Izvješće EP-a

Tonino Picula: "Ulaganje u energetsku tranziciju trebalo bi postati osnovom kohezijske politike"

Europarlamentarac smatra da je Hrvatskoj najveća prepreka u efikasnijem korištenju kohezije rascjepkanost lokalne samouprave
Tonino Picula, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu iz redova SDP-a
 Bruno Konjevic/Cropix

Hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula predstavio je danas na Odboru za regionalni razvoj Europskog parlamenta nacrt svojeg Izvješća nazvanog „Kohezijska politika i regionalne strategije zaštite okoliša u borbi protiv klimatskih promjena“, što nas je potaknulo da s njim porazgovaramo o zaključcima tog dokumenta.

Picula je izradu Izvješća inicirao još potkraj prošle godine, a ono je podršku i zeleno svjetlo unutar Odbora za regionalni razvoj dobilo usred pandemije COVID-19, kako bi se, temeljeno na budućim preporukama finalnog izvješća, sredstva kohezijske politike i regionalnog razvoja iskoristila za pravednu energetsku tranziciju i zaštitu okoliša temeljenu na ciljevima Europskog zelenog plana, Pariškog sporazuma, te oporavak ekonomije EU po završetku pandemije.

Fokus vašeg izvješća o kohezijskoj politici je ponajviše na zaštiti okoliša. U kojoj mjeri borbu protiv klimatskih promjena smatrate pitanjem regionalnog razvoja i zašto?

U Europskoj je uniji Kohezijska politika najveći i najvažniji alat, te zbog toga najpogodniji da iznese i najveći dio tereta energetske tranzicije i zaštite okoliša. Naime, cilj kohezije je smanjiti razlike između europskih regija i regija u samim članicama Unije, a upravo su klimatske promjene jedan od uzroka povećanja razlika između regijama koje se kohezijskim mjerama pokušava smanjiti. Zato i jest jedino smisleno da se ulaže upravo u energetsku tranziciju i zaštitu okoliša, kako bi se jaz u razvoju smanjio tamo gdje je to najpotrebnije: u dostupnosti čiste energije i okoliša, koji su jedan od ključnih faktora u podizanju kvalitete života građana Unije.

Borba protiv klimatskih promjena je globalno, supranacionalno, nacionalno, regionalno i lokalno pitanje. Riječ je o najvećem globalnom izazovu 21. stoljeća, čije nerješavanje ima dalekosežne, gotovo nesagledive posljedice. Iako zvuči dosta fatalistički, mislim da to možda najbolje opisuje interinstitucionalna studija Europske unije IZAZOVI I IZBORI ZA EUROPU - GLOBALNI TRENDOVI DO 2030. Tamo je izazov pred nama sažet u nekoliko konciznih rečenica: “Porast temperature za 1,5 Celzijevih stupnjeva maksimum je koji naš planet može izdržati. Ukoliko temperature nakon 2030. dodatno narastu, bit ćemo suočeni s još više suša, poplava, ekstremnih vrućina i siromaštva za stotine milijuna ljudi, kao i s izglednom smrću najugroženije populacije, i u najgorem slučaju može doći do potpunog izumiranja čovječanstva.

Današnje migracije prema Europi i one koje su zasigurno pred nama tek su najava onog što možemo očekivati ukoliko se snažno ne založimo za politike zaštite okoliša i energetske tranzicije, u Europskoj uniji i globalno. Zbog sprječavanja daljnjeg rasta prosječne temperature i uništavanja okoliša i izvjesnih posljedica takvog razvoja događaja je potpisan Pariški sporazum, koji je uzet u obzir pri pisanju nacrta ovog izvješća, zbog toga je usvojen Europski zeleni plan.

Hoće li se ekonomska tranzicija prema tzv. „zelenim poslovima” i održivom razvoju moći odvijati u svijetu pogođenom pandemijom Covida-19?

Zanimljiva je geneza ovog Izvješća. Kad sam ga predložio još prošle godine, prvotno je stavljeno na red čekanja, no upravo je pandemija bila svojevrsni okidač za dramatično povećanje interesa za ovu temu i dodatni poticaj da se ono završi i predstavi prije kraja ove godine. Štoviše, u njegovoj smo pripremi dali dodatni naglasak na mobilizaciju dodatnih sredstava REACT EU programa koja će biti usmjerena post-COVID oporavak koji mora biti zelen, digitalan i održiv. Naše preporuke i idu u smjeru da još učinkovitije borbe protiv klimatskih promjena u skladu s obvezama koje smo sami preuzeli usvajanjem Europskog zelenog plana, Pariškog sporazuma i ciljeva održivog razvoja, a upravo će nam korištenje alata politika regionalnog razvoja omogućiti da u obzir uzmemo sve društvene i ekonomske aspekte EU kako bismo osigurali fer tranziciju svih regija EU i njezinih građana.
Izvješće naglašava nužnost oblikovanja klimatskih politika koje će osigurati punu zaposlenost, nove tzv. zelene poslove i pravedan društveni napredak regija. Ono što je posebno važno jest da su održivost te klimatski neutralno i održivo kružno gospodarstvo koje učinkovitije koristi resurse preduvjeti za dugoročnu konkurentnost EU. Zašto su tu posebno važna regionalna razina i politike regionalnog razvoja? Zato što regionalne i lokalne vlasti imaju izravan utjecaj na oblikovanje i provedbu okolišnih politika i time utjecaj na ublažavanje klimatskih promjena.

Pitanje borbe protiv klimatskih promjena je još uvijek nedovoljno zastupljeno u zemljama južne i istočne Europe koje, istovremeno, ponajviše ovise o kohezijskim fondovima. Kako uvjeriti države, a time i njihove korisnike, da borba protiv klimatskih promjena i regionalni razvoj mogu ići „ruku pod ruku”?

Sedmogodišnji proračun i paket post-COVID pomoći u svojim osnovama sadrže smjernice koje su definirane Europskim zelenim planom i služe kao osnova za oblikovanje Fondova i programa koje će te članice imati priliku koristiti. Dakle, tu neke alternative ne bi trebalo biti. Tu je Europski parlament učinio još jedan iskorak u smjeru zaštite manje razvijenih regija. Uspjeli smo se oduprijeti pritiscima da se postotak sufinanciranja za manje razvijene regije spusti sa 85 na 70 posto, tako da je on ostao na toj iznimno visokoj razini, uz zadržavanje korištenja sredstava Kohezijskog fonda za one članice koje imaju bruto dohodak ispod 90 posto europskog prosjeka.

Na koji biste način tu reformu voljeli vidjeti primijenjenu u Republici Hrvatskoj?

Za puno učinkovitiju primjenu alata kohezijske i europskih politika regionalnog razvoja nama bi za početak trebala reforma sustava jedinica lokalne samouprave jer je ovakva rascjepkanost rezultirala prije svega time da daleko teže realiziramo mnoge projekte. No, odmaknemo se li se od tog “istočnog grijeha” našeg teritorijalnog ustroja, već imamo neke pozitivne primjere ranijih projekata koji već su dali prve rezultate, pa sam ih obuhvatio i nacrtom ovog Izvješća. To su europski, odnosno hrvatski otoci koji su već sudjelovali u pilot projektima energetske tranzicije u okviru Tajništva za otoke Europske komisije, za čiji sam rad kroz amandmane u EP osigurao sredstva. Ti su otoci donijeli vlastite strategije energetske neutralnosti s jasno zacrtanim rokovima za dovršenje tranzicije. Pokazali su kako su u stanju isporučiti integrirana, sektorski ujednačena i inovativna infrastrukturna i rješenja za razvoj lokalnog gospodarstva, i potrebno im je osigurati pristup sredstvima za nastavak tih projekata. Nastavno na to, u nacrtu Izvješća pozdravljamo i donošenje Splitskog memoranduma tijekom hrvatskog predsjedanja Unijom. Na načelnoj razini, volio bih kad bi u Nacionalnom planu oporavka koji Vlada RH tek ima donijeti bile jasno donesene smjernice koje bi privatnom i javnom sektoru zacrtavale upravo obveze uključivanja elemenata politika održivog razvoja u sve programe koji su im na raspolaganju. Za sada, posebno gledajući rasplet afere s vjetroelektranama i sidrenje hrvatske energetske politike u ovisnost o uvoznom plinu, nisam optimist i strepim da Vlada nema političke volje da iskoristi prilike koje će nam sljedeće sedmogodišnje razdoblje, Kohezijski i Fond za regionalni razvoj, Fond za oporavak EU i Fond za pravednu tranziciju donijeti.

Ovaj je projekt financiran uz potporu Europske komisije. Ova publikacija [objava] odražava samo stajalište autora te se Europska komisija ne može smatrati odgovornom ni za kakvu upotrebu informacija sadržanih u njoj.
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2021 12:47