StoryEditor

Tko su ključni akteri uspješnog dogovora o 1,8 bilijuna eura za članice EU

Ovo je sada najdulji summit, 90 sati, pet dana i tako je premašio Nicu iz 2000. godine kad se pregovaralo četiri dana. Pa je već i po tome ušao u povijest. A nakon ovog summita više nije sporno da će njemačka kancelarka ostati zapisana kao “große Mutti” ne samo svoje zemlje nego i cijele EU.
Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron, nova čvrsta osovina Berlin-Pariz
 JOHN THYS / AFP

Tko su dakle ključni akteri ovog maratonskog summita i kako su uspjeli postići dogovor kojim su svi zadovoljni.

Charles Michel, pregovarač.  Bio je belgijski premijer što znači da mu je stvaranje kompromisa u DNK. Nakon svakih izbora u toj zemlji podijeljenoj Flamance i Valonce potrebni su mjeseci za formiranje vlade, a zatim strpljenje, čelični živci i pregovori, pregovori, razgovori, razgovori. Nije zato čudno da je EU dosad od tri predsjednika Europskog vijeća dvaput birala Belgijca (prvi je bio Herman Achille graaf Van Rompuy). Michel je u svoj mandat krenuo s čvrstom odlukom da Višegodišnji financijski okvir (VFO), sedmogodišnji proračun EU (2021-2027) bude donesen najkasnije do srpnja ove godine. Prvi je pokušaj bio u veljači na izvanrednom summitu, ali tada su stavovi bili predaleko za bilo kakav kompromis. Sada je bio pripremljeniji i iz rukava vadio nove prijedloge kad god je zatrebalo. Veliki pregovarač.

Na ruku su mu išle i okolnosti. Europa je zapala u krizu kakvu EU ne pamti (GFC, Globalna financijska kriza iz 2008. godine je teško uzdrmala Uniju, ali koronakriza je postala egzistencijalna prijetnja).

I tada na scenu stupa ONA - Angela Merkel. Njemačka kancelarka koja za godinu dana odlazi u političku povijest pokazala je da još uvijek snage i odlučnosti. Bilo joj je jasno pred kakvim se izazovom EU nalazi i nije dvojila: ona, koja je poznata po novoskovanom njemačkom glagolu “merkeln” - pustiti da se stvari same od sebe riješe - poduzima odlučan korak. Berlin podržava ideju zajedničkog zaduživanja na europskoj razini. Pomogao joj je njemački ustavni sud koji je u jednoj presudi naveo da model kojim Europska središnja banka (ECB) otkupljuje obveznice država članica nije u skladu s njemačkim ustavom. Merkel je shvatila da bi blokada tog programa ECB-a značila ekonomski krah eurozone, pa onda i EU. Za svoj je plan dobila podršku svoje stranke, CDU/CSU, koalicijski partner SPD se s time složio kao i Zeleni, gotovo sigurni član sljedeće njemačke vlade. Zatim je Mutti nazvala svog konkurenta iz Pariza i njih su dvoje iznijeli prijedlog fonda pomoći. I tako olakšali posao Europskoj komisiji. A onda je Angela Merkel preuzela predsjedavanje Unijom i svima jasno poručila: VFO i EU sljedeće generacije, ime koje je dobio fond za pomoć u koronakrizi, moraju biti dogovoreni na summitu koji počinje u petak, 17. srpnja. Bilo je skeptika, ali Merkel je bila neslomljiva. I zato je u utorak rano ujutro rekla kako je osjetila veliko olakšanje. Iako je pustila Michela i Ursulu von der Leyen da proglase uspjeh, svima je jasno da je to uspjeh “große Mutti”. Kao što bi bio njezin poraz da do sporazuma nije došlo. Nakon Helmuta Kohla nije se tako snažno otvaralo pitanje tko će voditi Njemačku kao što se sada neprestano otvara pitanje - stane li itko od kandidata za kancelarsko mjesto u cipele Angele Merkel. I zbog toga su mnogi u Njemačkoj nemirni, gotovo tjeskobni. A nije bolje ni na europskoj razini.

Aksiomatska osovina: Emmanuel Macron je protekle tri godine neprestano nudio ideje za reformu EU, ali za njih nije bilo sluha u Berlinu. Takve su bile političke okolnosti. No, bez mladog i ambicioznog predsjednika do sporazuma bi se bitno teže došlo. On je često uskakao kao glasni kritičar, preuzeo je ulogu “zločestog policajca” otvarajući tako prostor Mutti da radi iza kulisa. Pred Macronom je puno vremena, a sada je pokazao da je dobar timski igrač. Samo još da uspije u Francuskoj - nemo propheta in patria.

Mark Rutte, “leteći Holandez”. Nema medija u Europi koji ga nije proglasio glavnim negativcem, tipom koji želi uništava solidarnost, tu potku opstojnosti EU. Ako ne prije, a ono kad ga je javno tijekom summita napao mađarski premijer Viktor Orban postalo je jasno da Rutte nije destruktivac. Nizozemski premijer ima vrlo osjetljivu političku situaciju u zemlji jer mu u koaliciji sjede dosta snažni škrci koji ne bi dali ni centa jugu (čitaj Italiji). Ali, teško se argumentirano suprotstaviti njegovoj tezi da dio zemalja nije iskoristio deset godina od prošle krize da ojačaju svoju otpornost (čitaj Italija). Nizozemska je pristala na ublažavanje europskih pravila vezanih za proračunski dug, deficit svjesna dubine krize. Ali je tražila da novac, koji tek treba namaknuti, ide samo uz jasnu uvjetovanost da neće biti iskorišten za zadovoljavanje lokalnih interesa zaboravljajući širu sliku. Konačno, Rutte je pristao na ustupke. Dobro, pomogao je rabat, ali konačno sve je to jedna obična tržnica na kojoj svi žele postići što bolju cijenu za sebe.

Giuseppe Conte, premijer bez stranke. Šef talijanske vlade je obavio ogroman posao, napadao štedljivce, derao se iz sveg grla o potrebi solidarnosti, vikao kako je jug u bitno težem položaju od sjevera i to je sve polučilo određene rezultate. No, treba reći da je i Conte pokazao da razumije odgovornost trenutka: prihvatio je 81 milijardu eura u bespovratnim sredstvima, a 127 milijardi u zajmovima. Zbog toga bi mogao imati ozbiljnih problema kad se vrati kući, ali ima u rukama snažan argument, Italiji je pripalo 28% cijelog programa za oporavak.

Ursula von der Leyen (VDL), druga Njemica. Njezina se “geopolitička komisija” već nakon tri mjeseca morala pretvoriti u spasilačku. U jednom se trenutku cijeli sustav malo pogubio, ali je VDL ubrzo pohvatala konce i uz pomoć Merkel i Macrona pripremila fond pomoći “EU sljedeće generacije” u iznosu od 750 milijardi eura. I dala prijedlog da se novac pribavi zaduženjem EK na svjetskom tržištu. Radila je u punom suglasju s Merkel i dvije su Njemice udarile temelje nove EU.

Andrej Plenković, igrač iz sjene. Hrvatski premijer je napravio važan korak kad je tijekom predsjedanja rekao da VFO prepušta Michelu. Hrvatska, kao otvorena prijateljica kohezije, ne bi mogla djelovati kao medijator u tim pregovorima. Tu je poziciju iskoristio da progura hrvatske interese: ostanak kohezije i poljoprivrede u dosadašnjim razinama u sklopu VFO-a, i dalje 3 godine za provedbu projekta i 15% državnog sufinanciranja. Hrvatska je dobila, kao jedina članica koja je bila dijelom samo jednog VFO (2014-2020) dodatnih 400 milijuna eura. I još je dogovorio gotovo deset milijardi eura iz Fonda za oporavak. Kapa dolje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. rujan 2020 17:32