Biskup u Hercegovini razlikuje migrante i tako se izravno protivi papi Franji

Izbjeglica, prognanik, pribjegar odnosno azilant, iseljenik odnosno emigrant, useljenik odnosno imigrant, ili naprosto selilac odnosno migrant - sve to nazivlje pokazuje koliko je fenomen ljudskih seoba odnosno migracija urastao u kolektivni imaginarij i stoga u leksik Hrvata i, dakako, inih naroda ove naše Evrope. Pa znamo li se nositi s time i kako?
Migranti u kampu Vučjak u blizini Bihać. Kamp je nedavno zatvoren, a oni prebačeni u bivšu vojarnu kod Sarajeva
 Mario Pusic / CROPIX

Premda je ljudska rasa po svojoj povijesti nedvojbeno selilačka; premda se u Evropi na prste jedne ruke mogu nabrojiti nacionalne države koje nisu utemeljili neki useljenici u posljednjih 2000 godina; premda smo ama baš svi u Evropi, Aziji, Oceaniji i objema Amerikama potomci šačice iseljenika iz Afrike (a i nekih kasnije prispjelih odande) i stoga, ujedno, svi potomci crnaca (samo su većini nas generacije predaka izblijedjele, abšisale, žmarile, ali ne baš tako davno, kako pokazuju recentni nalazi da je naš predak na Karpatima prije 25.000 godina bio patentirani crnac, a da su se preci u srednjoj i južnoj Evropi počeli pretvarati u bijelce tek prije 8000 godina, zahvaljujući i migracijama); premda je i sam Isus iz Nazaretha (koga kršćani smatraju svojim Bogom te ovih dana slave njegovo rođenje) bio emigrant - ipak je status selilaca, ili barem nekih među njima (pogotovu ako su različite puti odnosno vjere), ozbiljan kamen smutnje, pa i unutar nacije, pa i unutar katoličke hijerarhije.

“Sačuvaj nas, Bože, kuge, gladi i rata” - skrušeno su i usrdno molili naši preci. Kugu su ukrotili antibiotici, jer ju je uzrokovao bacil. Glad i rat još su tu, jer ih uzrokuje čovjek, protiv koga nema cjepiva, a zapravo ni lijeka. A ni molitva ne jamči efikasnost.

Sjećate li se s kolikom smo pozornošću pratili homilije, molitve i kateheze tadašnjeg pape svetog Wojtyłe dok je Hrvatska ratovala protiv okupatora, dok je rat bio svakidašnjica a izbjeglištvo aspekt nacionalne sudbine? Nekima su te riječi bile utjeha, nekima poticaj, nije baš bilo mnogo ravnodušnih. Kada zub boli, jezik vazda udara u bolno mjesto ne dopuštajući zaborav boli. Tuđi zub pak ne boli. Ne slušamo na isti način, s istim etičkim ili političkim angažmanom, kada papa Bergoglio govori o žrtvama današnjih ratova. Kad bi u Milijunašu pitali koje je države spomenuo Papa kao poprišta progona kršćana, ili pak na koje je ratove podsjetio - ne vjerujem da bi se proslavili ni natjecatelj, ni joker, ni publika. A što je s preživjelim žrtvama gladi i rata?

Matej evanđelist citira Kristovu eksplicitnu osudu: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!”

Papa Bergoglio se u božićnoj poruci Urbi et orbi spomenuo tih selilaca o kojima je Isus imao nešto reći: “Nepravda ih prisiljava prelaziti pustinje i mora koja se pretvaraju u groblja. Nepravda ih prisiljava trpjeti neizrecive oblike zlostavljanja, porobljavanja svake vrste i mučenja u nehumanim logorima.” I stoga zamolio: “Neka Bog omekša naša često kamena i samoživa srca i učini ih kanalima svoje ljubavi.” I još: “Preko naših slabih ruku, neka odjene one koji nemaju ništa za odjenuti, neka dâ kruha gladnima i izliječi bolesne.”

U susjednoj Hercegovini biskup ipak razlikuje Isusovu migraciju od današnjih: “Današnje migracije imaju drukčije socijalne oznake, masovne se pripremaju, imaju političku pozadinu te se poziva na mijenjanje struktura u državi i društvu.” Nije li bila politička odluka Heroda Velikoga da pobije, kako pišu evanđelisti, nevinu dječicu jer je dočuo da će jedan novorođen biti kralj (za Božićni koncert Scala je priredila Berliozov oratorij na tu temu)? Nije li kršćanstvo značilo mijenjanje struktura u državi i društvu? S druge strane, može li se ne vidjeti politički refleks podatka da su imigranti iz njegovih dijeceza u Hrvatskoj postali, na primjer, ministri državne imovine (ne bosanskohercegovačke, nego hrvatske) ili vanjskih poslova, ili gradonačelnik Zagreba?

Naravno, možemo i imigrante dijeliti na “naše” i “njihove”, možemo ih tretirati kao uljeze i ako su tu četiri stoljeća, možemo selektivno zaboraviti što su imigranti ili njihovi sinovi značili za hrvatsku kulturu kada ju je trebalo preporađati (Vraz, Gaj, Demeter, pa i Šenoa).

Ključno je pitanje pritom: što je pravedno? I o Božiću (kada smo, navodno, svi bolji), i inače?

Čitati o božićnom ručku u Karlovcu gdje su Hrvati ugostili obitelj prispjelu iz Sirije, dok su s njima zajedno isusovac i hodža - s jedne strane blaži dušu, ali s druge budi tugu: ne bi se o tome pisalo da je uobičajeno. Treba li zaboraviti da dobar dio imigranata napušta Afriku jer je sebična potrošnja energije na Sjeveru prouzročila ondje sušu i glad? Da smo ih od kuće otjerali mi, naše elektrane i naši klimatizatori?

Što nam govori primjer Angele Merkel koja je radije ugrozila svoj politički opstanak nego divljački zatvorila granice? Imamo li na umu da je i Recep Tayyip Erdoğan, političar koga je teško optužiti za dobrodušnost, našao u Turskoj skloništa za 3,7 milijuna izbjeglica iz Sirije i ine Azije (cijelu jednu Hrvatsku, molim lijepo), dok Matteo Salvini u članici G7 histerizira za nekoliko stotina?

Papa propovijeda svoje, svećenik je. Svećenici su, na primjer, i kardinal Konrad Krajewski i o. Tvrtko Barun, koji čine svoje - ali nemamo moralno pravo njihov čin uzeti kao alibi za svoje nečinjenje. Kao Evropa morali bismo hitno, zapravo jučer, osvojiti strategiju spram migracija koje nam dolaze, kad je nemamo za naše koji bježe. K vragu i Schengen, ako služi za to da budemo sebičniji i bezdušniji. Sretan vam Božić!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. travanj 2024 00:27