Alitalia je četvrti put pred bankrotom, godinama gubi dnevno između pola milijuna i jednog milijuna eura. Nitko je ne želi ovakvu ni besplatno, na njoj su se već opekli i KLM i Air France. Lufthansa bi i pristala, ali da sadašnja komisarska uprava otpusti dvije trećine uposlenih i poplaća dugove. Država je uzastopno sanira “prijemosnim kreditima”.
Conteova vlada sve je bliža oduzimanju autocestovnih koncesija Benettonovoj Atlantiji. Pohlepa za zaradom na uštrb održavanja prouzročila je rušenje još jednoga autocestovnog vijadukta (nakon Morandijeva lani, koji je pobio 43 osobe), a još dvadesetak mogu pasti svaki čas. Samo oblast Ligurija gubi dnevno 1,5 milijun eura zbog zatvaranja ugroženih prometnica.
Čeličana u Tarantu zapošljavala je 15.000 ljudi i ubijala godišnje više desetaka okolnih stanovnika. Privatnici su je sveli na 10.000, ali tvrde da je i 5000 previše. Pokušavaju se odreći čeličane, najveće u Evropi, izlika im je što je Italija ukinula “legalni štit”, tj. odluku da vlasnici više neće ni kazneno ni financijski odgovarati za otrovane susjede.
U dva slučaja (Alitalia i Italsider) uzaludna je bila višekratna državna pomoć. U sva tri slučaja se krumpir, ne samo vreo nego i zatrovan, vraća državi, dokazano nesposobnoj, čak i za uredan nadzor.
Italija, naravno, nije jedina evropska država gdje su deregulacija i privatizacija otvorile prostor za stavljanje pohlepe na prvo mjesto, a sigurnosti na neko od zadnjih. Nesreće s ljudskim žrtvama u željezničkom prometu Velike Britanije ili Španjolske bile su posljedice labavljenja sigurnosnih standarda. Uostalom, deregulacija je bila moda koja je omogućavala bitno veće profite, pa i danas ima onih koji stoga tuguju za Margaretom Thatcher.
Država kao vlasnik gotovo je redovito bila neracionalniji i neproizvodniji poslodavac, ne samo u realnom socijalizmu (tzv. komunizmu, zapravo državnom kapitalizmu) ili u asistencijalizmu (koje bi bilo podjednako podlo nazvati demokratskim kršćanstvom, a također je bio posrijedi državni kapitalizam, samo što je vladajuća partija u grbu imala križ a ne petokraku). Stoga je privatizacija u načelu bila dobro rješenje, uz uvjet da država - što joj je i uloga - zadrži utvrđivanje zakonskog okvira, striktan nadzor nad njegovim provođenjem, te jamčenje demokratski identificiranih strateških interesa.
Kad god je i gdjegod je državna vlast smatrala da je njezin posao inkasirati novac, dignuti ruke, pa odahnuti što se problematičnom privredom i njezinim ugroženim profitima sada bakće netko drugi - računi su, kad li, tad li, prispjeli na ponovnu naplatu državi, to jest građanima, u njihovoj dvostrukoj odgovornoj ulozi: kao poreznih platiša koji snose posljedice svih promašaja, te kao birača koji su, glasajući ili ne glasajući, sastavili i zakonodavnu i, posredno, izvršnu vlast koja ih je uvalila u…, eto, pekmez (da se latimo davnog eufemizma).
Italija je bila najbliža istočnom bloku po jednoj značajki: udio državnog vlasništva je pedesetih godina bio i do 70 posto angažiranog kapitala, pa je i nedugo nakon pada Berlinskog zida još bio veći od 50 posto (zapošljavajući i tada više od 58 posto uposlenih, ali proizvodeći manje od 38 posto novostvorene vrijednosti, što je bio aritmetički argument o većoj proizvodnosti privatnog sektora).
Stožerni entitet bio je državni holding IRI (Zavod za industrijsku obnovu), koji je premijer Benito Mussolini osnovao 1933, kada su se glavne privatne banke (Banca commerciale, Credito italiano, Banco di Roma) našle pred bankrotom koji bi ugrozio svu privredu. Bilo je predviđeno da se IRI reprivatizira za dvije-tri godine, ali je Italija ušla u rat, a onda je i poratnoj pobjednici, Kršćanskoj demokraciji, za njezin populizam trebao koncentrirani državni kapital - kako za poratnu obnovu, tako i za klijentelarna zapošljavanja kojima se amortiziralo socijalno nezadovoljstvo.
Tek je vlada postkomunista Massima D’Aleme prije dva decenija stavila na čelo IRI-ja Romana Prodija sa zadaćom da ga rasproda (njegovom likvidacijom 2000 u državnu blagajnu je ušlo 50 bilijuna lira, tj. 25 milijardi eura), te da se utrškom počne umanjivati enorman javni dug, bez čega Italija ne bi bila kvalificirana za uvođenje zajedničke monete eura.
Čim je euro uveden Italija je, za Berlusconijevih vlada, ponovo pove ćavala dug i kupovala klasni mir. Koji nije ekonomska, ali jest politička zarada. Sada vladine stranke predlažu da IRI uskrsne, pod novim nazivom.