Tek što je prošao povijesni utorak u kojem je britanska premijerka Theresa May pretrpjela najteži parlamentarni poraz u povijesti, kad je odbačen njezin sporazum o izlasku iz EU, a već su jučer zastupnici glasali o povjerenju njezinoj vladi. Očekivalo se da će May, za razliku od utorka, dobiti povjerenje jer je bilo najavljeno da će protiv glasati samo opozicija. Konzervativci su naime svjesni da bi neizglasavanjem povjerenja vrlo vjerojatno izgubili vlast.
A to je veća prijetnja nego ostanak Therese May na čelu stranke i vlade. No, laburistički lider Jeremy Corbyn nije imao drugog izbora i nakon poraza vlade na glasanju morao je podnijeti zahtjev da se parlament odredi: podržava li i dalje premijerku. Što otvara sljedeće pitanje: što će May napraviti kako bi osigurala da će isporučiti Brexit, što je njezino aksiomatsko političko obećanje.
Bez drugog izbora
Ona je, naime, prije izglasavanja povjerenja za čelnicu Konzervativne stranke u prosincu prošle godine otvoreno rekla kako ne kani voditi stranku na sljedećim izborima (mislila je na 2022. godinu) te da joj je cilj samo zaključiti Brexit kako su ga građani izglasali na referendumu u lipnju 2016. godine.
James Cleverly, zamjenik predsjednice Konzervativne stranke, izjavio je za Reuters kako je uvjeren da će se premijerka sada moći usredotočiti na pokušaj da isposluje nešto s EU i britanskim zastupnicima. U tom smjeru ide i izjava jednog od najžešćih protivnika Therese May, bivšeg ministra vanjskih poslova Borisa Johnsona, koji je jučer rekao kako poraz u parlamentu daje premijerki “golem mandat” da se vrati u Bruxelles i ponovno pregovara o sporazumu. Andrea Leadsom, liderica konzervativaca u parlamentu, izjavila je, pak, da bi premijerka mogla pronaći alternativu svom planu za izlazak iz članstva u EU kako bi probila parlamentarnu blokadu. Naime, temeljem amandmana koji je podnio konzervativni zastupnik Dominic Grieve, vlada mora najkasnije do ponedjeljka parlamentu podastrijeti plan B. Leadsom je tako dala do znanja da otpada ideja koji se vrtjela u kabinetu da se u ponedjeljak opet podnese isti sporazum i tako pokuša prisiliti zastupnike da ga prihvate u strahu od neuređenog Brexita. I Leadsom smatra da bi May mogla nešto na brzinu dogovoriti s EU.
Sporazum
A onda se oglasio drugi čovjek laburista, ministar financija u sjeni John McDonnell. On je rekao da bi se May trebala vratiti u parlament i pokušati postići međustranački sporazum. No, prije toga mora srediti stvari “u svojoj kući” i dobiti podršku većine konzervativnih zastupnika. U tom slučaju bi joj laburisti bili skloni pružiti ruku spasa i pristati na kompromis. “Premijerka bi to mogla riješiti ako bi pristala na pravu raspravu, ako bi nam pristupila s kompromisom i dovela sve stranke za stol”, poručio je McDonnell. I dodao kako vjeruje da postoji dovoljno manevarskog prostora za kompromis, ali na temelju zahtjeva koje zagovaraju laburisti - dakle, novi pregovori s Bruxellesom. May će teško pristati na takav aranžman jer bi to značilo da je pokleknula pred opozicijom, što bi u stranci izazvalo ne više pobunu nego i pravu revoluciju zato što bi time zapravo otvorila vrata dolasku laburista na vlast.
Frakcije
No, jedino pravo rješenje za izlazak iz sadašnje slijepe ulice jest upravo traženje konsenzusa između stranaka. Naime, britanski je parlament u ovome trenutku podijeljen na laburiste i konzervativce kao dvije najveće stranke. A kad je riječ o Brexitu, prava je podjela na one koji žele isključivo uređen izlazak iz EU - dvije konzervativne frakcije i jedna laburistička, te na one koji su spremni i na neuređeni izlazak - konzervativni pobunjenici i manjina laburista. U ovu jednadžbu treba svakako uključiti i Škotsku nacionalnu stranku koja je zainteresirana za uređeni izlazak kako bi nakon toga mogli nastaviti s nacionalnim projektom izlaska iz Ujedinjene Kraljevine i povratka u EU.
Carsten Nickel iz Teneo Intelligencea smatra kako će EU mirno promatrati zbivanja računajući da će se prava odluka donijeti u razdoblju neposredno prije 21. ožujka kada se održava Europsko vijeće, posljednje na kojem bi Ujedinjena Kraljevina sudjelovala kao članica. Ako Ujedinjena Kraljevina dotad ne donese neku odluku, zbog vremenske stiske može se očekivati udruživanje laburista i konzervativaca te donošenje odluke koja bi zemlju spasila od tvrdog Brexita.
Posljednji je put britanski parlament odbacio neki međunarodni sporazum 1864. godine kad su zastupnici okrenuli leđa vladinu prijedlogu o sporazumu s Pruskom o ekstradiciji.
SVI SCENARIJI NAKON PADA SPORAZUMA
Trebao je to biti “dobar posao u Britaniji”, a ispao je totalni krah bivšeg Carstva u kojem sunce ne zalazi. I ta potonja fraza u velikoj je mjeri zaslužna za sadašnju situaciju u kojoj je sve moguće, a ništa nije sigurno. Britanci su se zanijeli lažnim nadama da će izaći iz Europske unije tako da oni sami postavljaju pravila: konačno, tako su se naučili ponašati tijekom članstva.
Nekadašnja premijerka Margaret Thatcher isposlovala im je rabat na plaćanja, blokirali su sve što im se nije svidjelo i uz sve to tražili da imaju vodeću ulogu. A onda je uslijedio šok: pokazalo se da je Europska unija jedinstvena i da je spremna beskompromisno braniti interese svoje članice, Irske. Kad se tom šoku dodaju neutemeljena očekivanja dijela britanske političke scene, dolazimo do stanja u kojem se cijeli proces nalazi danas: kaosa. Iz kojeg izlazak i ne bi bio tako težak kada bi bilo političke racionalnosti među vodećom frakcijom Konzervativne stranke. Ili kada bi laburisti pokazali da im je nacionalni interes ispred stranačkog.
Ali, to je teško.
1. Glasanje o povjerenju vladi
Laburisti su pokrenuli izglasavanje nepovjerenja vladi kako bi ostvarili političku korist na nacionalnoj razini, ali i kako bi čelnik stranke Jeremy Corbyn dobio još malo vremena da promisli o tome što mu je činiti. Iako je većina otrovnih strelica usmjerena prema premijerki Theresi May, pravi je negativni lik cijelog projekta Brexit upravo Corbyn. Konačno, on je glasao protiv ulaska Britanije u EU prije četrdeset i nešto godina. U kampanji za referendum bio je neprepoznatljiv, nezainteresiran i nije stao na stranu ostanka - mogao je. Da je to napravio, Brexita ne bi bilo jer bi sigurno na stranu ostanka privukao barem tri posto birača (rezultat je bio 52:48). A i sada zagovara odugovlačenje tražeći nove pregovore kojih biti neće. I nastoji osigurati samo jedno: izbore na kojima bi se konačno uspeo na premijerski položaj.
2. Drugi referendum
Referendum je, kažu, najizravniji oblik kojim narod, demos, kazuje onima koje su izabrali da vladaju, kratos, što želi da učine u određenom slučaju. No, u ovom je slučaju problem u tome što je narod svoje već rekao. Ali, to što je rekao mnogima se ne sviđa pa misle da bi se narod mogao predomisliti. Dijelom su u pravu jer se pokazalo da je kampanja zagovornika izlaska iz EU bila prepuna laži, netočnih informacija, zavodljivih fraza i poticanja nacionalističkih emocija koje nikad nisu dobre. Problem je u tome što bi se prihvaćanjem ove opcije, ako bi rezultat opet bio tijesan, ali sada za ostanak, otvorila mogućnost da za dvije, tri godine opet netko pokrene referendum pa se javnost opet oglasi za izlazak. I što onda? Opet kaos?
3. Vlada traži nove pregovore s EU
Ovo je scenarij kojemu nedostaje sadržaj. EU je jasno, da ne može jasnije, rekla kako novi pregovori o sadržaju sporazuma o Brexitu ne dolaze u obzir. Moguća su pojašnjenja, promjene političke deklaracije, ali EU teško da bi mogla pristati na promjene vezane uz zaštitni mehanizam na granici između Sjeverne i Republike Irske. A to je glavni problem. Kad bi Bruxelles i pristao, Irska bi se usprotivila vetom i opet ništa. Članice EU spremne su pomoći Britaniji, to nisu krile ni u kojem trenutku, ali prije toga, kako je to lijepo rekao nizozemski premijer Mark Rutte, London bi konačno trebao izaći i reći što točno želi. Problem je što u ovom trenutku nema telefonskog broja na kojem bi se moglo precizno saznati što je to što Ujedinjena Kraljevina želi. Jer, May želi jedno, dio konzervativaca drugo, laburisti treće...
4. Vlada saziva prijevremene izbore
Posljednjih smo nekoliko godina u Europi svjedočili prijevremenim izborima koje su vlade raspisivale nastojeći tako dobiti potvrdu za svoju politiku. Primjerice, Aléxis Tsipras u Grčkoj kako bi proveo potrebne reforme. No, kad je riječ o sadašnjoj situaciji u Velikoj Britaniji, više je nego jasno da izbori ne bi donijeli pravo rješenje. Prvo, potrošilo bi se jako puno vremena, a zatim, ako na vlast i dođu laburisti, oni bi tražili nove pregovore koje ne bi dobili. Nakon toga bi opet morali u parlamentu tražiti podršku za neki sporazum protiv kojega bi bili konzervativci. I sve bi, samo uz gubitak vremena, vrlo vjerojatno dovelo do nove situacije u kojoj prijeti neuređeni Brexit. A izbore bi, navodno, trebalo raspisati da se ta prijetnja izbjegne.