Italija – u teškom ratu protiv zaraze – šalje na ulice 20.000 profesionalnih vojnika. Točnije: još 13.000, jer je 7000 već angažirano, uglavnom na osjetljivim punktovima, poput ulaza u podzemnu željeznicu, pa autobusnih i željezničkih stanica, aerodroma itd.
Na tim mjestima obično imaju automat na prsima – ali to je slika na koju smo odavna naviknuti, još od olovnih godina terorizma 1969-1984. I sada su naoružani automatima oni soldati kojima je svrha plašiti teroriste a primiriti građane. Svima je jasno da cure i momci u mimetičkim odorama – apsolutno beskorisnima unutar sivila fasada ili među šarenim reklamama – mogu malo ili ništa ako divljak u telećaku ili aktovki ima spremnik s eksplozivom, čavlima i krhotinama što će raznijeti prvo njega, a onda i vojnika, nedovoljno plaćenoga za rizik kojemu je izložen. Ali uniforma ulijeva povjerenje nekim kategorijama pučanstva.
Ipak, čemu služe vojnici na ulicama pored svih policija koje Italija ima? Tu su, prvo, tri nacionalne sudske policije: oružnici (karabinijeri), u nadležnosti Ministarstva obrane, pa Državna policija u nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova, pa Financijska straža, u nadležnosti Ministarstva ekonomije. Svaka oblast ima u svojoj nadležnosti naoružanu oblasnu policiju, a svaki kotar podjednako naoružanu kotarsku policiju, dok općine imaju općinske policije, sastavljene od mnogobrojnih nenaoružanih redarstvenih organa. A ipak zatrebaju i vojnici.
Naime, u slučajevima raznih kriznih situacija, neracionalno je za čuvanje osjetljivih punktova ili ophodnju po ulicama "trošiti" policijske snage kvalificirane za kriminalističke ili financijske istrage, još u zemlji visoko organiziranog kriminala (i privrednoga), kad to može vojska, plaćena iz istog poreza i proračuna.
Naravno, kad je posrijedi koronavirus, vojska ne ide na ulice oboružana dugim cijevima, kamoli sofisticiranim strojnicama, koje se vide na snimcima vojske na ulicama tri srbijanska grada. Vojne ophodnje po Italiji „naoružane“ su danas maskama i rukavicama, i to im je sasvim dovoljno. Nije uputno raditi cirkus veći od nužnoga.
Brojke su ozbiljne: sa 3405 mrtvih do četvrtka u 18 sati Italija je nadmašila Kinu. To tužno prvenstvo mogli bi, kako stvari stoje, preoteti jedino Amerikanci.
Još nije u padu krivulja zaraze u Lombardiji, ni u najpogođenijim susjednim kotarima Emilije i Romagne, Veneta, odnosno Pijemonta.
Na jugu Italije tek počinje ozbiljna nevolja. U samu Apuliju je sa sjevera došlo oko 23.000 ljudi, Puljiza koji su na sjeveru radili ili studirali, pa su utekli „kući“. Michele Emiliano, puljiški guverner, nazvao ih je unaprijed „putujućim žarištem“. Od ukupnog broja oko 15.000 je prispjelo nakon 8 ožujka, kada je promet vlakova prorijeđen i stavljen pod kontrolu.
Po Emilianovim podacima, 15 posto ih je došlo s povišenom temperaturom, zarazivši zatim roditelje i djedove.
I u Rimu, gdje se stanovništvo zasad ponaša uglavnom odgovorno, zaraza napreduje. Jučer su joj se pridružila dva ženska samostana: u jednome 40, u drugome 10 bolesnica.
U Napulju (gradu gdje im je bilo lakše proizvesti maje s uslikanim sigurnosnim pojasom nego se privezati, gdje se radije ginulo bježeći na motoru od policije nego stavilo kacigu) ljudi se i dalje grupiraju. Idu u dućan, ali se onda satima ne vraćaju. Šetaju s djecom uz more. Ne shvaćaju ozbiljno.
Vlada i tamo šalje vojnike, dok priprema još strože mjere.
Već ih 114 patrolira Milanom.
Načelnici odnosno guverneri koji hoće vojsku, postavljaju zahtjev prefektu (državnom delegatu u sjedištu svakog kotara), a odlučuje centralna vlast.
Vojska djeluje i logistički. Nakon Cremone i u Piacenzi je postavila poljsku bolnicu i angažirala 37 vojnih liječnika odnosno bolničara, kaže general Giovanni de Blasi. On veli da je ukupan kapacitet poljskih bolnica koje vojska sada daje na raspolaganje 6800 kreveta. Vojska je dala namjenske vojne helikoptere za prijevoz zaraženih. Ona prevozi u krematorije umrle u Bergamu za koje nema mjesta na groblju ni raspoloživih grobara. To je možda najtužnija slika: ljudi koji su ušli u polumračne hodnike intenzivne njege, gdje više nisu vidjeli ljudski lik osim do očiju zamaskiranih liječnika ili bolničara, koji su umrli bez ikoga svoga blizu i kojima 84-godišnji umirovljeni kapucin pored lijesa čita misu za pokoj duše, dok djeca, unuci ili ini najbliži slušaju preko telefona.
Kako izdržati to gotovo pa ratno stanje? Na dvije sedmice ljudi su se nekako i ugodili – ali se čini neizbježnim da će mjere, u početku određene do 24 ožujka odnosno 4 travnja (škole), biti produljene barem do prvoga radnog dana nakon Uskrsa. Talijani se polako privikavaju na spoznaju da će ostati u kućama ne samo do Uskrsa 12 travnja, nego i dulje. Po sadašnjim projekcijama, jenjavanje bi moglo nastupiti tek sredinom ili potkraj svibnja. Italija je razmjerno velika, ima oblasti gdje se epidemija još nije razbuktala, a što kasnije počne, kasnije će i zamrijeti.
Vlada je počela razmatrati uspostavljanje mreže psihološke pomoći. Očekuje da će pučanstvo početi „pucati“, naviklo na kulturu trga, sastajanja, socijalizacije.
Trenutno je najugroženija školska godina. Ministrica Lucia Azzolina veli da će „biti spašena, makar se nastavila u rujnu“.
Počela je i utrka u sponzoriranju pomoći. Prvo je Silvio Berlusconi dao 10 milijuna eura Lombardiji, onda je obitelj Agnelli dala isto toliko Italiji, tvorničar kave Alberto Lavazza također 10 milijuna Pijemontu, istu svotu i Giuseppe Caprotti (trgovinski lanac Esselunga) je bankar Ennio Doris dao je 5 milijuna Venetu, a grupa SNAM (plin) 20 milijuna, a grupa Barilla (tjestenina) 2 milijuna eura. Eto, počeli nešto i vraćati.