Donedavna rasprava o omjerima bespovratnih sredstava namijenjenih poduzetnicima i javnom sektoru iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, a onda kasnije i Višegodišnjeg financijskog okvira, počela je dobivati praktične, nažalost, negativne implikacije.
U posljednja dva natječaja za poduzetnike, jedan za povećanje energetske učinkovitosti i OIE, a drugi za zelenu i digitalnu tranziciju u sektoru proizvodnje, broj prijavljenih projekata i iznos bespovratnih sredstava koje u poduzetnici potražuju značajno nadmašuju iznos koji je država odlučila podijeliti. Kada kažem značajno, onda mislim da, ako alokacija ne bude značajno uvećana, više od 50 posto prijavljenih projekata ostaje bez EU sredstava.
I sve to ne bi bilo tako dramatično da država, koja limitira alokacije za poduzetnike, istovremeno u svojim strateškim dokumentima kontinuirano ne rezervira EU sredstva za projekte javnog sektora koji kasne pa ih se mora „fazirati“ iz jedne financijske perspektive u drugu. O tome da takvi javni projekti uglavnom koštaju znatno više od onoga što je inicijalno procijenjeno i da te iznose država (ili, podredno, jedinice lokalne samouprave) plaća iz vlastitog džepa, ne treba dodatno lamentirati.
Istovremeno, projekti poduzetnika koji su potpuno spremni ili u visokoj fazi pripremljenosti prolaze kroz sito i rešeto da bi uopće došli do EU fondova, a nemojmo zaboraviti da su takvi projekti jedini stvarni generatori radnih mjesta i izvoza, ali i dodane vrijednosti kroz različite segmente jačanja efikasnosti poslovanja.
Zbog toga se sada u Hrvatskoj nalazimo u paradoksalnoj situaciji: imamo 25 milijardi eura na raspolaganju kroz nekoliko različitih izvora EU sredstava u financijskoj perspektivi 2021. – 2027., ne dajemo novac za već pripremljene projekte poduzetnika koji će stvoriti dodanu vrijednost, a nagrađujemo javne projekte za koje znamo da kasne i za čije kašnjenje nitko dosad nije odgovarao.
Hoće li Hrvatska stvarno dozvoliti da nekoliko stotina potpuno spremnih poduzetničkih projekata ostane bez EU sredstava, dok će istovremeno uporno nagrađivati one koji nisu toliko efikasni, vidjet ćemo vrlo skoro jer se odluke o financiranju za prvi natječaj za podizanje energetske učinkovitosti očekuju uskoro. Prema posljednjim neslužbenim informacijama, trebalo bi „izvisiti“ cca 200 projekata. Istovremeno je u natječaju za jačanje konkurentnosti proizvođača prijavljeno oko 800 projekata koji potražuju dvostruko više novca u odnosu na ono što je na raspolaganju.
Država sada mora donijeti odluku: Pronaći način da poveća alokacije (jer su ove postojeće alocirane kroz financijsku perspektivu 2014. – 2020.), što može učiniti jer smo ušli u novo programsko razdoblje i imamo na raspolaganju nekoliko vrlo izdašnih izvora financiranja. Time će iskoristiti sve pripremljene projekte i potaknuti novi investicijski ciklus i to u sektoru proizvodnje, pri čemu će efekti biti vidljivi vrlo brzo jer su vezani za izlazne pokazatelje svakog projekta. Točno je da nismo završili programiranje i da nam procedure nisu uspostavljene, ali to je u ovom trenutku manje bitno jer gdje ima volje, postoji i način.
Druga opcija je da se država zabarikadira, ne pomakne s mjesta i podijeli ono što ima, a to je jako malo. Time šalje poruku da je uopće nije briga za poduzetnike i da nema onu agilnost i fleksibilnost sustava koji upravljaju EU fondovima koja će biti potrebna da se iskoristi ogromna prilika koju je kroz novu veliku alokaciju dobila, ali i da svoj rast i razvoj ne temelji na jačanju poduzetništva i pametno osmišljenom i strateški usmjerenom razvoju, nego na ulijevanju hrpe novaca u javne projekte koji će, doduše, polučiti nekakav efekt na BDP, ali zasigurno ne onakav kakav bi mogli dobiti.
Pitanje je samo postoji li na Markovom trgu netko tko ovo razumije. Odgovor ćemo dobiti vrlo brzo.
Autorica Ariana Vela jedna je od vodećih hrvatskih stručnjakinja za EU fondove, strateško planiranje i javnu nabavu, vlasnica konzultantske tvrtke AVELANT d.o.o. i predsjednica Upravnog vijeća Učilišta EU PROJEKTI – Ustanove za obrazovanje odraslih. U portfelju od preko 5 milijardi eura, ističe se angažman na više od 500 projekata, kao što su najveći hrvatski projekt financiran iz fondova EU-a (Cestovna povezanost s Južnom Dalmacijom tzv. Pelješki most), dovršetak izgradnje mosta kopno – Čiovo, izgradnja velikog broja tvornica, hotela i pogona za poduzetnike, nabava preko 200 autobusa za javni gradski prijevoz u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i Osijeku te brojni drugi projekti, kao i prva knjiga o pripremi i provedbi projekata financiranih iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova „Menadžment ESI fondova“ te portal o EU fondovima (www.eu-projekti.info).