Italija očekuje da će u travnju padati broj mrtvih. Procjene na temelju umjetne inteligencije navode da je prokuženo više od 11 milijuna ljudi

Italija i dalje ostaje najteže pogođena članica Evropske unije. Broj smrtnih žrtava koronavirusa u svijetu prešao je 42.000, a u samoj Italiji je nadmašio 12.000, što čini dvije sedmine ili 28 posto u državi koja broji 0.8 posto svjetskog pučanstva.

Na tako relativno velik broj mrtvih utječe jamačno i nekoliko objektivnih činilaca.

Italija ima najstarije stanovništvo u Evropi i nakon Japana najstarije na svijetu, pa je vjerojatno i to jedan od razloga veće stope smrtnosti od one koja je zabilježena, na primjer, u Kini. Prosjek godina oboljelih od koronavirusa u Kini su 43, a u Italiji 63 godine. Prosjek godina umrlih u Italiji je sada sišao na 79, sve po podacima Nacionalnoga zdravstvenog zavoda. Među svima umrlima, 90 posto ih je imalo 70 i više godina. Dvojica najmlađih umrlih, obojica s 39 godina, bili su ozbiljno bolesni i prije zaraze: jedan je imao rak, a drugi težak dijabetes s komplikacijama. Najveći broj mrtvih stradao je na području najveće zagađenosti zraka mikročesticama i, općenito, smogom, a to nipošto ne pridonosi smanjenju disajnih poteškoća.

Pitanje je koliko je na broj mrtvih utjecala kvaliteta talijanskog zdravstva, koje s jedne strane ima nobelovce u medicini, a s druge šlamperaj i korupciju. Nema sumnje da je zdravstvo u ovoj krizi umalo popucalo po šavovima, uz enorman napor zdravstvenih djelatnika i nezanemarivu smrtnost u njihovim redovima.

Talijanska vlada je lani predvidjela da javni trošak za zdravstvo u ovoj godini iznosi 6,5 posto društvenoga brutoproizvoda (u Hrvatskoj, za usporedbu, on iznosi oko 2 posto BDP, koji je po stanovniku bitno manji nego u Italiji). Time se pokriva manje od tri četvrtine zdravstvenih troškova, dok više od četvrtine plaćaju građani direktno. U Italiji je potrošnja za zdravstvo na izravan trošak građana („out of pocket“) porasla sa 1,9 posto BDP u 2008 na 2,3 posto u 2017. Te godine su, od ukupnih 152,8 milijardi eura utroška za zdravlje, javni izvori (zdravstveno osiguranje i državni proračun, odnosno oblasni proračuni) pokrili 74 posto ukupnih zdravstvenih troškova pučanstva, dok je preostalih 26 posto palo na teret obiteljskih budžeta (od tih otprilike 39 milijardi eura privatna osiguranja su iskeširala 3,7 milijardi eura, a građani iz džepa 35,9 milijardi).

Sadašnja kriza bi mogla biti izvrstan povod da se analizira koliko je novca za zdravstvo utrošeno u zdravlje, a koliko u političke svrhe, poput klijentelizma, ili korupcije (bivši guverner Lombardije Roberto Formigoni fasovao je 8 godina zatvora zbog mita koje je ubrao da bi bogato a neracionalno financirao neke privatne zdravstvene i farmaceutske konzorcije). Naravno, prilika neće biti iskorištena za pranje Augijevih štala u zdravstvu.

Nadalje, Talijani su narod koji izlazi i druži se na otvorenome, migrira između juga i sjevera, između Italije i drugih zemalja, i poslovno i turistički. Narod koji je psihički pogođen zatvaranjem u četiri zida.

Vlada je u utorak, na urgentan zahtjev školskih psihologa, dopustila da djeca ipak iziđu na ulice u šetnju, bez trčanja, u pratnji samo jednog roditelja, u blizini mjesta stanovanja, održavajući socijalnu distancu od dva metra spram svih koji nisu ukućani u istoj obiteljskoj jezgri. Guverneri Lombardije i Kampanije zabranili su primjenu te olakšice u svojim oblastima.

Talijani su podatak o poravnanju i mjestimičnom silasku krivulje zaraženih dočekali baš kao ozebli Sunce. Utorak i srijeda su dani planiranja: što i kako nakon svega?

U školama je sve jasno, ili se tako čini. Ako se djeca ne vrate u klupe do početka svibnja, svi će proći ovu školsku godinu, a eventualan deficit znanja moći će nadoknaditi na popravnim ispitima u rujnu. Državna matura, naravno, ostaje, ali neće biti pismenih dijelova, nego samo jedan podulji usmeni ispit, unutar kojega će se rješavati i neki zadaci (na primjer, prijevod s grčkoga ili latinskoga, matematička jednadžba i slično, ovisno o profilu izobrazbe). Povjerenstva će biti sastavljena od nastavnika iste škole, koji poznaju kvalitetu svojih učenika, jedino će predsjednici biti eksterni, radi ujednačavanja kriterija i obeshrabrivanja familijarnosti. I „mala matura“, tj. diploma nakon niže srednje škole (kojom se završava ciklus osmogodišnjega obvezatnog obrazovanja) svest će se na jedan usmeni ispit.

Mnogo je složeniji problem proizvodnje, trgovine i usluga.

Procjene Confindustrije i Vlade se podudaraju: Italija će u ovoj godini imati društveni brutoproizvod za oko 6 posto manji nego lani. Ne treba zaboraviti da se Italija još nije oporavila od financijske pa strukturalne krize 2008-2016. Godine 2017 je realni društveni brutoproizvod po stanovniku u Italiji bio 6 posto manji nego 2008.

Ne zna se koliko će, na primjer, podbaciti turizam, i unutrašnji, i strani. Zastala je industrija zabave. Sam talijanski nogomet računa da će ove godine biti na gubitku pola milijarde eura, preciznije: 504 milijuna, umjesto 290 milijuna gubitka, predviđenih prije pandemije. Uzdaju se u Infantina i „Marshallov plan“ koji priprema FIFA, ali traže pomoć i od vlade. Na njezina vrata kucaju i mnogi drugi. Šešira je mnogo, a i država bi ga okrenula da ima kome. Ovako mora izložiti kucavice bankama.

Ovaj novi udarac je težak, neočekivan, ali ne može sav biti pripisan slučaju. Na nj utječe i talijanski javni dug. On opet raste, neovisno o koronavirusu, pa se u siječnju popeo na 2443 milijarde eura. On iznosi oko 135 posto jednogodišnjega talijanskoga društvenoga bruto proizvoda, a njegovo servisiranje, kroz kamate, odnosi godišnje oko 3 posto godišnjega BDP, dok se stopa rasta BDP i zbog toga zadržavala ispod 1 posto godišnje.

Da talijanske vlade u zadnjih tridesetak godina nisu izbjegavale smanjiti pritisak javnog duga kojim je još Craxijeva vlada uspjela zaključiti mahnitanje inflacije, da su i druge vlade slijedile usamljene primjere prve Amatove i prve Prodijeve vlade koje su jedine taj dug masivnije smanjivale (na 108 posto tekućega BDP), da neke od njih – ponajviše Berlusconijeve – nisu dug i bezbrižno povećavale kupujući socijalni mir odnosno pokrivajući vlastitu privrednu nesposobnost, danas ne bi partnerice sa sjevera (Nizozemska, Njemačka, Austrija, Estonija, Finska…) imale izliku za svoju odluku da neće dopustiti jedinstvena evropska ulaganja u svladavanje krize izazvane najezdom koronavirusa.

Talijanski javni dug je više od dvije trećine unutrašnji, tako da inozemni dug iznosi osjetnih ali ne i nepodnošljivih oko 45 posto jednogodišnjega društvenoga brutoproizvoda.

AFP PHOTO / VATICAN MEDIA / AFP

Talijanski premijer Giuseppe Conte u pondjeljak, 30. ožujka je posjetio papu Franju

Uzalud je talijanski premijer Conte u jučerašnjem intervjuu za večernji program njemačke televizijske mreže ARD podsjetio da je Italija dosad uvijek sama plaćala svoje dugove, da instrument evropskih obveznica ni na koji način ne bi značio da bi Njemačka platila makar jedan jedincati cent talijanskog duga (Italija je aktivna članica Unije, uplaćuje znatno više nego što povlači, u apsolutnom iznosu njezine su uplate druge, nakon 82-milijunske Njemačke), da evropski globalni konkurenti – USA, Kina, Rusija itd. – ubacuju dosad nezamislive svote radi pokretanja ekonomskog zamašnjaka, te da je nerazborito da Unija svoje antikrizne investicije usitnjuje i tako gubi korak.

Pomalo je glupo da FIFA ima brži ekonomski refleks nego EU.

Ako Evropa nije kadra odlučivati i djelovati brzo i jedinstveno u ovakvoj krizi, onda je zaista upitno vrijedi li truda i troška – pita se sada i Italija.