Oko Libije su se ponovno ozbiljno posvadile Italija i Francuska: još jedan dokaz da EU nema jedinstvenu vanjsku politiku

Prekjučer je al-Serraj bio u Bruxellesu na sastancima s vodstvom Evropske unije. Bilo je predviđeno da će uvečer stići u Rim i razgovarati s Conteom.

Istodobno je, prekjučer popodne, talijanski ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio u Kairu napustio prije kraja sastanak s kolegama iz Egipta, Grčke i Francuske, odbivši potpisati zajedničke zaključke jer su, veli s pravom, bili neuravnoteženi u korist Haftara, a na štetu al-Serraja. Taj je prije nekoliko tjedana, da bi dobio barem tursku vojnu pomoć, pristao priznati isključivu ekonomsku zonu nad podmorskim nalazištima nafte na potezu Libija-Turska, praveći se da nije time zaista dijelom uzurpirana pomorska ekonomska zona Grčke (s obzirom na Kretu) i Cipra.

Dok su karabinijeri pod punom opremom kretali na aerodrom u rimskom Fiumicinu dočekati al-Serraja, on je javio da ne slijeće u Rim nego ide ravno u Tripoli. Naime, Conte je to isto popodne u Palači Chigi primio Haftara i s njime konferirao tri sata. Dao je prednost (štono diplomati rekli: preseans) pobunjeniku i Serrajevu smrtnom neprijatelju. E pa frigaj ga: tko bi mogao preći preko toga?

Je li Conte htio staviti al-Serraja pred gotov čin i natjerati ga na kompromis s Haftarom, kako su zavapili Tripolitanci na društvenim mrežama, ili je samo bio nespretan – manje je bitno. Nije bitno ni to što je Salvini iskoristio priliku da Contea definira „kriminalno nesposobnim“.

Bitno je ono o čemu se hrvatsko predsjedništvo Unijom (zasad javno) ne očituje, ali je do srpnja upravo u nadležnosti Markova trga i Zrinjevca: da su se važne članice Unije u Libiji i oko nje poderale na dvije sučeljene bojišnice.

S jedne strane je Francuska, koja, kad procijeni da joj se isplati, tjera svoje bez obzira bilo na koje zajedničke evropske interese. Tako je pokopala Evropski ustav, makar ga je pripravio njezin bivši predsjednik Valery Giscard d'Estaing, tako je podržala Srbe u Bosni i produljila smrtonosnu agoniju Sarajeva barem za godinu dana – da ne idemo još nazad u prošlost.

S druge strane je Njemačka gdje je Angela Merkel objektivno (a bez prijeke nužde) svedena na „hromu patku“, a s njome je dosad bila i Italija, koja je sve svjesnija da, zahvaljujući i Salvinijevu suverenizmu (koji se sam skinuo s vlasti pogrešnom procjenom, ali nije prestao biti daleko najjača politička snaga u Italiji), u Libiji i još ponegdje njome drugi saveznici gloginje mlate.

Naravno, primijetit ćete, libijska kriza nije prvenstveno problem ekonomije, sržno važne za jedinstveno tržište, nego ponajprije sigurnosni, s potencijalnim povratkom ilegalne imigrantske bujice, ojačane bjeguncima iz samog Tripolija. Upravo je ta bujica, daleko više od opravdanije sirijske, ali uglavnom zadržane u Turskoj, razbuktala suverenizam i ugrozila pučko-demokršćanske tradicionalne nosioce vlasti ne samo u Italiji, nego i u samoj Njemačkoj, pa u Francuskoj i Beneluksu, pa u Danskoj, sve spregnuto s visegrádskim histericima.

Ako je riječ o zajedničkoj sigurnosti, to je onda, zar ne, tema za Sjevernoatlantsku ugovornu organizaciju, naš NATO, za koji se u svojim diplomatskim danima srčano zauzimao izabrani predsjednik Zoran Milanović i u kojemu je dužnosnica bila predsjednica na izmaku Kolinda Grabar Kitarović. NATO je barem, sudeći po tome, prostor hrvatskoga političkog konsenzusa. Tim više što se Hrvatska tradicionalno u tom pogledu radije oslanja na NATO i na Sjedinjene Države Amerike koje ga besprizivno vojno predvode (pa makar doseg hrvatskog utjecaja dopirao tek do vanjske ograde Bijele kuće ili, u boljem slučaju, do mase platiša na molitvenom doručku).

Koliko te Sjedinjene Države, pod predsjednikom Donaldom J. Trumpom, mare za svoje evropske vojne saveznice, bjelodano je pokazala najnovija (i trenutno zastala) eskalacija iranske krize s ubojstvom generala Qasema Soleimanija.

Poseban aspekt te eskalacije se ogleda u tome što je Trump svojom pažljivo tempiranom odlukom o atentatu postigao ono što ne bi pošlo za rukom ni samome Mahdiju, dvanaestome šijitskom imamu, da uskrsne iz legende i utjelovi se u Qomu: uspio je ujediniti sve pokeckane iranske frakcije. Ali to nam je u drugom planu.

U prvom su planu već standardizirani američki jednostrani postupci, bez ikakva obzira spram saveznikâ. Čak i bez najave (osim Njemačkoj i Francuskoj, u zadnji čas).

Evropa mora napokon shvatiti s kim ima posla u ovoj povijesnoj fazi. U kojoj se obnavljaju blokovi (Kina i Rusija se koordiniraju, Kina i Japan pomažu Iranu, Rusija i Turska se dogovaraju o Libiji).

Washington je koristio sirijske Kurde u borbi protiv „Islamske Države“, pa ih je prepustio na milost i nemilost Turskoj kad mu više nisu bili važni; prešutno je ne samo tolerirao generala Soleimanija dok je taj koordinirao šijitske grupacije u Iraku i Siriji protiv „Islamske Države“, nego mu je otvarao prostor i indirektno je s njim surađivao, a onda ga je ubio kad je procijenio da od njega više nema koristi, pa može preko njegova kadavera opaučiti po Tehranu. Atentat na Soleimanija bio je „odluka USA a ne NATO“, ogradio se glavni tajnik Atlantskog saveza Jens Stoltenberg.

Takav saveznik, kakav je sada Washington, ne da je nepouzdan, nego je opasan: može povući NATO u avanturu na Mediteranu i u Evropi koja bi nas mogla iscrpljivati i moriti godinama, dok bi Sjedinjene Države Amerike to promatrale osigurane Atlantikom i Pacifikom kao barijerama. Već su jednom izgubile busolu kad ih je Al-Qa'ida – također odbačen prethodni saveznik (u Afganistanu, protiv Sovjetskog Saveza) – udarila po Dvojnim neboderima i Pentagonu

Apsolutno nije riječ samo o Trumpu. On nije ilegalno postao predsjednik USA. Da ga ne smatraju izrazom svoje političke volje, davno bi ga liječili. Napokon, on nije prvi koji evocira ili čak izaziva vanjsku opasnost da bi zbio redove unutra. Imali smo jednoga, ali vještijega, i u Jugoslaviji.

Još je Machiavelli znao da robna ili financijska trgovina i politička trgovina nisu isto te da de' Medici nisu prenijeli svoju bankarsku taktiku izravno u tehniku vlasti.

Trump je u politiku prenio ne uobičajenu, nego ekstremnu, kockarsku trgovačku taktiku: stvoriti krizu pa onda rušiti cijenu, npr. zaprijetiti zločinačkim uništavanjem spomenika kulture – dakle postupkom kojim su međunarodno gađenje izazvali afganistanski talibani, kada su rušili Budine kipove, odnosno bojovnici „Islamske Države“ kada su primjerice razarali Palmiru – pa se demantirati, pa demantirati i taj demanti.

Evropska unija, uza svu svoju sraslost sa Sjevernoatlantskim paktom (nije li u nas mantra glasila: „euroatlantske integracije“?), na sve to gleda inteligentno kao debil. Nema, niti je spremna imati, a zapravo ni ne želi imati, zajedničku efikasnu obrambeno-sigurnosnu politiku, nego svatko svoju kozu dere (odnosno oni koji kozu bar imaju). Dapače, opet čujemo poziv na povlačenje beznačajnih hrvatskih vojnih snaga iz Afganistana, Iraka, odnosno Litve, premda je i učeniku petog razreda osnovne škole jasno da je bolje braniti se ondje, nego na Dravi i Savi, s jačima a ne sami.

Evropskoj uniji od samih početaka prijeti ista bolest koja je uništila Poljsko-Litavsku Zajednicu, a onda Habsburško carstvo: kratkovidni lokalni egoizam. EU, zahvaljujući njemačkoj više jedinstvenoj nego rijetkoj sposobnosti shvaćanja vlastitih povijesnih pogrešaka, nije ugrožena bahatošću najjačega (kakva sada razjeda NATO), ali je kolju patetična francuska opsjednutost svojom neostvarenom veličinom, te unutrašnja nestabilnost i stoga vanjska neuvjerljivost Italije i Španjolske. U Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Madžarskoj i, možda, Hrvatskoj, integrativne potrebe urbanih sredina ponovo, iako sporo i nedostatno, prevlađaju tupu zakukuljenost onih ruralnih (uključujući i gradske periferije s drugom generacijom imigranata sa sela, ili iz bivših kolonija, banlieue – dok se sociolozi tek spremaju proučiti fenomen, Papa upravo onamo nastoji, teškom mukom, orijentirati akciju dinosaurski trome Katoličke crkve).

U Evropi ne čujemo, opet, ni drugo alarmno zvono. Na zvuk trećega vrag će nas odnijeti, neće mu trebati ni Armagedon.