija i agencije Platts, a njegov zaključak jest kako je cijena plina na hrvatskoj granici 2017. godine iznosila je 21 euro po megavatsatu. Radi se o trećoj najvećoj cijeni u Europi. Višu cijenu uvoznog plina plaćale su samo Finska (21,5 eura po megavatsatu) i Moldavija (21,7 eura po megavatsatu). Za usporedbu, susjedne države - Slovenija i Mađarska - plaćaju gotovo dva eura po megavatsatu manje, dok se, primjerice, veleprodajna cijena plina u Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj kreće od 17,1 do 18 eura po megavatsatu. Ukratko, Hrvatska plaća između 17 i 23 posto višu cijenu uvoznog plina od ostalih država u regiji. Kako smo došli u tu poziciju i koje će biti njezine posljedice?

Za analizu uzroka svojevrsne plinske kapitulacije Hrvatske potrebno je prvo razumjeti mehanizme određivanja cijena tog strateški važnog energenta. U uvjetima otvorenog, liberaliziranog tržišta, cijena svakog proizvoda određuje se u odnosu ponude i potražnje. Što su dostupne količine na tržištu veće, a konkurencija prodavača jača, cijena je niža. Isto vrijedi i za plin. Država tu ima tek ograničene mogućnosti da utječe, kroz određene poreze, trošarine i parafiskalne tarife, a pogotovo ako postoji i značajna domaća proizvodnja prirodnog plina. Važan aspekt su i transportne tarife - cijena korištenja plinovoda ili druge infrastrukture koja je potrebna da se plin dovede do potrošača. Što se neka država nalazi dalje od opskrbljivača, njezin je plin skuplji jer je njegova konačna cijena opterećena tarifnim naknadama zemalja kroz koje plin prolazi. Sumirano, osnovna načela osiguravanja povoljne i sigurne opskrbe prirodnim plinom jesu da se što veći udio potrošnje zadovoljava domaćom proizvodnjom, a ostatak uvozom iz što više mogućih pravaca i sa što “uzvodnijom” pozicijom na cijevi.

Razlog zbog kojeg Hrvatska danas plaća drugu najskuplju cijenu uvoznog plina u Europskoj uniji uvelike je posljedica neuspjeha u osiguranju povoljnih uvjeta u sva ta tri faktora. Kao prvo, Hrvatska već godinama bilježi rapidni pad domaće proizvodnje plina. Ta spoznaja godinama je bila nepoznata široj javnosti, uvelike poljuljanom spoznajama da je uslijed sedmogodišnje gospodarske krize i pada domaće potrošnje plina izazvane gašenjem industrijske proizvodnje, udjel hrvatskog plina u ukupnoj potrošnji dosezao i 70 posto. Ipak, kriza je završila, ekonomija zajedno s potrošnjom plina počela rasti, a domaća proizvodnja, zbog prirodnog iscrpljivanja rezervi, strelovito je padala. Kao alarm za uzbunu stiglo je upozorenje da je 2016. Hrvatska prvi put u svojoj povijesti uvezla više plina nego što ga je proizvela. A slični trendovi nastavljeni su i u godinama koje su uslijedile, pa je realno očekivati da tijekom idućih godina udjel domaće proizvodnje u domaćoj potrošnji padne na 25 posto.

MOL gospodari Inom

Takvoj situaciji uvelike je kumovala i slaba istraživačka aktivnost Ine, nacionalne naftne kompanije, koja je već gotovo puno desetljeće paralizirana u toksičnim odnosima suvlasnika, hrvatske Vlade i mađarskog MOL-a. Mnogi će tu vidjeti i eho politike s obzirom na to da pad proizvodnje plina u Hrvatskoj i konzekventni porast uvoza u značajnoj mjeri podrazumijeva i tranzitne prihode za Mađarsku. Plin koji se u Hrvatsku uvozi iz Mađarske teško može biti jeftiniji nego onaj u Mađarskoj, a takav odnos dugoročno može biti presudan u konkurentskom nadmetanju dviju zemalja. Pritom ne treba zaboraviti da je jedan od ključnih dijelova aranžmana kojim je MOL preuzeo kontrolu nad Inom uključivao i dogovor kojim se plin iz domaćih nalazišta na hrvatskom tržištu trebao prodavati po cijeni ruskog plina na hrvatskoj granici, iako tada nije postojala tehnička mogućnost izvoza tog plina iz Hrvatske. Ta mogućnost, izgradnjom infrastrukture koja omogućava dvosmjerni tok plina kroz plinovod između Hrvatske i Mađarske, uskoro će postojati, što će također rezultirati time da će cijena uvoznog plina u regiji - a to je sada ekskluzivno ruski plin - postati referentna za cjelokupno hrvatsko tržište.

S obzirom na situaciju s padom domaće proizvodnje, logična strategija hrvatske energetske politike bila bi da osigura što veći broj dobavljača plina, odnosno smjerova dobave. I to po mogućnosti s pozicijom na opskrbnoj trasi ispred drugih zemalja. Nažalost, i tu se domaća politika pokazala potpuno jalovom. Hrvatska je tijekom posljednjeg desetljeća problem novih opskrbnih pravaca za plin pokušavala riješiti uključivanjem u više velikih međunarodnih projekata, od raznih varijanti gradnje terminala za uvoz ukapljenog plina (LNG), preko spajanja na velike plinovodne projekte Južni tok, Nabucco i IAP (Jadransko-jonski plinovod). Nažalost, nijedan od tih projekata nije se realizirao, dok je s druge strane ruski plinski monopolist Gazprom ozbiljno cementirao svoju poziciju na europskom tržištu. Hrvatska, koja se i sada nalazi na kraju plinovoda koji preko Ukrajine opskrbljuju srednju Europu ruskim plinom, boljoj poziciji ne može se nadati ni u budućnosti.

Gazprom trenutno razvija dva velika projekta za opskrbu Europe prirodnim plinom: Sjeverni tok 2 i Turski tok. Realizacijom projekta Sjeverni tok 2 Rusi bi dobili mogućnost direktnog transporta još 50 milijardi kubika plina u Njemačku, a od tamo bi dio tog plina bio usmjeren u srednju Europu, kroz novi plinovod EUPAL, koji bi bio građen na trasi postojećeg plinovoda OPAL, čiji je kapacitet ispunjen. Dominantni dio ruskog plina koji ide u srednju Europu preko Ukrajine dobio bi novu, povoljniju rutu. S druge strane, projektom Turski tok ispod Crnog mora u Tursku bi se dopremilo 32 milijarde prostornih metara plina. Od tamo bi se plin trebao distribuirati prema europskim kupcima. Pola kapaciteta namijenjeno je Turskoj i zamijenit će plin koji je dosad u Tursku dolazio preko balkanskog dijela postojećeg ruskog plinovoda Bratstvo. Preostalih 16 milijardi kubika namijenjeno je jugoistočnoj Europi, ali još nije jasno hoće li taj plin ići južnom rutom preko Grčke i Albanije u Italiju ili preko Bugarske, Srbije i Mađarske u Austriju. Više država tu računa na prihode od tranzita plina, no indikativno je da je početkom godine srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić najavio da će na ljeto početi gradnju plinskog interkonektora s Bugarskom te plinovoda prema Mađarskoj. Ono što je zajedničko objema tim novim koridorima, koji će, uz povoljnije uvjete, transportirati ruski plin u centralnu i istočnu Europu jest da Hrvatska nije na njihovoj ruti, a eventualno može računati da će plin iz tih plinovoda kapilarno u Hrvatsku dolaziti iz Mađarske ili Slovenije. Plinski opskrbni obruč oko Hrvatske mogao bi biti zatvoren, a ovdašnji potrošači se naći u trajnoj poziciji “zadnjeg kupca na cijevi”.

S obzirom na te okolnosti, jasan je interes Hrvatske da gradnjom plutajućeg terminala za ukapljeni plin (LNG) otvori novi dobavni pravac za prirodni plin te tako poboljša pregovaračku poziciju s Gazpromom. Problem je u tome što ni taj projekt, nakon brojnih godina uloženih u njegov razvoj, ne budi nadu u skorašnju realizaciju. Djelomično zbog cjenovne nekonkurentnosti ukapljenog plina u odnosu na ruski plin iz cijevi, a djelomice i zbog političkih kalkulacija, zasad nije zabilježen dovoljan komercijalni interes za njegovu realizaciju. Hrvatska Vlada u pregovorima je s mađarskim dužnosnicima o mogućnosti da tamošnje energetske kompanije zakupe određeni kapacitet terminala i tako diverzificiraju svoj uvoz plina od Gazproma, s kojim im postojeći ugovor istječe 2020. Ipak, mnogi već danas sumnjaju da će se to dogoditi, odnosno uvjereni su da hrvatski projekt Mađarima služi samo kao poluga za ishođenje boljih uvjeta od Gazproma prilikom sklapanja novog dugoročnog ugovora o opskrbi.

Rast će i cijena struje

Logika iza takvih predviđanja je jasna. Mađarski premijer Viktor Orban vjerojatno je najveći saveznik Rusije među šefovima država Europske unije, a Mađarska s Rusijom razvija niz projekata u energetici uključujući i gradnju novog bloka nuklearne elektrane Paks. Ulazak u projekt hrvatskog LNG terminala efektivno bi značio da je Mađarska omogućila realizaciju projekta koji dugoročno dovodi konkurenciju ruskom plinu na regionalno tržište, konzekventno narušila odnose s Rusijom i obvezala se kupovati skuplji prirodni plin. Nasuprot tome, odustajanje od tog projekta vjerojatno Mađarskoj donosi jačanje odnosa s Rusijom, povoljnije uvjete nabave energenata te stvara uvjete za njezinu dugoročnu dominantnu energetsku poziciju nad Hrvatskom. Realiziraju li se takve prognoze, nije teško zamisliti scenarij koji slijedi. Pad domaće proizvodnje rezultirat će rastom uvoza plina. Taj plin, koji je dvadesetak posto skuplji nego u susjednim državama, zauzimat će sve veći udjel domaće potrošnje, što će onda rezultirati rastom troškova industrije, ali i padom životnog standarda građana. Dapače, zbog znatnog udjela plinskih termoelektrana u proizvodnoj bilanci Hrvatske, taj skupi uvozni plin indirektno će rezultirati i rastom cijena struje, još jednog važnog čimbenika troškovne efikasnosti u gospodarstvu.

Ukratko, svi čimbenici koji definiraju uvjete ključnim energentom idućih desetljeća, uskoro bi se mogli nepovratno naći pod kontrolom susjedne države, izravno zainteresirane da svoje gospodarstvo učini konkurentnijim od hrvatskog. Dok je domaća javnost zabavljena kakofonijom raznih tužaljki za nacionalnim suverenitetom koji je nacija, tobože, izgubila nakon ulaska u Europsku uniju, na ploči kontinentalnih geopolitičkih energetskih interesa Hrvatskoj se priprema šah-mat. Ima li na Markovu trgu nekoga tko je sposoban povući pravi potez? Možda je bolje pitanje ima li tamo nekoga tko uopće razumije pravila igre.

Hanza media
Procjena nabavnih cijena plina u Europi 2017. godine

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. rujan 2021 11:15