Ta je praksa uhvatila korijen već u nekim župama, čak i u Italiji, a sada je dobila „blagoslov“ s najvišeg mjesta: vatikanska kurijalna Kongregacija za kler u ponedjeljak je objavila uputu „Pastoralna konverzija župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve“, datiranu 29 lipnja, dakle na vatikanski blagdan svetih Petra i Pavla.
Kako piše u toj uputi, biskup „može, po svojoj opreznoj prosudbi, službeno povjeriti neka zaduženja đakonima, posvećenim osobama, te vjernicima laicima, pod vodstvom župnika i na njegovu odgovornost“. Biskupu to mora odobriti biskupska konferencija.
Đakoni su najniži klerički čin, kao posljednja stuba prije svećeničkog čina, ali se u posljednja doba đakonat može podijeliti i oženjenim muškarcima zrele dobi i prokušane vjere. Ta se praksa provodi rijetko, ali je moguća. Posvećene osobe su monasi ili redovnici i bez kleričkog čina, dakle i monahinje odnosno redovnice (časne, ali ne velečasne). Vjernici laici su naprosto svi vjernici bez kleričkog čina i bez inog posvećenja, praktički sav većinski preostatak puka Božjega. Dakle, krstiti vas, ili vjenčati, ili otpratiti put Nebeskog Jeruzalema može ama baš bilo koji vjernik, bilo koja vjernica, po biskupovu odabiru i pod župnikovom paskom.
Laici mogu predvoditi liturgiju riječi u slučajevima kad se ne može služiti misa jer nema svećenika. Ni u kojem slučaju ne smiju izreći homiliju na euharistijskom slavlju, kamoli pretvarati kruh i vino u tijelo i krv Kristovu.
U uputi se ponavlja zabrana da se ističu cijene ili takse za misu i sakramente, a ni na koji način se ne smije dati dojam da se „Presveta euharistija dijeli po cjeniku“. S druge strane, župnik je dužan odgojiti župljane da shvate da su izravno odgovorni za zadovoljavanje potreba Crkve, kroz različite oblike pomoći i solidarnosti. To će im biti lakše, ako i sami župnici pokažu krepostan primjer u trošenju novca.
Piše također da župe moraju biti što otvorenije, pa da sa župnikom smiju „surađivati i nekršteni“, u svakodnevnim poslovima, u socijalnoj akciji u župi. Sugerira se da pojedinci dobiju stalna zaduženja: u katehezi, u ministriranju, u obrazovanju raznih grupa, u milosrdnim akcijama, slušanju i savjetovanju, te u pohođenju bolesnih.