Supredsjedavatelji Zelenih, Annalena Baerbock i Robert Habeck dijele tortu na proslavi 40 godina postojanja stranke Kay Nietfeld / dpa Picture-Alliance/AFP
BERLIN
Vuk će prebivati s jagnjetom
Zelena je boja nova crna. Apokaliptične slike požara u Amazoniji, Rusiji, Australiji, sagorjelih stabala s jedne i prljavih, mutnih bujica s druge strane više su nego dostatna dnevni podsjetnik da ovaj planet ima ozbiljan problem. Od kojeg se nemamo kamo skloniti koliko god se svemirski programi ubrzavali. Jer, na Mjesecu ne možemo živjeti. Nigdje dalje ne možemo doći. Prikovani smo ovdje. Davos je brujao zeleno, bez obzira na Donalda Trumpa. EU je krenula u svoj vjerojatno najizazovniji projekt: Europski zeleni plan koji bi trebao kontinent učiniti ugljčno neutralnim do 2050. godine. Cijena, prava sitnica: bilijun (tisuću milijardi) dolara u pet godina. Sadašnja procjena.
Da, situacija je ozbiljna. Bloomberg (agencija) pokreće stranicu “Bloomberg Green” i na njoj navodi 30 ljudi “30 za 2020” koji su pioniri, lideri, ljudi s idejama da se pomogne u rješavanju klimatske krize. Na popisu nije Christine Lagarde, predsjednica Europske središnje banke. Ona je tek nedavno iznijela ideju da će hvatanje u koštac s klimatskim promjenama biti jedan od prioriteta ECB-a: Opisujući promijenjeno okruženje za monetarnu politiku, ECB je u četvrtak istaknuo "prijetnju po održivost okoliša”. No, zato su se na popisu našli Robert Habeck i Annalena Baerbock.
Dvoje navedenih su predsjednici njemačke stranke Zeleni. Stranke koja je nastala prije 40 godina i tada izazvala tektonski pomak na političkoj sceni: bili su apsolutni novum sa svježim idejama. U vladu su kao manji partner sa SPD-om ušli 1998. godine da bi zatim uslijedilo razdoblje slabljenja. Jer, njihove su ideje očuvanja okoliša počele preuzimati i druge stranke. Ali situacija se počela ozbiljno mijenjati pojavom populista na europskom sceni. Dio stranaka desnog centra, primjerice bavarski CSU skreće snažno udesno, SPD se gubi nesvjestan da ono malo radnika što je preostalo bira radikalnu desnicu. U Francuskoj socijalisti nestaju, u Grčkoj se javljaju novi ljevičari (Alexis Tsipras). Prostor centra prema lijevo traži političku snagu koja će artikulirati njihove stavove: to je srednja klasa, milenijalci, biračko tijelo koje želi održiv razvoj i koje je za to spremno i odreći se navika.
Zeleni su ostali vjerni svojoj retorici i u Njemačkoj rastu proporcionalno padu SPD-a, u Austriji ulaze u vladu, a na vlasti su u Švedskoj, Finskoj, Litvi i Luksemburgu, u Francuskoj postaju politička snaga. Ali, i oni se mijenjaju. Postaju svjesni da će morati preuzeti odgovornost vođenja države. U Austriji je postignut specifičan dogovor prema kojem su pučani, OeVP i Zeleni podijelili politike pa je svaka stranka odgovorna za svoj resor. I Zeleni su pristali na tvrdu migrantsku politiku Sebastiana Kurza kako bi dobili u ruke moćni resor okoliša, prometa, infrastrukture, tehnologije i inovacija. Njemački Zeleni imaju drukčiji plan za 2021. Žele biti vodeća koalicijska stranka i kreirati vladinu politiku. Što se ne sviđa kršćanskim demokratima, CDU, koji su napali Habecka zato što je kritizirao Trumpov govor u Davosu.
Zeleni su svjesni da je pred njima težak izazov. I zato mijenjaju pozicije: industrija više nije neprijatelj nego nužni saveznik u ostvaranju ciljeva: održivog razvoja i karbonski neovisne ekonomije.
Pa se stoga pozivamo na Izaiju, 11, 6: Vuk će prebivati s jagnjetom/ris ležati s kozlićem/tele i lavić zajedno će pásti/a djetešce njih će vodit’. Jer, Zeleni su samo 40 godina stari. Djetešce na političkoj sceni.