Nije to politički entitet koji ima, može imati ili će ikada imati svoj konačni oblik, svoj definitivni profil, svoj završni i neupitni institucionalni oblik i politički identitet, jer će jednom dočekati kraj političkog procesa vlastitog oblikovanja.
Upravo završeni izbori za Europski parlament potvrdili su – nema tu političkog kraja, nema tu fin politique. Svi društveni, politički, ideologijski i geostrategijski procesi povezani s budućnošću Unije se – nastavljaju. Tim više što se „na terenu“ malo što izmijenilo. Nije došlo ni do pobjedonosne desno-populističke revolucije, niti je došlo do proeuropsko-centrističke implozije: prva je skupina ponešto ojačala, druga još drži gotovo dvije trećine Parlamenta. Prva želi jačati na nekoliko zajedničkih protu-europskih i protestnih tema, ali ostaje podijeljena oko pojedinih nacionalnih prioriteta: može se zajedno mrziti briselska administracija, može se jednako nesuvislo opsjenariti protiv globalizma, ali talijanski i poljski ili francuski i estonski desno-populistički pogled na, primjerice, rusku politiku teško može biti identičan. Druga će, pak, skupina u predstojećem razdoblju morati malo čvršće skupiti stranačke platforme, jer prevagu može osigurati i održati ukoliko pučani i socijaldemokrati svoje razlike i razlike s liberalima i zelenima čvršće zbiju pod zastavu Unije.
Time, kad se post-izborne analize slegnu, slijedi nova etapa.
Ključna riječ
Stoga, uvjeren sam, najčešća će riječ u političkom žargonu Unije i Parlamenta u 2020. godini biti – „readjustment“. Reajustement, fra. Neueinstellung, njem. Prilagodba, hrv. Podešavanje. „Poštelavanje“, rekli bi pratitelji europskih kretanja u mojem kafiću u Jaski.
A ja bih im morao pojasniti, jer…“ gospon Biščević, nekak' se čini da mnogo toga ne štima i da zbilja dosta toga treba poštelati, tak' da se malo smire svi ovi bukači“.
Prilagodba i podešavanje, drugim riječima resetiranje europskog projekta, kao jedini odgovor na još ne sasvim izrečene zahtjeve za njegovim dokidanjem, zahtjevima koji tutnje pod površinom ovih populističkih epidemija i to u vrijeme kad je upravo Europa izložena izoštrenim vanjskim geopolitičkim nasrtajima i izazovima. Reforma umjesto revolucije, drugim riječima. Pravodobno preispitivanje, prije preuranjenog napuštanja. A o tome, kako bi svijet izgledao da nestane Unija, da s njom nepovratno potone multilateralizam, da se vrate kompetitivni nacionalizmi… o tome je već dovoljno toga napisano. Premda, za mnoge bukače, očigledno i dalje nedovoljno.
U krajnje osjetljivu razdoblju koje predstoji, nema dvojbe da će „readjustment“ morati zahvatiti tri ključne oblasti djelovanja Unije: institucionalni, zemljopisni i politički.
Institucionalne izazove doista nije teško nabrojati: u jedva nekoliko tjedana trebat će političke mudrosti i diplomatske vještine da se u okolnostima vidljivih napetosti i polarizacija osigura brzi i skladan kontinuitet rada europskih institucija, tim više što sve vodeće političke položaje, od predsjedničkih do, primjerice novog šefa EEAS-a, treba potvrditi upravo još međusobno uzavreli parlament. Zatim, novi sastav Komisije, zatim Europska banka… I u uvjetima manje zaoštrenih razlika između zemalja članica, uvijek je to bio zamršen i, ponekad su i euroskeptici i populisti u pravu, nedovoljno transparentan proces usklađivanja i nagodbi na najvišim razinama, pa će stoga institucionalni kontinuitet Unije bit u ovim okolnostima još veći izazov.
Ne nužno izravno, ali u tim procesima značajnu ulogu može imati i skorašnji Predsjedavajući.
Geografski izazov
U onome što bih nazvao „challenge of geography“, Unija će se u idućem razdoblju morati suočiti s globalnim geopolitičkim izazovima bez presedana: svijet se potpuno promijenio i Unija kakva je postojala i funkcionirala u vrijeme bipolarnog blokovskog krajolika - koji je, koliko god se činilo da opterećuje upravo Europu, u realnom životu osiguravao Europi vanjske bokove i omogućio njeno razvijanje, njen socijalni napredak, njen višedesetljetni mir bez presedana….. takva Unija u radikalno izmijenjenom svijetu morat će tražiti svoju novu globalnu strategiju. Jer, ilustracije radi, trebalo bi danas, u izmijenjenim post-izbornim okolnostima u samoj EU i u radikalno izmijenjenim širim međunarodnim okolnostima, pročitati ponovo posljednji strategijski dokument Unije na tu temu: „Shared Vison, Common Action: A Stronger Europe“, usvojen 2016. godine. Samo tri i po godine kasnije, što bi danas na „shared vision“ uzvratila nova trećina Europskog parlamenta? „Common Action“?... pa samo tri i po godine po usvajanju tog dokumenta, neki euroskeptici predlažu preispitivanje nezavisnosti Kosova, drugi pak žure da nađu put do neke vrste pomazanja Rusije oko Krima. 'Welcome to the jungle', umjesto „Global Strategy for the EU Foreign and Security Policy“.
Na sličnoj geostrategijskoj razini, ključni „izazovi zemljopisa“ tražit će novo razmatranje i vjerojatno široko „podešavanje“, „readjustment“ politike spram Sjedinjenih Država, Rusije, Kine, Afrike, spram pojedinih regija poput Srednjeg Istoka ili Srednje Azije, spram novih globalnih igrača poput Indije, spram cijelog niza izazova diljem svijeta gdje će interesi sigurnosti u sve napetijim i opasnijim međunarodnim odnosima voditi snažnijem real-političkom promišljanju i provedbi ponekad i idealistički shvaćenih europskih vrijednosti itd itd.
Ne nužno izravno, ali u tim procesima “podešavanja“ značajnu ulogu može imati i skorašnji Predsjedavajući.
Konačno, treća razina izazova, političko-konceptualne naravi, neizbježno će tražiti „readjustment“ znatnih aspekta idejno-vrijednosnih „stupova“ Unije – ne mislim, naravno, da treba odustati od vladavine, prava, demokracije, ljudskih prava, sloboda, načela dijaloga i tolerancije… zagovarati potrebu očuvanja i jačanja Unije u ime održavanja njene spasonosne uravnotežene uloge u geopolitički uzdrmanom svijetu kojemu prijeti povratak u Kaos i odstupati od tih temeljnih civilizacijskih načela bio bi više nego populistički, pače glupi paradoks. Ali, čini se da bi u primjeni tih načela, u njihovom povezivanju s ostalim politikama Unije - primjerice, s razvojnom pomoći, koja je ključni instrument globalne uloge Unije, kao najvećeg donatora na svijetu - jačanju profila i uloge same Unije pomogla ona vrsta „podešavanja“ koja bi više uzimala u obzir specifične povijesne, kulturološke, razvojne i ostale okolnosti i uvjete upravo u zemljama koje Unija pomaže i podupire njihov socio-gospodarski razvoj. Više dvosmjernosti, više uvažavanja razlika, bez odustajanja od temeljnih vrijednosti, reklo bi se.
Ne nužno izravno, ali u tim procesima „podešavanjima“ značajnu ulogu može imati i skorašnji Predsjedavajući.
Ako može. Ako zna.
Ako posjeduje i ovladava sustavom koji omogućuje upućenu, smirenu i obrazovanu raspravu o ovim izazovima. Ako se pokušaje snaženja pro-europske politike desnog centra – koja je u okolnostima širih europskih nasrtaja s lijeva i s desna na europski mainstream značajna poluga „podešavanja“ Europe - ako se, dakle, ta politika ne doživljava kao doprinos tom presudno važnom procesu revitalizacije Unije, već kao izdaju “izvornog identiteta“. Ako se unutarstranački odnosi… mi jaskanski pratitelji Europe toliko smo već Europljani da odbijamo taj nepristojni izraz „obračuni“!... postave u širi politički kontekst zbivanja u Europi i s Europom: želite li biti dio političkih snaga koje smjeraju „poštelavanju“ Unije ili onih koji rade na njenom urušavanju? S time da se Uzvišenom Narodu unaprijed objasni gdje će biti, kako će izgledati i kakva mu je budućnost ako ga povedu na krivu stranu povijesti, osobito ako se posred Europe ponovo povuče crta razdjelnica! Ako se prekine uzajamno poticanje lijevih i desnih ekstrema. Ako se zaustavi vladavina bahatog neznanja. Ako se prekorače ograde vlastitog sela u kojem najglasniji bukači skupljaju najviše seljana pred gostionicom. Ako se stane na kraj ovoj političkoj kakofoniji bez presedana, u kojoj nepoznati virus porađa nove Spasitelje i predsjedničke kandidate kao na pokretnoj traci ili cirkuskom vrtuljku. Ako se odgovori na jednostavno pitanje: kad je ljevica dokazala da zna voditi državu i kad je desnica dokazala da je ne može izgubiti? Ako se zaustavi ova patetika po kojoj svi novoizabrani zastupnici idu u Europarlament da, kako bodro i ponosno naglašavaju, štite nacionalne interese (!!)… kao da je u Strasbourgu sjedište kakve EU-Kominterne zadužene da uništi i potare nacionalne interese i to upravo onih koji se bore da budu izabrani u taj isti Europarlament i zastupaju svoje političke opcije, jer o nacionalnim i državnim interesima brinu vlade u Vijeću!! Ako se, dakle, odbaci logika u kojoj patetika nadjačava znanje. Ako se otvoreno kaže da današnji olako obećavajući populizam sutra može završiti u diktaturi. Ako se zaustavi ova plima floskula, frazetina…
Jedino tada – može. U protivnome, potpuno proklizavanje u neizvjesnost.
Nakon ovih euro-izbora, na pozadini šire slike zbivanja u Europi, a nerijetko s mukom promatrajući domaći politički jad i ćemer, čovjek može samo još jednom shvatiti genijalnost Miroslava Krleže! Tako davno, njemu je Europa već tada bila „Banket u Blitvi“, a Hrvatska „Na rubu pameti“.