StoryEditor

Europa još nije naučila afričku lekciju. Hoće li joj se to vratiti kao bumerang?

Danas Afrika broji 54 suverene države.
Ilustracija: Migranti na Mediteranu
 / AFP

Prije sedamdeset godina Afrika je brojala ukupno četiri slobodne i suverene države. Najstarija među njima, s dva milenija neovisnosti, bila je Etiopija, feudalna. Egipat je nekoliko desetljeća ranije, nakon dva milenija ropstava, ponovo postao suveren, kao u prva tri milenija svoje duge povijesti. Na zapadu je bila Liberija, država robova oslobođenih iz Sjedinjenih Država, koji su se naučili tlačiti lokalnu braću. Na krajnjem jugu bila je Južnoafrička Unija, slobodna i suverena za Bure, nešto manje za Engleze, čak i za Hrvate, te ama baš nimalo za svoje crnce, Indijce i ostale “obojene”, segregirane kroz apartheid. Sve ostalo bile su kolonije. One talijanske pretvorene u mandatna područja. One njemačke razdijeljene među Engleze, Francuze i Belgijance. Ostalo je pripadalo Francuskoj, Velikoj Britaniji, Portugalu, Belgiji i Španjolskoj.

Onda su se oslobodile Libija 1951, Tunis, Maroko i Sudan 1956, pa Zlatna Obala 1957, uskrsnuvši srednjovjekovni vladarski naziv Gana. Pedesetih su trajali ustanci odnosno oslobodilački ratovi u Keniji (Mau Mau) i Alžiru. Stigla je i posljednja godina desetljeća, 1960, nazvana i Godinom Afrike. Te je godine 17 zemalja crne Afrike kolonijalni status zamijenilo suverenim, među njima i dva mjeseca suverena Federacija Mali; raspala se i Ruanda-Urundi, a nedugo zatim su ujedinjeni Tanganjika i Zanzibar. Verwoerdova vlada je organizirala referendum gdje je prošla burska ideja o rasističkoj Južnoafričkoj Republici. I tu je pobijedio nacionalizam, ali bjelački.

Na Olimpijskim igrama u Rimu, na cilj maratona blizu Koloseja, prvi je stigao Afrikanac Bikila Abebe, trčeći bos. Evropi je to bilo egzotično, a Africi čak ni simbolično, nego normalno.

Tek pošto su 1960 kolonijalne sile u djelo provele spoznaju da im je unosnije eksploatirati neovisne, jer ne moraju plaćati njihovu infrastrukturu, i Ujedinjeni narodi su u prosincu usvojili Rezoluciju o dekolonizaciji. Na zasjedanju Glavne skupštine OUN ganski predsjednik Nkrumah, govoreći o “buđenju Afrike”, odbacio je osvetu pa čak i kletvu protiv osvajača, zauzevši se samo za slobodu.

Šezdeset godina kasnije, rezime te slobode nije bajan. Granice, povučene po kolonijalnim a ne po etničkim rezonima, degradiraju nacionalizam u tribalizam i balkanizaciju. Kad već spomenusmo Balkan, i u Africi korupcija i pljačka domaćih daleko je premašila bivše kolonijaliste. Najbizarniji tirani - Tchombé, Moboutu, Bokassa, Idi Amin, Mugabe… - izravan su proizvod bjelačkog obrazovanja, ponajprije vojske odnosno crkve. Afrički socijalizam izvrgnuo se ubrzo u karikaturu istočnonjemačkoga ili rumunjskoga, s preraspodjelom u korist kaste, poput srednjovjekovnih crkava.

Unutardržavni i međudržavni konflikti ne prestaju, ne manjka etničkih “čišćenja”, a Hutui su u Ruandi proveli jedan od pet genocida poslije drugoga svjetskog rata (ubijenih oko 800.000, te oko 400.000 etničkih silovanja).

Ne cvatu ruže afričkoj djeci. Tjerali su ih u ratove, učili ubijati prije nego su mutirali. U Gani je 40 posto djece pretrpjelo spolno zlostavljanje, a 18 posto je silovano; u Južnoafričkoj Republici svaka treća osoba mlađa od 17 izvrgnuta je spolnom zlostavljanju. Napredak je nesumnjivo postignut u obrazovanju i zdravstvu, također u prometu. Postignut je stanovit napredak u demokraciji (43 posto subsaharskih zemalja se smatra demokratskima) i u svijesti o ljudskim pravima.

Izostala je duboka strukturalna preobrazba. Afričke zemlje su imale pravo ne slijediti slijepo evropske modele - ali nisu iznjedrile ništa bolje, osim izoliranih elemenata. Bocvana i Mauricius jedine su striktno održale zastupničku demokraciju.

Privredno su, ne samo svojom krivnjom, relativno nazadovale. Prije šezdeset godina društveni brutoproizvod po stanovniku u subsaharskoj Africi iznosio je bijednu trećinu svjetskog prosjeka (131 spram 453 američka dolara), a sada jest dvanaestostruk, ali ipak iznosi samo sedminu svjetskog prosjeka (1586 spram 11.313 dolara).

Proteklih šest desetljeća nasilja, samo djelomice naučenoga od bijelih demokratskih osvajača, prijete da se vrate u Evropu kao bumerang, skupa s migracijom najočajnijih, koje ne odvraća ni izvjesna pogibelj pri prijelazu Mediterana. Sjever svijeta pridonosi migraciji izazivajući klimatske promjene koje šire pustinju i izazivaju glad. Naravno, i pohlepom, crpeći skupe minerale od kojih stanovništvo nad njima nema ništa.

Evropa demografski opada, i Kina će uskoro, a u sljedećih 30 godina subsaharska Afrika će prinijeti oko 57 posto svjetskoga demografskog prirasta. Demografske projekcije kažu da će potkraj stoljeća u Africi živjeti tri milijarde od ukupno nešto više od osam milijardi ljudi, da će Nigerija biti mnogoljudnija od Kine, a i Egipat među deset najmnogoljudnijih.

Šest decenija je prošlo, a afričku lekciju nije razumjela ni Afrika, ni Evropa. Takav otpor povijesti kao učiteljici obično ne sluti na dobro.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. rujan 2020 19:28